Sadašnja i bivša vlast koriste iste metode

Lina Ben Mhenni mlada je aktivistica koja je svojim blogom Atunisiangirl tijekom tuniske revolucije stekla zavidnu reputaciju. Blog se bavi temama iz svakodnevice Tunisa, s posebnim naglaskom na socijalna i ljudska prava. Lina Ben Mhenni svoj je blog započela pisati još za vladavine sada pokojnog predsjednika Bena Alija, svrgnutog u revoluciji 2011. Tijekom revolucije bila je stranim novinarima izvor podataka iz prve ruke, pa je među prvima izvještavala iz Sidi Bouzida, gradića u kojem se zapalio prodavač povrća Mohamed Bouazizi i gdje je započela pobuna. Lani je nominirana za Nobelovu nagradu za mir, kao jedna od najmlađih nominiranih u povijesti tog priznanja. Rođena je 1983. godine, a trenutačno je asistentica na Odsjeku lingvistike Sveučilištu u Tunisu. S Linom Ben Mhenni, osobom spremnom na dijalog, strastvenom u revolucionarnom smislu i hrabrom u svakom pogledu, razgovarali smo u glavnom gradu Tunisu.

Možete li opisati svoj prvi sukob s vlastima, s policijom? Kako ste se tada osjećali i je li se nakon toga puno stvari promijenilo?

Moji prvi sukobi s policijom dogodili su se tijekom prvih godina srednje škole. Običavala sam sudjelovati na raznim demonstracijama, poput potpore Palestincima ili Iračanima. Kasnije, na Sveučilištu, s policijom bismo se sukobljavali svaki put kada bismo pokušavali prosvjedovati. Posljednji se sukob zbio 9. travnja ove godine, kada smo se okupili da prosvjedujemo protiv vladine odluke da se na glavnoj gradskoj aveniji zabrane masovna okupljanja. Bilo je to prvi put da me policija izbatinala i zlostavljala. Neobično je što se to dogodilo sada, poslije revolucije, kada, kao, imamo demokraciju. U takvim se situacijama moj bijes samo povećava, a želja za pravdom i aktivizmom raste iz dana u dan.

Prikazuju me kao uličarku

Kako ste započeli s aktivizmom?

Rođena sam u obitelji boraca. Moj je otac u zatvoru proveo punih sedam godina i ondje je bio strašno mučen. Tada sam bila još djevojčica, no sjećam se svega. On je jedan od osnivača tuniskog ogranka Amnestyja, pa sam se tako našla u žiži rasprava o ljudskim pravima. Vrlo sam se rano upoznala s pojmom političkog zatočenika. No, otkrila sam blog, Facebook i ostale društvene mreže, koje su mi uvelike pomogle u radu. Kako sam po prirodi pomalo sramežljiva, internet mi je otvorio mogućnost potpunog izražavanja misli. Pridružila sam se zajednici blogera i započela pisati o zatočenim studentima i novinarima, protiv cenzure. Kada je potkraj 2010. započela revolucija, nisam mislila da će moj blog postati tako čitan. Jednostavno sam bila prisutna tijekom svih nemira, fotografirala sam, pisala i snimala. Tako sam probila medijsku blokadu i barem malo pridonijela svrgavanju diktatora Bena Alija.

Kakav je vaš stav prema islamistima koji trenutačno vladaju zemljom? Mislite li da bi Tunis mogao postati država sa šerijatskim zakonima?

Islamisti imaju svako pravo živjeti u miru sa svim ostalim stanovnicima Tunisa, no nemaju pravo uplitati se u naše osobne slobode i nametati nam stroge vjerske zakone. Svatko je slobodan da radi što želi! Većina koristi religiju da postigne veliku političku moć. U stvarnosti, oni su jako daleko od učenja islama, oni su lažljivci koji koriste nasilje protiv ljudi drugačijeg mišljenja (pokazuje modrice na nogama koje je zadobila nekoliko dana ranije, u sukobu s policijom kojom upravlja islamistička vlada, op.a.) i ne vjerujem da će Tunižani dopustiti uspostavu države utemeljene na šerijatskom zakonu. Većina nas smo muslimani, ali između nas i Alaha ne treba posrednika. Vjera je sasvim osobna duhovna stvar.

Koji vas mediji napadaju i kakvim metodama?

Vladajuća islamistička stranka Ennahda i još neke stranke kupile su dobro posjećene Facebook stranice. Preko njih okupljaju nezaposlene građane i plaćaju im da govore protiv svih koji se usude kritizirati njihov način vladanja. Tako su se domogli i mojih fotografija, ne bi li me prikazali kao bezobraznu i nepristojnu djevojku, uličarku. O meni šire glasine i preko novina koje posjeduju. Za njih sam u isto vrijeme ateist, kršćanin, budist, židov, mason, radim za FBI, CIA i tajne službe Francuske, Italije, Njemačke… To se događa iz dana u dan i moram reći da sam već pomalo navikla, iako me je ponekad strah hodati ulicama kada sam sama.

Je li se to događalo i prije revolucije, u vrijeme predsjednika Bena Alija?

Da, ova vlast koristi iste metode kao i bivša. Nedostaje im argumenata i jedino što mogu jest da koriste silu i laži protiv pojedinaca.

Revolucija siromašnih

Što mislite o revolucijama u Egiptu, Libiji i Siriji?

Nejasno je što se događa u tim zemljama. Rašireno je brutalno nasilje, a promijenilo se nije ništa osim imena ljudi koji vladaju. Ono što se događa u Siriji zločin je protiv čovječnosti. Strašno!

U Tunisu je, prema posljednjim podacima, čak 25 posto nepismenih: kakva je njihova uloga u revoluciji?

Statistike su pokazale da je većina glasača vladajuće islamističke stranke Ennahda nepismena. Njima je lako manipulirati pomoću religije i sitnih obećanja. Do nepismenih se dopire jako teško i taj će proces dugo trajati. To su uglavnom siromašni ljudi: da ih pridobije, vladajuća im je stranka dala nešto hrane i novca. Ja sam strogo protiv toga – mislim da s njima treba razgovarati i da ih treba obrazovati. Ali opet, i većina koja se pobunila protiv Alija bila je siromašna. Stoga mislim da to nije bila Facebook revolucija, kako je mnogi nazivaju, bila je to revolucija siromašnih i potlačenih. Facebook se upleo tek kasnije, kada su nemiri stigli do glavnog grada.

Kada će revolucija završiti?

Revolucija je tek počela. Završit će kada se ispune naši zahtjevi. Dosad nije ispunjeno baš ništa. Svrgavanje Bena Alija samo je mali korak prema boljoj budućnosti.

Prošle ste godine nominirani za Nobelovu nagradu za mir. Kakve su bile reakcije i što vam je nominacija donijela?

Bila sam uistinu iznenađena i, naravno, bilo mi je drago. Imala sam punu podršku bliskih ljudi, ali islamisti su me još više počeli napadati i govoriti kako je sve to namješteno, da je to neka vrsta izdaje. Nije im bilo jasno zašto su nominirali mene, a ne nekog od njih.

Hoćete li nastaviti s borbom?

Moj je život svakoga dana u opasnosti, ali ni ne pomišljam odustati od borbe: nisam jučer započela, da bih danas govorila da ne mogu više. Borit ću se do kraja.