Princip jednog računa

Gavelijanski patos, sto ljeta gospodski miran, sve češće izlazi iz groba u doba domaće recesije i slutnje mentalne bijede: evo mjesecima izbezumljen luta po medijskim iventima, ulazi u misao i riječ kulturnih profesionalaca na javnoj televiziji, satima tavori u tribinaškim kurijama, a sve bez nekog distinktivnog učinka. Kao da slabi moć koncentričnih krugova hrvatske kulturne poetike devetnaestog stoljeća, kao da je sve teže uvjeriti građanina u ključnu ulogu nacionalnog teatra i njegovog vođe – intendanta, kao da je publici dosadno kad se spominje nacionalno kazalište kao hram malograđanštine, kao da je publici općenito uvredljivo i bezobrazno servirati malograđanske besmislice u formi navodnih opozicija između kulture i politike.

Strašno uvjerenje, nadmoćna predrasuda domaćeg kulturnog establišmenta o jalovom znanju većine građana o ključnom obliku “klasične nacionalne kulture” tim je uočljivija što je obični život građanina teži. Teme “veće od života”, poput ove o aspektima vrednota nacionalnog kazališta, uvenu od tuposti prije nego dođu do pojma. Primjerice, do kroničnog demokratskog deficita kulturnjaka u “borbi” protiv političke oligarhije. Ali pojam demokratskog deficita nije negativno konotiran u okrilju domaće, implicitno provođene kulturne politike, nego je savršeno poželjan u pripetavanju stranaka u lokalnim zajednicama. Zagrebački rivali HNS i SDP sigurno će negirati vlastitu ulogu u povijesti propadanja kulturnih institucija, iako znamo da je njihov težak pješački posao godinama rađen na dionicama demokratskog deficita, s naglaskom na deficitu takozvane obične javnosti.

Prazna holdingaška kasa

U resoru i na razini obične javnosti predstavljamo zato snažan primjer polupropale, u svakom smislu zanemarene gradske kulturne institucije. Koncertna direkcija Zagreb je, za razliku od žute kuće nacionalnog značaja, dosadno baždarena institucija koja više od pedeset godina radi posao kulturne organizacije koncerata u Zagrebu. Njezinu prvu svrhu i razlog građani pamte kao dobru rutinu i nagrađuju prešutnom konzumacijom, iako upućenija i kuloarski aktivna manjina zna već godinama da bandićevska logika ne dopušta sistem smanjivanja kadra i fokusiranja posla, nego ohrabruje proces okrupnjavanja i širenja “firme” i djelatnosti: plagalna Bandićeva kadenca u gradskom biznisu obavezan je narativ.

Drugi narativ je ipak opasnije adresiran, pripisuje se spomenutoj “bandićevskoj logici”, iako je u svakom motivu sukladan uvjerenju većine (malo)građana. Dakle, liberalni argument: što se financira iz gradskog proračuna a u njegovoj kulturnoj potrošnji sudjeluje mali broj kulturno obrazovane građanske elite, u recesiji je podložno “reviziji prioriteta”. Elitizam klasične glazbe i/ili ekskluzivitet alter nezavisne kulture prvi su janjci za sistem “revizije”. Nikoga ne čudi odabir prioriteta, dijelom i zato što se posljedice višegodišnjeg socijaldemokratskog treninga na SDP-ovski i specifično bandićevski način ogledaju u raširenom uvjerenju o elitnoj kulturi, primjerice, klasične muzike, kao proizvodima kulturnog hedonizma koje nismo zaslužili. Pritom domaća socijaldemokracija ideološko sidro ne baca u drugačiji tip populističkog kulturnog diskurza u omekšavanju rubova ekskluzive, nego se zdravoseljački vraća na prvi narativ, ideologizira prostoproširen pojam holdingizacije.

Nije tome tako davno kad su nas Ljuština i Bandić pri zdravoj svijesti uvjeravali u benefit zagrebačke holdingizacije kao olakšanje građaninu s jednom, totalnom uplatnicom. Ista smicalica s jednakim učinkom pokušavala se, naravno, provesti s institucijama u kulturi, pa je fuzija Koncertne direkcije s Koncertnom dvoranom “Lisinski” planirana kao logična stvar. Procesu jedinstva dviju kuća slične djelatnosti protivili su se, međutim, protagonisti manje kuće i svi kojima se nije sviđao princip jednog računa, pogodnog za kreativnu primjenu. U međuvremenu je Koncertna direkcija kadrovski bujala, a njezinu je prvu svrhu sve teže bilo prepoznati: svaki tip domjenka s glazbenom pratnjom, svako dočekivanje nacionalnih sportskih heroja na Jelačić placu, gostovanje tko zna koje postave Boney M. u čast “Snježne kraljice”, organizacija svake zabavne note na Krumpirištu Sljemena.

Ovih dana, kao i mnogih prethodnih dana u sličnim zagrebačkim prilikama, svjedočimo opet posljedicama, a ne dijagnostici, upropaštene gradske firme s previše zaposlenika uvjerenih da je njihov posao izlišan i preskup. Na sreću, svjedočimo i deficitu nečega što se glupo zove “političkom voljom”, a odgovara činjenici potpunog rasula gradskih političara svih stranaka, u panici pred praznom holdingaškom kasom.

Poput bedaste Trnoružice

Svečana fuzija koncertnih institucija nije se dogodila, jer su se radnici Koncertne direkcije u posljednji tren, kao bedasta Trnoružica iz stoljetnog sna, probudili iz ludila i samoorganizirali, rezolutno odbili spajanje (i utapanje) s Koncertnom dvoranom “Lisinski”. Gradski čelnici odjednom nisu našli novac za najveći i najskuplji koncertni ciklus “Svijet glazbe”, koji se održava baš u dvorani “Lisinski”, o čemu smo obaviješteni prilično ravnodušno, prilikom predstavljanja novih koncertnih sezona Koncertne direkcije.

Na konferenciji za medije, koja je u većoj mjeri nalikovala ostalim domaćim prigodama gdje se njeguju, burdijeovski finije kazano, “kulturna dobra volja i duh štednje”, javila se, međutim, stara škola. Najprije u liku Dubravka Majnarića, predsjednika Upravnog vijeća Koncertne direkcije, koji je iznenađujuće otvoreno (i prekasno za javnost) objasnio kronologiju slučaja i rekao da je Koncertna direkcija novom organizacijom, a bez svog ciklusa “Svijet glazbe”, izgubila “predviđenih četiri milijuna kuna proračunskih sredstava”. Zatim je Zlatko Madžar, koncertni organizator i voditelj kultne radijske emisije – ovdje umjetnički voditelj najekskluzivnijeg ciklusa portreta hrvatskih opernih pjevača “Molto cantabile”, povisio registar govoreći o ukidanju najboljeg koncertnog ciklusa Direkcije kao “kulturnoj sramoti koja se nije smjela dopustiti”. Josip Nalis, novoizabrani vršitelj dužnosti ravnatelja Koncertne direkcije Zagreb, najavio je pet tematskih ciklusa na četiri gradske lokacije uz “mjeru štednje” zbog koje je program u većini sastavljen od domaćih glazbenika.

Tu je trebao odjeknuti oduševljen, a ne tek protokolaran pljesak prisutnih, ali ga nije bilo, baš kao ni rasprave, makar terapijske sesije, o deklasiranim kulturnim profesionalcima, recimo klasičnim muzičarima, koji zbog digniteta posla i etike vlastitog obrazovanja uglavnom šute kad se njihov rad mjesecima, godinama, uopće ne plati.