Rambo Obamadeus

Krajem svibnja u “New York Timesu” objavljen je dugački ekspoze o “listi za odstrel” američkog predsjednika Baracka Obame i “terorističkim utorcima” u kojima zajedno sa stotinjak drugih dužnosnika prolazi kroz fotografije, prezentacije i biografije navodnih terorista kako bi osobno odlučio čiju će egzekuciju naručiti. Odmah su počele pljuštati optužbe da je tekst naručen, a podaci poslani iz Bijele kuće kako bi predsjednik u jeku kampanje za reizbor bio prikazan kao odlučni vrhovni zapovjednik koji se beskompromisno i uspješno bori protiv terorističke prijetnje.

Lijevi kritičari oglasili su se s blogova problematizirajući činjenicu da jedan jedini čovjek, po vlastitoj prosudbi, bez ikakvog nadzora i uz vrlo labave kriterije terorističke prijetnje, upravlja golemom vojno-obavještajnom mašinerijom kako bi uz pomoć bespilotnih letjelica izvodio atentate u kojima rutinski gine i nepoznat broj “kolateralnih žrtava”. Iako tekst novinara Joa Beckera i Scotta Shanea detaljno oslikava pravničke manipulacije u kojima aktivno sudjeluje i Obama kako bi sve što radi uskladio sa zakonom, ovi kritičari nisu štedjeli ni sam “Times”, jer se predsjednika istovremeno prikazuje i kao visoko moralnu osobu iznimne hrabrosti i volje da sav taj teret preuzme na sebe.

No mainstream mediji prostor su dali članovima Republikanske stranke i optužbama za ugrožavanje nacionalne sigurnosti zbog curenja tajnih podataka. Za tu su protukampanju republikanci zadužili senatora Johna McCaina, a pritisak je bio toliko jak da je glavni državni odvjetnik Eric H. Holder uskoro naredio istragu. Obama je odbacio optužbe o puštanju podataka, jednako kao i uredništvo “Timesa”.

“Teroristički utorci”

Becker i Shane razgovarali su s nekoliko desetaka obavještajnih dužnosnika, među njima i s Obaminim protuterorističkim šefom Johnom O. Brennanom, koji je potvrdio “terorističke utorke”, što ide u prilog zagovornicima teze o naručenom tekstu. Harold H. Koh, pravni savjetnik u State Departmentu, novinarima je, pak, rekao da Obama svaku smrt koju naruči doživljava kao “moralni teret”, te ga usporedio sa “svećenikom s iznimno snažnim moralnim vrednotama kojemu je iznenada povjereno vođenje rata”.

Ti su atentati dio takozvane strategije “uhvatiti ili ubiti” (“capture or kill”), no samo formalno, s obzirom da je tijekom Obaminog mandata uhapšen samo jedan osumnjičenik, što se opravdava teško pristupačnim terenima Pakistana i Jemena. Procjenjuje se da je u napadima ubijeno dvije do tri tisuće ljudi, dok Obama s liste otpiše trećinu imena ciljeva. Za jedan atentat održi se pet do šest sesija, a među ubijenima ima i američkih građana, žena i maloljetnika.

Kritičari tvrde da je Obama ovime efikasno riješio problem daljnjeg punjenja zatvora Guantanamo, kojemu “Times” također posvećuje dio teksta, opisujući kako je u kampanji obećao da će zatvor ukinuti, te prekinuti s vansudskim hapšenjima i suđenjima pred vojnim komisijama. No služeći se pravničkim znanjima on je zadržao sva ta tri “temeljna stupa protuterorističke politike”, samo ih definirajući drugačije.

Kao razlog zbog kojeg je Obama odlučio sam odabirati imena s liste navodi se događaj s početka mandata kada je u napadu u Pakistanu poginuo velik broj civila. Umjesto da napusti program, Obama je odlučio da će ubuduće, kada CIA nije sto posto sigurna da u napadu neće poginuti civili, on biti taj koji će donositi odluke. Time je, pišu novinari, ovaj pokazao “frapantno samopouzdanje”, što je iznenadilo mnoge koji su ovog dobitnika Nobelove nagrade za mir doživljavali kao “goluba” američke politike.

U sklopu promoviranja ratovanja bespilotnim letjelicama (“dronovima”), Obama je prihvatio i kontroverznu CIA-inu metodu brojanja kolateralnih žrtava po kojoj su svi muškarci vojne dobi pronađeni u “zonama napada” neprijateljski borci. Ova metoda rezultira iznimno niskom statistikom o broju civilnih žrtava, pa je tako Brennan izjavio da prošle godine nije bilo niti jedne, dok se ovogodišnje “broje jednoznamenkastim brojem”.

Obamini presedani

U sklopu “kampanje dronovima” Obama je napravio i nekoliko presedana, primjerice u slučaju vođe pakistanskih Talibana Baitulaha Mehsuda koji je ubijen iako nije predstavljao neposrednu prijetnju SAD-u, što je formalni uvjet za napad, ali je to željela pakistanska vlada na čijoj prešutnoj podršci počiva cijeli program. Isto tako, Mehsud je ubijen iako je CIA javila da je s njim obitelj.

Drugi presedan Obama je napravio kada je naručio ubojstvo Anvara Al Avlakija, Al Kaidinog propagandista u Jemenu i američkog državljanina osumnjičenog za povezanost s ubojstvima u američkoj vojnoj bazi Fort Hood i pokušajem napada na putnički avion za Detroit 2009.

Kako piše “Times”, Obama se u ovom slučaju susreo s nekoliko dilema: “Smije li se ubiti američkog državljanina u zemlji s kojom SAD nije u ratu, u tajnosti i bez suđenja?” Još nakon ubojstva Al Avlakija u rujnu 2011., isti je dnevnik pisao kako je Obama tada od Ministarstva pravosuđa naručio mišljenje, u kojemu se uz pomoć Zakona o terorizmu donesenog nakon 11. rujna derogiraju zakon o zabrani atentata, federalni zakon o zabrani ubojstva Amerikanaca u inozemstvu, Povelja o građanskih pravima, te dokumenti međunarodnog prava.

Još jedan presedan u kampanji “dronovima” odnosi se na napade na sumnjiva područja (“signature strikes”), u kojima se ciljaju područja sa “sumnjivim uzorkom ponašanja”, primjerice kampovi za treniranje, različita postrojenja ili aktivnosti poput ukrcavanja kamiona, pri čemu nije nužno znati čak ni identitet mete. Za razliku od napada na osobe (“personality strikes”), koji su ipak nešto precizniji, ovi napadi temelje se na logici fizičke blizine objektu ili području koje je proglašeno sumnjivim, čime se znatno povećava vjerojatnost civilnih žrtava.

Dnevnik “Washington Post” objavio je sredinom travnja da je CIA tada tražila ovlasti da kampanju “dronovima” u Jemenu proširi i na “signature strikes”. Zahtjev je dao šef CIA-e general David H. Petraeus, koji je bio zapovjednik američkih snaga u Iraku i Afganistanu, obrazlažući da je na taj način CIA u Pakistanu “ubila više militanata nego kada je ciljala konkretne mete”. U Pakistanu su, rekao je general, “dronovi” bombardirali mete non-stop, što je Al Kaidi onemogućilo pregrupiranje.

Prema podacima organizacije New America Foundation, u Pakistanu su od 2004. izvršena 302 napada bespilotnim letjelicama, a ubijeno je između 1845 i 2836 osoba, od čega je između 1552 i 2365 opisano kao “militanti”. Koristeći spornu CIA-inu metodu brojenja civilnih žrtava, njihov je udio u ovim napadima 17 posto. U Pakistanu je prošlog tjedna u napadu bespilotnom letjelicom ubijen i drugi čovjek Al Kaide Abu Jahja Al Libi, no američki su dužnosnici odmah rekli i da je mlađa generacija iz Jemena već spremna preuzeti organizaciju, što upućuje da će “dugi rat” protiv terorizma potrajati.

Bez američkih žrtava

Početkom godine težište toga rata prebacilo se u Jemen. Prema podacima bloga “The Long War Journal” Fondacije za obranu demokracija, u Jemenu su u prvih pet mjeseci ove godine bila 22 napada bespilotnim letjelicama, dok ih je u prethodnih devet godina bilo ukupno 17. Službeni omjer za prvih pet mjeseci je 137 ubijenih militanata i devet civila.

No u slučaju Jemena indikativno je da su mete uglavnom nižerangirane figure koje se sumnjiči za povezanost s Al Kaidom na Arapskom poluotoku (AKAP), dok se s više sigurnosti pretpostavlja da ih zanima prije svega unutrašnja borba za prevlast u zemlji, a manje nanošenje štete SAD-u. No Obamina je pravnička ergela i tome doskočila, rekavši da AKAP, ako ništa drugo, predstavlja prijetnju “američkom osoblju” na tome području.

Bez obzira na ishod istrage o curenju povjerljivih informacija iz Bijele kuće, unison je stav analitičara da je ova priča demontirala percepciju Demokratske stranke kao slabe na području zaštite nacionalne sigurnosti. Bivši direktor Nacionalne obavještajne službe Dennis C. Blair ovakvu vrstu ratovanja na daljinu opisao je kao “zavodljivu” jer “nije skupa, nema američkih žrtava, ostavlja dojam odlučnosti, dobro funkcionira kod kuće, a nepopularna je samo u drugim zemljama, pa se svaka šteta koju nanosi nacionalnim interesima manifestira tek dugoročno”.

John B. Bellinger, pravnik iz administracije bivšeg predsjednika Georga Busha, nazvao je, pak, fascinantnim to što “nakon globalnog zgražanja oko Guantanama ostatak svijeta gleda na drugu stranu dok Obamina administracija provodi stotine napada dronovima u nekoliko zemalja i ubija barem nešto civila”. Upitan kako to objašnjava, Bellinger je uspio zaključiti jedino da Obamu štite “njegova liberalna reputacija i mekano pakiranje”.

Zvijer iz Kandahara

Američka vojska bespilotne je letjelice počela razvijati prije 60-ak godina, a danas raspolaže s njih oko 7000. Prema istraživanju Micaha Zenka i Emme Welch iz organizacije Council on Foreign Relations, američki se borbeni “dronovi” koriste u Afganistanu, Pakistanu, Iraku, zemljama sjeverne Afrike, Somaliji i Nigeriji, a za nadzor još i u Kolumbiji, Haitiju, Iranu, Meksiku, Sjevernoj Koreji, Filipinima, Turskoj, Omanu, Etiopiji, Kataru, Sejšelima i drugdje.

Autori navode primjer baze Incirlik u Turskoj, čijim letjelicama upravlja privatna tvrtka iz Nevade, a informacije se satelitom šalju u centar u Ankari, gdje ih koristi i turska vlada za borbu protiv kurdskih separatista. Iz afganistanskog Kandahara operira letjelica RQ-170 Sentinel, kolokvijalno nazvana “Zvijer iz Kandahara”, koja je navodno nadzirala kompleks u kojemu se krio Osama Bin Laden, dok se iz Šindanda nadzire iranski nuklearni program. Iz kampa Lemonier u Džibutiju, gdje je smješteno 3500 američkih službenika, 2002. izvršen je prvi napad izvan zone jezgre Al Kaide, u Jemenu.

Predator – najčešće korišteni dron u američkim napadačkim operacijama

Pretpostavlja se da bespilotne letjelice razvija ili posjeduje 50-ak država. Uz američke najsofisticiranije su izraelske, dok Kina razvija piratske verzije američkih, primjerice Pterodaktil I, koji je kopija Predatora. U magazinu “Wired” spominje se i da je iranski Ababil viđen iznad Iraka i Libanona, ruski Aist zasad nije preživio testne letove, a indijski Rustom uspješno se koristi za nadzor. Europski EADS za nadzor proizvodi letjelicu Barracuda, dok britanski BAE i francuski Dessault razvijaju borbeni Neuron.

“EUobserver” u veljači je pisao kako su se europske tvrtke uključile u “zlatnu groznicu” bespilotnih letjelica, navodeći da su idući koraci u razvoju mogućnost leta u zonama s dobrom protuzračnom obranom, te autonomija koja će omogućiti pucanje na temelju algoritama. Izraelski Harpy već sada “lebdi” i “njuši” radarske signale, provlači ih kroz bazu podataka “prijateljskih”, te puca samostalno, čak i ako se radar nalazi na školi ili bolnici.

Uz problem ugrožavanja prava na privatnost, britanski robotičar Noel Sharkey rekao je i da bi upotrebu “dronova” trebalo regulirati međunarodnom konvencijom.