Prisvojena revolucija

Šesnaest mjeseci od početka ustanka u kojemu je srušen autokratski predsjednik Hosni Mubarak, u Egiptu je održan prvi krug predsjedničkih izbora koji je potopio nade ustanika da će nakon revolucije dobiti demokraciju. U drugi krug sredinom lipnja ići će predstavnici dviju najmoćnijih snaga u zemlji, od kojih nijedna ne zadovoljava standarde onih građana koji su mjesecima prosvjedovali: najviše glasova, 25,3 posto, dobio je kandidat konzervativnog krila Muslimanskog bratstva Mohamed Mursi, a s njim u drugi krug sa 23,7 posto glasova ide Ahmed Šafik, posljednji premijer u Mubarakovoj vladi.

Glasovi prorevolucionarnih građana podijelili su se između progresivnog islamista Abdela Moneima Abolfotoha i “naserista” Hamdina Sabahija, jedinog sekularnog kandidata koji nije povezan s Mubarakovim režimom. Njih dvojica dobili su 20, odnosno 17 posto glasova, što pribrojeno ukazuje da je najviše ljudi glasalo za kandidate umjerenog usmjerenja, no podijeljeni ti su glasovi praktički bačeni, a njihovi vlasnici sada moraju birati između za njih dva podjednako loša zla.

Nemoguć izbor

Ti građani strahuju da će Šafik, koji je otvoreno izjavljivao da mu je Mubarak uzor, ponovno uspostaviti sekularnu policijsku državu, ili će, pak, Mursi od Egipta napraviti Saudijsku Arabiju, budući da je on kao svoj uzor naveo upravo tu teokraciju. Feministička aktivistica Fatma Eman “Washington Postu” tu je dilemu opisala kao “izbor između fundamentalista i ubojice”, a taj stav, čini se, dijele brojni egipatski građani.

Dilemu su instrumentalizirala dvojica glavnih kandidata, koji sada građane straše da će izborom onog drugog nastupiti ili “kontrarevolucija” ili “preuzimanje države od strane islamista”, koji su na parlamentarnim izborima prije nekoliko mjeseci osvojili dvije trećine mjesta. U ponedjeljak su u više gradova ponovno izbile nasilne demonstracije, a zapaljeno je sjedište Šafikove kampanje.

Izbori su održani u nezdravoj atmosferi koju je obilježila i niska izlaznost od 46 posto birača. Početkom svibnja Vrhovno vojno vijeće, koje upravlja zemljom, oglasilo je izvanredno stanje nakon prosvjeda u Kairu u kojima je bilo i poginulih. Razlog prosvjeda bila je diskvalifikacija desetero od 23 predsjednička kandidata, među kojima i trojice najpopularnijih.

Sabahi i Amr Musa, još jedan eksponent vojnog režima koji se natjecao za predsjednika, najavili su da će podnijeti tužbu zbog neregularnosti izbornog procesa, tvrdeći da je 900.000 pripadnika egipatske vojske i policije, kojima je glasanje zabranjeno, ipak dobilo dozvole za glasanje. No najveća kontroverza izbora činjenica je da su oni održani bez da je zemlja dobila novi ustav, pa se ne zna ni koje će ovlasti imati predsjednik. Parlamentarni odbor za ustav zaglavio je zbog sukoba islamista i liberala, pa je Vojno vijeće najavilo da će donijeti prijelaznu ustavnu deklaraciju. Time će se, strahuju analitičari, kodificirati “specijalni status” vojske u egipatskom društvu, ali i zaobići parlament kao jedino legitimno zakonodavno tijelo. U tom parlamentu, inače, uz dvije trećine islamista sjedi tek osam žena i šačica revolucionara.

Eksplozija bezakonja

Ahmed Šafik možda je i najveća uvreda pobunjenicima s trga Tahrir, jer ga je Mubarak postavio za premijera u očajničkom pokušaju da uguši ustanak. U kampanji je dao do znanja da neće zadirati u povlašteni položaj vojske i činjenicu da ona kontrolira dobar dio egipatskih resursa i ekonomije, da joj proračun nije podložan javnoj kontroli i da su njezini pripadnici zaštićeni od progona na civilnim sudovima.

Šafikova popularnost rasla je na retorici uspostave sigurnosti i zaštite od nasilja i kriminala, s obzirom na to da je od početka pobune porast pljački, otmica i silovanja za Egipćane postao gotovo nepodnošljiv. Brojni aktivisti tvrde da je toleriranje nasilja urota vojske koja time želi poručiti da bez nje neće biti ni reda ni mira. Analitičari tvrde da je potreba za sigurnošću razlog zbog kojeg su se brojni birači odlučili za kandidata vojske, odnosno da je, kako je portalu Al Ahram rekao aktivist Bešoj Tamri, “bezakonje dovelo do neprijateljstva stanovništva prema revoluciji”.

Mohameda Mursija, inženjera i sveučilišnog profesora, mnogi, pak, nazivaju “rezervnom gumom”, jer ga je Muslimansko bratstvo kandidiralo tek kada je njihov strateg i financijer Kairat al-Šater diskvalificiran. Praktički nepoznatog, izgurala ga je impresivno organizirana aktivistička mreža Muslimanskog bratstva. Mursi je vođa njihove parlamentarne skupine, a iako svoj program opisuje kao umjereni islamizam, u kampanji se nazivao “božjim kandidatom”, zazivao diskriminaciju žena i obećavao da će Kuran biti temelj novog ustava.

Muslimansko bratstvo među mnogim je prosvjednicima omraženo zbog svoje nedosljednosti, i to ne samo zato što svoj program predstavljaju kao umjereni, dok je onaj koji je prije 60 godina napisao njihov utemeljitelj Hasan al-Bana i kojega se Braća još drže, više nalik nečemu što bi smislili talibani. Braća su se, naime, ustanicima pridružila vrlo kasno, da bi sada pozivali na “spašavanje domovine pobjedom kandidata iz revolucionarnog kampa”. Stranku Sloboda i pravda osnovali su nakon pada Mubaraka prošle veljače, te obećali da na parlamentarnim izborima neće tražiti više od jedne trećine fotelja, da bi na kraju uzeli polovicu, dok na predsjedničke izbore uopće nisu namjeravali ići, da bi sada iznjedrili pobjedničkog kandidata.

Povratak u prošlost

Tijekom ustanka, navode sugovornici Al Ahrama, oko mnogih su pitanja stali uz vojsku, primjerice kada su lani među narodom agitirali da podrži ustavne amandmane kojima su se prosvjednici protivili. Odvjetnik za ljudska prava Ahmed Ezat u tom listu kaže i da Braća, otkad su ušla u parlament, nisu predložila nijedan zakon koji bi bio u skladu sa zahtjevima prosvjednika.

U egipatskom parlamentu trenutno se diskutira o otkidanju ruku lopovima i smanjenju dobne granice za ulazak djevojčica u brak, pri čemu prvi prijedlog ne dolazi od Braće nego od još konzervativnijih salafista, ali su zato po selima zabilježeni pokušaji Braće da revitaliziraju iskorijenjenu praksu “obrezivanja” djevojčica. Izvjesna pobjeda islamističkog predsjednika, na krilima raširene odbojnosti prema Šafiku kao predstavniku starog režima, otvara mogućnost da zemlja potone u mračnu prošlost koju je sekularna diktatura desetljećima suzbijala, i zbog koje drugi dio stanovništva sada ponovno hrli tom istom vojnom režimu. Revolucija je, tvrde brojni njezini aktivisti, uzletjela na krilima zajedništva i nepostojanja hijerarhijske strukture, no odsustvo vođa i zajedničkog kandidata omogućilo je ekstremistima da tu revoluciju prisvoje.