Poznanj me zaprepastio

Zaključni komentar izvještaja o službenom monitoriranju navijačkog ponašanja na utakmici Hrvatska – Španjolska u Gdanjsku odlično ukazuje na smjer kojim bi se trebali uputiti za to pozvani te odgovorni pojedinci i ustanove, ako je ovom društvu stalo do civilizacijski prihvatljivog stanja u delikatnom i veoma obuhvatnom kontekstu nogometa. “Izgleda kako je medijsko praćenje utakmice Italija – Hrvatska na temu rasističkog ponašanja, kao i stajališta g. Bilića o tome, utjecalo na smanjenje takvih radnji. Ova je utakmica bila utoliko mnogo pozitivnija, s puno manje rasističkih ispada”, stoji u dokumentu UEFA-e.

Službena promatračica hrvatskih navijača u organizaciji glavne europske nogometne asocijacije, a posredstvom udruge Nogomet protiv rasizma u Europi (FARE – Football Against Racism in Europe), bila je Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije u Zagrebu. A ona smatra da je reakcija hrvatskog selektora nakon rasističkog iživljavanja s tribina nad talijanskim reprezentativcem ganskih korijena Mariom Balotellijem ključna za razumijevanje procesa koji mora proći ova sredina da bi se pročistila od toga zla.

Rasistička orkestracija

Upravo to je ono što zazivamo, naime, i što uporno izostaje: oštra i nedvosmislena osuda i ograda najviših autoriteta, koja nam se posreći jedino za potrebu najvećih pozornica, kad nije moguće zadržati nacionalnu sramotu u lokalnim okvirima. A dotad, svi se prave nevještima i benevolentno sliježu ramenima, već dva desetljeća sudjelujući u istinskoj zavjeri šutnje, dok se s tribina ore “Jure i Boban” ili tzv. majmunsko hukanje, namijenjeno tamnoputim igračima. Svi, dakle, na čelu sa spomenutim izbornikom hrvatske selekcije, kao i ostalim visokim nogometnim funkcionarima.

“Ako netko hukuće s vrha tribine”, rekao je ne tako davno Vlatko Marković, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, “to nije moj posao.”

Štoviše, odavno već ispada kako to nije ničiji posao, ali se UEFA ne slaže s takvim okretanjem glave od problema i pripisivanjem izgreda “šačici huligana”. Sandra Benčić kaže da se u Poznanju na svoje oči i uši uvjerila kako je riječ o zasigurno stotinama voljnih hukati crncu u protivničkom dresu, i da je – premda očekujući nešto slično, zbog dosadašnjeg iskustva – bila zaprepaštena masovnošću rasističke orkestracije među hrvatskim navijačima.

– Gdanjsk je nakon toga značio olakšanje, s tek ponekim slučajem rasizma, i tu se može govoriti o manjim grupama navijača. Ali, potreslo me ono čemu sam svjedočila u Poznanju – velike skupine koje uporno vrijeđaju Balotellija, dižu ruku na fašistički pozdrav, skandiraju “Za dom spremni” itd. Najviše je takvih bilo koncentrirano iza jednoga gola, s puno njih u crnim majicama, pa sam na idućoj utakmici otišla među njih, da bi se pokazalo kako navijači ipak mogu jedni druge smirivati, onemogućavati u rasističkom ponašanju, nakon pravilno usmjerene kritike u medijima. Na utakmici u Poznanju, međutim, golemi se broj njih ponašao rasistički sasvim otvoreno i slobodno – prisjeća se naša sugovornica.

Tik do nje na centralnoj tribini, netom iznad počasne lože, na toj utakmici bio je i glavni urednik HTV-a Bruno Kovačević. Ona kaže da baš ničim nije pokazao kako primjećuje nešto čudno ili neugodno oko sebe, ali ne primjećuju to, u pravilu, ni spikeri u izravnom prijenosu utakmica hrvatske reprezentacije, pa ne čudi ravnodušnost njihova šefa izvan radnog vremena. Iza njih, pak, bila je nekolicina muškaraca odjevenih u jakne s logom Hrvatske elektroprivrede, koji su također sudjelovali u hukanju, a jedan od njih je u određenom trenu počeo skandirati i “Ku Klux Klan”.

Sandra Benčić se, dok priča o tome, uspijeva i nasmijati, budući da se uoči prvenstva živo nadala kako će moći vidjeti nešto nogometa, koji inače voli i često gleda utakmice. No, svu su joj pažnju neminovno odvukle tribine, a pokazalo se da je angažiranje hrvatskog promatrača za hrvatske navijače pun pogodak, budući da stranci ne mogu detektirati sve šovinističke nijanse mržnje za samo našu, domaću upotrebu. Netrpeljivost prema drugoj rasi, naime, kod nas je daleko manji problem negoli mržnja spram druge nacije.

Thompson i demokracija

A ona je oličena, dakako, u raznim manifestacijama ustaštva koje treba znati iščitavati. Sandra Benčić nam priča kako je to izgledalo na, primjerice, brifingu s predstavnicima UEFA-e između utakmica protiv Italije i Španjolske.

– Oni i sami vide kad naši navijači iza gola masovno dižu ruku na fašistički pozdrav, no potrebno im je npr. objasniti da je uzvik “Za dom spremni”, po svojim konotacijama, inačica pozdrava “Sieg Heil”, ili da je hrvatski grb s bijelim poljima u uglovima zapravo ustaški. A zanimljiva je bila i reakcija predstavnika HNS-a na moju primjedbu o Thompsonu. Svaka reprezentacija na Euru ima svoj tzv. entry song, pjesmu na razglasu kojom se predstavlja. Hrvatska je izabrala Thompsonovu “Lijepa li si”, što ne bi bilo problematično da se u njoj ne spominje Herceg-Bosna. Morala sam pojasniti kontekst toga, dakle, kao i reputaciju pjevača kojem je zabranjen nastup u više europskih zemalja zbog povezanosti s ustaškom ideologijom. Zoran Cvrk iz HNS-a na to je uzvratio da je pjesma izabrana demokratskom procedurom između samih navijača – prenosi nam Sandra Benčić.

Odgovor na pitanje kada je i kako provedeno glasanje o tome, Cvrk nije bio u stanju ponuditi. Postupak utvrđivanja političke korektnosti sporne pjesme i pjevača, međutim, relativno je spor, pa će njezina intervencija možda rezultirati zabranom Thompsona na utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije tek najesen, u kvalifikacijskom ciklusu za Svjetsko prvenstvo 2014. godine. Ipak, poslužila je heraldička opaska: agenti sigurnosti uklonili su s tribine, između dvaju poluvremena utakmice sa Španjolskom, veliki transparent s ustaškim grbom i natpisom “Vatreni – Stuttgart”.

Vožnja tramvajem

Prema uvidu hrvatske promatračice, velikim su se problemom pokazale i manifestacije ustaštva po gradu uoči utakmice. Tako je i tramvaj kojim se vozila kroz Poznanj bio pun navijača koji su gromoglasno pjevali o dvojici gore spomenutih ustaških oficira te ratnih zločinaca, kao i o gustoj magli iznad Kupresa. Može se činiti – nipošto bez osnove – da je većina ekstremnih navijača okupljena oko transparenata kojim se legitimira hrvatska dijaspora, mada na reprezentativnim nastupima u samoj Hrvatskoj također bilježimo navlas iste pojave; Pula se, na primjer, tresla od skandiranja “Za dom spremni” na nedavnom prijateljskom ogledu s Estonijom.

Sandra Benčić smatra da će UEFA poduzeti dosta kako bi to suzbila, ali se slaže da neće biti pravog uspjeha dok se i u Hrvatskoj sistematično ne usprotivimo desničarskom divljanju. U tome nam međunarodne instancije mogu pomoći i suradnjom i kaznama, dok za golemu većinu posla moramo uprijeti sami. Ne zbog nekakve ljepše slike Hrvatske u svijetu, nego zbog normalnijeg života u ovoj zemlji, gdje uopće ne moraš biti crnac da bi ti se crno i pisalo i dovikivalo.