Robovi evropskog juga

“Ne postoje federalizmu inherentne političke vrijednosti, kao što ne postoje ni ciljevi koji se mogu postići isključivo federalizmom”, rečenica je to s početka klasičnog teksta “O teoriji federalizma” Franza Neumanna. Međutim, evropskim se političarima odnedavno počelo pričinjati da bi se pukim skokom u federaciju mogla riješiti kriza u Europskoj uniji.

A o kakvom je tipu unije na Starom kontinentu riječ podsjetio nas je sociolog Rastko Močnik kazavši: “U EU-u se ne radi o ujedinjenju društava ili država, nego o ujedinjenju tržišta.” Dovoljno je prisjetiti se da je Evropa i krenula od objedinjavanja tržišta ugljena i čelika. Da bi se taj banalni trgovački impuls barem malo retorički ublažio, danas se obično parolaški dodaje da je ideja ujedinjene Evrope uvjetovana, eto, i plemenitom željom za poslijeratnim postizanjem trajnog mira u Evropi ili, pak, željom za trajnom pacifikacijom Njemačke. Ovo drugo čak nije ni istina, jer je pacifikacija vinovnika Drugog svjetskog rata ionako proizašla iz dijametralno suprotnog političkog rakursa, iz politike podijeljene Evrope koja je, na kraju krajeva, podijelila i samu Njemačku.

Vladavina najboljih

Bilo kako bilo, očito je da goli biznis stoji u samom srcu ideje o ujedinjenju Evrope. U ovim kriznim vremenima taj se trgovački nerv ponovno počeo prizivati kao spasonosan za razjedinjenu Uniju, po principu “ljuta trava na ljutu ranu”. Naime, u više se svjetskih medija i na više političkih foruma opet počelo govoriti o potrebi federalizacije Evrope i to po načelima iz “Federalističkih spisa” Alexandera Hamiltona, Jamesa Madisona i ostalih američkih očeva nacije. Ono što je evropske prizivače federalističkih rješenja posebno oduševilo jest Hamiltonovo – dok je bio prvi američki ministar financija – federaliziranje dugova bankrotiranih država uslijed sukoba s Britancima, čime je, kako danas kaže Joschka Fischer, spasio američku federaciju. Zaboravlja se, dakako, koja je cijena za to bila plaćena. Kako bez imalo iluzija o tome piše povjesničar Howard Zinn, američki je ustav bio rezultat sporazuma sjevernjačkih veletrgovaca i bankara s južnjačkim robovlasnicima. Potonji su tražili dvadesetogodišnji moratorij na ukidanje robovlasništva, a bostonski i filadelfijski novčari zauzvrat su dobili enormno uvećano tržište. Iz novog nacionalnog sporazuma izbačeni su, dakako, siromašni, žene, Indijanci i crnci.

Kao nove crnce danas možemo vidjeti stanovništvo mediteranskog kruga, zemlje poput Grčke i Španjolske koje su pred bankrotom. Neomerkantilistička eurofederacija s Njemačkom u centru, o kojoj sanjaju Joschka Fischer, Romano Prodi ili Jacques Delors, trebala bi kroz jeftin otkup državnih obveznica federalizirati dugove mediteranskih zemalja, dok će se povećanjem poreza u tim zemljama – kako bi se te iste obveznice otplatile – posve pauperizirati tamošnje stanovništvo, a njihove će privrede postati potpuno ovisne o centrima eurozone.

Što se zadužnica tiče, evo kako je taj sistem proveo Hamilton. Da bi financirala rat za nezavisnost, nova je zemlja putem svoje državne banke sklopila sporazum s bankarima i trgovcima da će ta klasa financirati rat putem ratnih obveznica. No, kada je nakon rata punu cijenu obveznica trebalo vratiti ulagačima, Hamilton je naprosto podigao poreze stanovništvu, što je bio spreman braniti i vojskom; uostalom, to je i napravio u slučaju novouvedenih trošarina na viski.

Briselske elite vide, dakle, u svojevrsnom fiskalnom federalizmu američkog tipa spas za Europsku uniju. Prvi američki ministar financija, Alexander Hamilton, na kojeg se pritom pozivaju, bio je također pobornik klasičnog merkantilizma i zagovaratelj vladavine najboljih, u koje je ubrajao veletrgovce i bankare. Demokraciju je, pak, shvaćao na redukcionistički način: “Sve se zajednice dijele na nekolicinu njih i na mnoge. Prvi su bogati i dolaze iz dobrih obitelji, dok drugi čine mnoštvo iz naroda… Ljudi su buntovni i nepouzdani; oni rijetko donose sudove i ustanovljuju što je ispravno. Dajte stoga najboljoj klasi određeni trajni udio u vlasti… Može li se pretpostaviti da demokratska skupština koja se svake godine vraća mnoštvu ljudi vodi računa o javnom dobru? Ništa osim permanentnog tijela ne može obuzdati nerazboritost demokracije…”

Nije li ovo i sjajan opis nove evropske “najbolje klase”?

Uskogrudno računovodstvo

Inače, problema s očuvanjem jakih saveza država bilo je i u boljim federacijama nego što bi trebala biti ona novčarska koja nam se sprema iz Bruxellesa. Riječ je, naravno, o jugoslavenskoj federaciji, koja je tržišnim izazovima odolijevala sve dok se primarni impulsi zajedništva – bratstvo i jedinstvo iskaljeno u borbi protiv fašizma, solidarnost među narodima i socijalna jednakost – nisu polako ali sigurno oljuštili sa zidova zajedničke kuće. Onda je u osamdesetima od čitave federacije ostala samo ekonomska kalkulacija isplativosti. Za primjer takvog uskogrudnog diskursa, ogrnutog u banalno nacionalno računovodstvo, uzimamo tekst Ivana Urbančiča, jednog od autora u razvikanom časopisu “Nova revija”, koji je 1987. godine, u svom 57. broju de facto donio slovenski nacionalni program, odnosno teorijsku podlogu za slovenski izlazak iz federacije. Trn u oku tzv. bogatim federalnim jedinicama (Sloveniji i Hrvatskoj) bio je Fond za nerazvijene (prije svega za Kosovo). Evo kako participaciju Slovenije u tom Fondu vidi Urbančič: “Slovenija mora pomagati nerazvijenim republikama. U postojećim etatističkim odnosima u jugoslavenskom real-socijalističkom sistemu, ta se naša nacionalna prednost sada pokazuje kao nacionalna katastrofa. Statistika kaže da Slovenija sudjeluje s osam posto u ukupnom jugoslavenskom stanovništvu, a istodobno dajemo 17 posto svih sredstava u Fond za nerazvijene. Tome treba dodati posebna davanja nerazvijenima iz saveznog fonda kojim se ‘socijaliziraju’ njihovi ekonomski deficiti, pogrešne investicije i disfunkcionalno gospodarstvo.”

Za razliku od Jugoslavije, Europska unija nikada nije stvorila demokratsku ili svjetonazorsku podlogu za zajedništvo, čak se nije oko toga ni nešto posebno trudila, smatrajući da je račundžijski rezon dovoljan za opstanak. Unija se sada pokušava osnažiti dodatnim fiskalnim ujedinjenjem preko harmoniziranja poreza i kontrole javne potrošnje u članicama, te setom sankcionirajućih paketa za neposlušne, poput Euro plus pakta, Pakta o kompetitivnosti i Pakta o stabilnosti i rastu.

A “nerazboritost demokracije”? Vidjet ćemo kako će očevi evropskog federalizma s time nositi u slučaju pobjede SYRIZE na skorašnjim izborima u Grčkoj…