Revolucionarna organizacija

Da je pitanje revolucionarne organizacije – one koja bi si zadala, pa onda eventualno i provela radikalni program izmjene svijeta – na globalnom dnevnom redu, govore vijesti sa svih strana. I to ne samo vijesti o nemirima, pobunama, simboličkim intervencijama u postojeće, pokretima “ogorčenih” i “okupatora”, ili vijesti o masovnim radničkim štrajkovima čas u ovoj, čas u onoj zemlji, već i vijesti koje govore o više ili manje intelektualnoj debati – internet nam omogućuje da je dijelom pratimo i kada eventualno ne sudjelujemo aktivno u njoj – koja se o tom pitanju među nezadovoljnicima postojećim posvuda vodi. U nekom smislu, mogli bismo reći da je alterglobalistički, antikapitalistički, svjetski radnički i kako se sve ne naziva taj pomalo neuhvatljivi novi pokret danas, skrenuo s pitanja sadržaja – programa, pitanja koje za neke od vrijednih sudionika pokreta nikada i nije silazilo s dnevnog reda, prema pitanju forme – nekada bismo rekli “statuta”. Dakle, prema pitanju organizacije.

Tek na pozadini tih najnovijih rasprava, tog prečesto mucavog htijenja da se prizna potreba nadindividualne, dakle kolektivne akcije, a da se pritom ne pati od loše savjesti kako smo zato odmah prodali dušu đavlu – u liku, primjerice, Staljina, koji je imao istančanu svijest o statutarnim, pa onda iz toga proizašlim kadrovskim pitanjima – vidi se koliko živimo u vlasti individualističke paradigme. Svom površnom blebetanju o surovoj vlasti retrogradne socijalističke i nacionalističke svijesti koja nam ne da disati usprkos, valja beskonačno ponavljati kako je i ona moguća samo kao simptom na “novoj” pozadini – onoj društvene entropije, atomizacije – brinjenja svoga posla i nezabadanja nosa u tuđi posao, onoga “cool ponašanja” koje naređuje globalna neoliberalna agenda. U slici: razlika između i onih lošijih povijesnih izvedbi socijalizma spram današnjeg kapitalizma jest da je prvi na pojavu umirućeg pojedinca na ulici morao politički reagirati, a drugi sve više ne mora. Više no s totalitarnim politikama prošlosti, mi danas imamo problema s pretvaranjem novih i novih sfera društva u “tržište”, koje kao da je izmaknuto iz političkog sistema. Uz sve opasnosti vulgarizacije, mogli bismo reći: gdje je nekada stajala jedna partija koja predvodi i usmjerava društvo, ili mnogo stranaka koje su po samorazumijevanju reprezentanti pojedinih dijelova postojećeg društva, stoji sada “tržište”. Kao ono koje navodno zna kuda idemo i koje protivnike svog puta ne misli tretirati kao sugovornike u otvorenoj političkoj diskusiji.

Praviti političku organizaciju usred sistemsko-političke “indiferentnosti” većine, koja se nedosljedno pokreće samo u trenutcima kada je sama posebno žrtvovana sistemu (pogođena nezaposlenošću, mjerama štednje itd. i sl.), teško je i kada su u pitanju “obične” građanske stranke, a kamoli organizacije s radikalnim ciljevima izmjene svijeta. Kao što mi je u razgovoru za britanske prilike, a one su, uz sve razlike, djelomično i naša budućnost, rekao teoretičar Alberto Toscano: danas nije najveći problem što su ljudima ciljevi, programski sadržaji radikalnih organizacija neprihvatljivi, što mase ne žele “izaći” iz kapitalizma, iako je i to predmet za diskusiju, veći je problem što one vide korupciju svih institucija i ne vjeruju da će toj sistemskoj korupciji izmaknuti ni antisistemske organizacije. Ono za što su novim pokretima nakon 1960-ih trebala desetljeća ili barem godine – vrijeme da se iz idealista pacifizma, ekologije, feminizma, ukratko novoshvaćenog antiautoritarnog socijalizma itd. pretvore u realiste, koji putem mainstreaminga, civilnog i stranačkog, podmazuju sistem – više nije kredit, u smislu povjerenja, koji bi se dao nekim novim današnjim organizacijama. Neoliberalizam je uspio da ljudi danas, naoko paradoksalno, upregnuti toliko u svoje projektno-poslovne vizionarske “politike”, nemaju vjere, točnije energije za Velike priče promjene svijeta. U trenutku kada svatko na svom radnom mjestu prodaje “revoluciju” (kao jedna telekomunikacijska mreža u nas), nitko se ne udružuje da bi p(r)oveo istinsku društvenu revoluciju. Jer, to iziskuje neke zaloge života, koji se ne mogu podvesti pod radno vrijeme, pa ni ono revolucionara. A kada ne vjeruju ni sebi – da će biti po cijenu života uistinu radikalni, ljudi ne vjeruju ni drugima kada im to tvrde za svoju organizaciju. To nije pitanje (ne)morala, već pitanje procjene situacije, koja je zapala u lošu beskonačnost “objektivnosti”, “realizma” i metodičkog pozitivizma svake vrste.

Sve ovo, a to treba uvijek isticati, ne znači da nema entuzijazma pojedinaca i grupa, pa i životnih zaloga, za stvar obično pojedinačno izabrane točke borbe sa sistemom. Uostalom, i počeli smo od te konstatacije – da je potreba za revolucionarnom organizacijom u zraku. Kako to konkretnije izgleda, možemo vidjeti na jednom primjeru koji ovih dana kruži internetom, a odašilju ga uglavnom anarhističke mreže, sa središtem u SAD-u. Možda ovaj udaljeniji primjer kaže nešto i o bliskima. To je poziv za učlanjenje u Internacionalnu organizaciju za razvoj participativnog društva (International Organization for a Participatory Society /IOPS/). Ambiciozna organizacija koja se hvali da već ima 1.600 sudionika iz 80 zemalja, svjesna je da je njezina “ciljna grupa” anarhoidnih socijalista prepuna antiorganizacijskih refleksa. Pa im želi razbiti strahove od pripadanja, bilo tako da se poziva na “anarhistički autoritet” Noama Chomskog, koji “iako nije sljedbenik” ne negira potrebu za postojanjem “naših organizacija”, do na momente ridikuloznog teksta “najčešće postavljanih pitanja”, koji bi trebao odagnati strahove od prejasne programske obvezanosti i discipline. Tako na moguća pitanja jesu li socijalisti, anarhisti, lenjinisti i marksisti, autori ove internetske organizacije i inicijative pitijski odgovaraju da je točan odgovor na svako od ovih pitanja – oboje, i da i ne. Da kada su pod imenima socijalizma, anarhizma, lenjinizma i marksizma mišljene “pozitivne”, a ne kada su mišljene “negativne” strane tih već toliko puta povijesno “ostvarenih” pojmova.

To je historizacija in statu nascendi izvedena na “popularan” način, za koji se misli da će biti prihvatljiv onima koji nastanjuju naša “posljednja vremena”, a koja bi opet mogla biti prva. No, toliki postmoderni relativizam, želja za uzimanjem samo “dobroga” iz supermarketa historije, ipak revizionistički zaklanja moguću pravu historizaciju. Zaklanja dijalektički nauk da nema građenja bez rušenja i da nije moguće izvesti revoluciju bez revolucije.

Za početak, u jednoj pravoj historizaciji svakom dobronamjernom može postati jednoznačno jasno da su sve dosadašnje socijalističke revolucije u svijetu one svijetle točke naše povijesti, bez svijesti o kojima, dobrovoljno se samosakateći, stupamo na “nultu točku” počinjanja iz nekog vakuuma, u koji nas stavlja upravo neprijatelj, nakon stoljeća uspješne socijalističke borbe. Revolucije su se pretvarale u građansku dekadenciju baš u trenucima restauracije, dakle odustajanja od revolucionarnog zanosa. Zato svaka revolucionarna organizacija današnjice, koja se želi ozbiljno umiješati u stvar izmjene svijeta, nema razloga nijekati svoj kontinuitet s uspješnim revolucionarnim organizacijama neprošle povijesti.