Razlike u Rusiji su ogromne

Jens Zigert u Moskvi živi već 20 godina. Prvi put ga je, tada još u SSSR, dovela černobilska tragedija, a zatim je svoje poznavanje SSSR-a, a kasnije Rusije i ostatka Evrope koristio u novinarskom radu. Od 1999. godine vodi rusku kancelariju Fondacije “Hajnrih Bel”.

Tokom 20 godina boravka u Moskvi i Rusiji svjedočili ste brojnim promjenama. Nakon Perestrojke uslijedili su kolaps države i veliko siromaštvo. Koliko je danas država jaka?

Kada sam došao u Moskvu, država je bila jako slaba, čak i odsutna. Bila je ogromna ekonomska kriza, prodavnice su bile prazne, plaće su bile jako niske. Za nekih sto njemačkih maraka moglo se živjeti sasvim pristojno, ali je rijetko tko imao taj novac. Ako pravimo usporedbu sa današnjicom, onda možemo reći da i dalje imamo slabu državu, ali u potpuno drugom pravcu. Država je danas slaba jer ne čini ono što bi trebala – ne štiti ljude od kriminala, ne obezbjeđuje usluge koje bi morala obezbijediti. Ne zato jer to ne želi, već zato jer je država umiješana u kriminal. Početkom 1990-ih svi su bili siromašni, ali su imali dovoljno da bi preživjeli, a danas postoje ogromne razlike. Možda je tri do pet posto stanovnika toliko bogato da čak ni građani EU-a ili SAD-a to ne mogu da zamisle. Drugih 20 do 25 posto živi standardom koji je približan onom u EU-u, ali najveći dio je siromašan.

Iznošenje novca iz zemlje

Te promjene u društvu koincidirale su s dolaskom Vladimira Putina. Šta se točno desilo?

Putin je profitirao s rastom. Sve je počelo da se mijenja krajem 1990-ih, nakon privatizacije velikih državnih kompanija koje su radile s plinom i naftom. Možemo to nazvati ruskim ekonomskim čudom. Prvo je 1998. rublja devalvirala šest puta u odnosu na jake valute. Ništa nije uvoženo u zemlju jer nije bilo novca, pa su poslovni ljudi počeli da proizvode za svoje tržište, a odmah nakon toga cijena nafte počela je da raste, no to nema veze s Putinom i njegovom politikom. Do 2005. godine cijena je rasla i do 60 posto godišnje. Prihodi od nafte čine do 65 posto budžeta i do 35 posto BDP-a, a to svake godine raste. Treći poticaj je bio 2005. godine, kada su investicije u rusku ekonomiju skočile, ali su one bile kratkoročne. Koliko je to nestabilno najviše govori podatak da je od 2001. do 2008. godine najveći broj investicija dolazio s Cipra. To znači da to nije bio ciparski novac, već ruski koji je ilegalno iznošen iz zemlje 1990-ih, koji se sada legalno vraća u Rusiju. Vlasnici tog novca  samo su prošle godine iz zemlje zbog nesigurnosti iznijeli 80 milijardi dolara.

Socijalne razlike među stanovništvom sve su veće. Kako se to održava na podršku Putinu?

Natalija Zubarevič razvila je pretpostavku da danas postoje četiri Rusije. Prva je Moskva, St. Peterburg, veliki gradovi i regije gdje je ekonomija jaka. Uglavnom su to regije s plinom i naftom. U tim regijama plate su visoke, srednja klasa se širi i ta Rusija nije odana Putinu. Ona zarađuje za svoj život i sve više cijeni slobodu. Druga Rusija je ona s velikim industrijskim centrima, s gradovima od nekoliko stotina hiljada građana, koji zavise od jedne do tri velike fabrike. U tim gradovima se također razvija srednja klasa, ali s raspadom industrije sve više zavisi od pomoći Moskve. Mnogi ljudi su glasali za Putina jer znaju razliku između vremena Jeljcinove i njegove vladavine. Znaju koliko je loše bilo tada. Sada stvari nisu sjajne, ali barem redovno dobivaju plate i penzije, zimi ima grijanja. Treća je depresivna Rusija sela, odakle svi odlaze. To je Rusija staraca i alkoholičara, ona polako nestaje. U četvrtoj Rusiji caruje korupcija, česti su etnički i religijski konflikti.

Koliko su ozbiljni prosvjedi protiv Putina koje smo imali prilike da vidimo najviše u danima oko izbora?

Vrlo su ozbiljni. Putin je modernizirao zemlju, a to je morao da radi s ljudima koji nisu njegovi glasači, koji su obrazovani, koji žive u velikim gradovima, koji često putuju… I ti su ljudi izašli na ulice. Demonstracije protiv Putina zapravo su prosvjed protiv tiranije. To se dešava liderima koji su predugo na vlasti, a Putin je sada na vlasti 12 godina. Prosvjeduju i druge grupe građana, umorne od iste retorike i obećanja. Vjerovanje da će se nešto promijeniti u Putinovoj politici nije veliko i to je prosvjede čini ozbiljnima. U medijima se vidi da je to politički prosvjed srednje klase koja traži više političkih prava i participacije. No, istraživanja kažu da postoji puno razloga i za socijalno nezadovoljstvo, a to je već veliki izazov.

Tko su prosvjednici?

To su oni koji su iznijeli Perestrojku i oni koji su rođeni 1980-ih i 1990-ih.

Demokratizacija društva

Postoji li opasnost da se prosvjedima pridruže nacionalisti?

Neki nacionalisti pokušavaju da se priključe protestima i sada se o tome vodi diskusija. Većina prosvjednika su ljudi liberalno-demokratske orijentacije, ali problem će nastati ako se nacionalisti ujedine sa socijalnim dijelom prosvjednika. Trenutno se to ne dešava, ali je vrlo moguće. To obavezno treba izbjeći.

Demokratizacija Rusije mogla bi konačno otvoriti pitanje gulaga i Staljinovih zločina. Kod nas je to sada važnije pitanje nego fašistički zločini. Kako nacionalisti u Rusiji gledaju na zločine za vrijeme postojanja SSSR-a?

To je kompleksno pitanje. Postoji nekoliko problema. Skoro svi nacionalisti su ultraortodoksni vjernici. Imaju dobre veze s pravoslavnom crkvom u Rusiji, a crkva ima problematične odnose sa Staljinom, komplicirane. Velik broj svećenika je ubijen u gulazima. U isto vrijeme, Staljin je vrlo popularan među nacionalistima, jer je on bio lider koji je proširio rusko carstvo, a mnogi SSSR percipiraju kao rusko carstvo. Pod Staljinom je rusko carstvo bilo moćno kao nikada u povijesti, a postoji i puno nacionalističke retorike kod Staljina. Zato je Staljin pozitivna figura za nacionaliste, ali negativna za crkvu, a ona je ipak važan dio nacionalističke ideologije. To je poprilično šizofreno.

Zanimljivo je opisati i odnos ruskih vlasti spram Lenjina. Ministar kulture Vladimir Medinski već neko vrijeme zahtijeva izmještanje Mauzoleja Lenjina s Crvenog trga. Koliko je ozbiljna ta ideja?

Svako malo ta se ideja pojavljuje, ali mislim da u bližoj budućnosti neće doći do nekih promjena. Time se ništa ne postiže. Postoji povelika grupa ljudi koja misli da je Lenjin bio dobar lik. Medinski najvećeg saveznika ima u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, koja taj kult oko Lenjina smatra nekršćanskim. Osim toga, time bi se postavila i druga pitanja, jer iza zidova Kremlja leži još 300 drugih sovjetskih značajnih ličnosti, poput Staljina, Brežnjeva, Gagarina… I što onda s njima?