Što da se radi?

U Zagrebu je 15. i 16. juna održana regionalna konferencija “Aktiva”, priloga “Novosti” za teoriju prakse, na temu “Mišljenje revolucije nakon izdane revolucije”. Skup se odvijao u zgradi Radničkog doma – prostoru SSSH-a, najvećeg sindikata u Hrvatskoj – koja, zbog svoje arhitektonske i sadržajne simbolike, odlično odgovara ovakvoj vrsti događanja. U uvodnom obraćanju organizator konferencije Srećko Pulig pokušao je obraniti koncept suočavanja teorijske, stranačke i aktivističke ljevice, svjestan uvjetnosti i relativnosti takve podjele na “sfere” borbe. Radni dio konferencije bio je podijeljen na četiri panela, dva popodnevna i dva dopodnevna, na kojima su teoretičari, političari i aktivisti pokušali dijagnosticirati stanje ljevice u regiji, ali i odgovoriti na lenjinsko pitanje trenutka: “Što da se radi?”

Kao prva najvažnija tema skupa, koja je njime strujala sve do zadnjih izlaganja, nadao se odnos između teorije i prakse u lijevoj misli. Njihovu današnju razdvojenost moderator Stipe Ćurković objasnio je referentnim okvirom “zapadnog marksizma”, kako ga je još 1970-ih postavio britanski teoretičar Perry Anderson.

U sjeni “trećeg puta”

Prvi izlagač, Dinko Kreho iz Sarajeva, situirao je pojavu naše najnovije Nove ljevice, koja dovodi u pitanje samorazumljivost liberalnog horizonta, u godinu 2009. Od tada imamo razvijeno insistiranje na jazu spram establišmenta, koje dolazi s lijevog, ali i desnog spektra političkih opcija. Sve to postavlja pred one koji bi mislili izvan okvira kapitaloparlamentarizma dvostruki izazov: s jedne strane, politički se suprotstaviti vladajućem “zdravom razumu”, a s druge, samjeravati izborenu poziciju sa stanjem “na terenu”, tj. uglavnom s tim istim zdravorazumskim mjerilima. Referirajući se posebno na situaciju u “protektoratu” BIH, Kreho se zapitao kako misliti lijevu i revolucionarnu politiku u društvu kojem brane pravo na bilo kakvo političko mišljenje.

U svome izlaganju sociolog Andreja Živković, Beograđanin koji živi i radi u Londonu, osvrnuo se na dijalektiku dviju kriza, one marksizma i one kapitalizma. Borbeno se zalažući za repolitizaciju lijevog pokreta, okrivio je teleološki shvaćenu borbe radničke klase u ortodoksnom marksizmu za njegovu apolitičnost. Hoće reći: ako je radnička klasa objektivno predodređena da preuzme vlast u društvu, čemu borba? Govoreći protiv redukcija lijeve misli na ekonomizam, podsjetio nas je na to da je za Marxa socijalizam prije svega masovna politička praksa, vođena univerzalističkom idejom oslobođenja čovječanstva, a ne puki otpor reduciran na politiku građanskih grupa za pritisak. Nedemokratskost tvorevina poput EU-a i politike “mekih državnih udara”, koje u pojedinim zemljama-članicama provode vladajući bonapartistički režimi, situirao je bazično u demokratske nedostatke nacija-država. Krizu, koja od ekonomske postaje političkom, moguće je zato nadići samo radikalnom transformacijom postojećih država, koju mogu iznijeti samo politike narodnih frontova.

Na drugom panelu, posvećenom parlamentarnoj ljevici, govorili su Milan F. Živković, Milorad Pupovac, Ivan Plješa (svi iz Zagreba) te Ljubljančanka Sonja Lokar. Živkovića je zaokupio neobičan fenomen da današnja evropska socijaldemokracija – a SDP je tu vjeran učenik Zapada – nikako ne uspijeva izaći iz sjene “trećeg puta”, pa ni onda kada ga se nominalno odriče. Moralnim realiziranjem neoliberalnog programa nazvao je Milorad Pupovac pokušaje SDP-a da i ovaj najnoviji nalet neoliberalnih transformacija koje predvodi utemelji na svom moralnom kreditu, koji ovaj put, za razliku od prošlih, bespovratno troši. Socijaldemokracija u Hrvatskoj pati od manjka socijalističke ideje i viška socijalnih nejednakosti. Strah od pravoga socijalističkog programa možda je povezan s neznanjem o njegovoj emancipacijskoj snazi, misli Pupovac. S druge strane, Sonja Lokar protumačila je transformacije socijaldemokracije u Sloveniji najprije taktičkim povlačenjem komunista, da bi s vremenom, zbog prevelike želje aparatčika za vlašću pod svaku cijenu i bez obzira na program, to povlačenje bilo pretvoreno u kapitulaciju pred neoliberalnom ideologijom. Nakon takve pesimističke dijagnoze, ipak je insistirala na daljoj borbi unutar političkih organizacija.

Klasna utemeljenost lijevog pokreta prvenstveno zanima Ivana Plješu, kojeg brine (ne)mogućnost komuniciranja političkih organizacija s klasom. Kako organizirati klasu, povesti klasu, kada se profiliralo dvadesetak lijevih stranaka, koje izlaz traže “iza leđa društva”, pita se on. I sam odgovara: samo oni koji se drže kontinuiteta na klasnom, antikapitalističkom i eksplicitno socijalističkom putu mogu računati i na stalno ponovno kretanje ispočetka, koji nije apsolutna nula, nego u sebi sadrži i produktivno prerađeno iskustvo poraza.

Za “dekonstrukciju” granica

Treći panel, na početku drugoga radnog dana konferencije, koji je moderirala Tihana Pupovac, dao je priliku mlađim aktivistima da izlože svoje viđenje strategije i taktike u današnjim okolnostima na ljevici. Polemički se postavivši spram predložene podjele na civilnu, lifestyle i radničku izvanparlamentarnu ljevicu, Petar Pavlović iz Zagreba iznio je mišljenje da će sam izraz “ljevica”, jačanjem novih socijalnih pokreta, naročito s obzirom na politička opterećenja i zloupotrebe u nas, s vremenom gubiti, a ne dobivati na važnosti. Ako je ujedinjenje ljevice pitanje oportuniteta, neizbježno je postavljanje pitanja o njenim kvalitativnim i kvantitativnim kapacitetima. Drugim riječima, koliko i kakvo lijevo gibanje je pred nama? Treba razlikovati naše specifičnosti i širu svjetsku situaciju, u kojoj se stalno pojavljuju novi i novi akteri (sada, primjerice, Occupy pokret), spram kojih treba biti kritičan, ali uz istovremeno aktivno sudjelovanje u njima. Svaki politički program treba podvrći analizi iskustva u prostoru i vremenu, a sama podjela na aktiviste i teoretičare za marksiste ne bi smjela biti relevantnom. Marksistička teorija treba biti otvoreno kritička, a aktivizam se treba – neće li da degenerira u izdaje komunista i socijaldemokrata – modernizirati i prevladati okoštale formule iz prošlosti.

Sljedeći govornik, Goran Musić iz Beograda, trenutačno s bečkom adresom, problematizirao je naš “osjećaj za proporcije”. A to za njega znači postaviti pitanje koliko ima smisla projektirati političke perspektive u okvirima prostora bivše države? Naročito stoga što se taj okvir sada prepliće i s onim balkanskim. Uz konstataciju kako svaka država u “jugosferi” sada ima drugačiji proboj političkog diskursa unutar sebe, Musić se založio za drugačiju “dekonstrukciju” granica i za jugoslavenski okvir, ali samo kao odskočnu dasku u povezivanju s cjelokupnim jugom Evrope. Zatim je skicirao različit položaj lijevih grupa u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji: dok je u Sloveniji postojao jak sindikalni pokret, kontinuitet u proizvođenju marksističke teorije, slaba parlamentarna, ali zato jaka, iako malena, izvanparlamentarna lijeva scena, u Hrvatskoj je, slično kao i u Srbiji, sindikalni pokret slab, a intelektualna proizvodnja zapuštena. Ovdje politički prostor okupira dihotomija između liberalnih, pro-EU i nacionalističkih, do jučer anti-EU snaga. Uz to, srpski politički mainstream za njega je najveća enigma, jedan pokušaj bonapartističke vlasti da bude odjednom sve, pokrivši u jednom potezu sav politički spektar. U takvoj situaciji množe se izvanparlamentarne lijeve grupe, no one teško probijaju kontekst (samo)izolacije. Osnovno pitanje revolucionarne teorije posvuda je i dalje potraga za subjektom radikalnih društvenih promjena, u kojoj aktivistički tabor ponekad sam simulira tu ulogu, uz to šireći logiku “analize”, po principu “što gore, to bolje”. Izlaz iz takvog kruga može biti samo izrada jasnog programa, nakon ozbiljnoga teorijskog rada, a ne neko apstraktno ujedinjavanje postojećih grupa, bez realnog zajedničkog programa. Sve otežava nejednaka samostalnost političke sfere u pojedinim državama Jugoslavije, prevladavajući NGO-mentalitet u regiji, financijska zavisnost od raznih fondacija, bez organskog rasta baziranog na samofinanciranju. U takvom kontekstu nije čudno da izvanparlamentarnoj aktivističkoj ljevici nedostaje operacionalizacija neke suvisle teorije.

Na ove opaske nadovezao se i Boris Kanzleiter, šef ureda Zaklade “Rosa Luxemburg” za jugoistočnu Evropu, sa središtem u Beogradu. Objasnivši način funkcioniranja i financiranja Zaklade, rekao je da oni čine sve što mogu da njihova misija u našoj regiji ne bude shvaćena kolonizatorski i patronizirajuće.

Zadnji, četvrti panel, bio je prilika da Srećko Pulig, kao moderator, zaključno ponovi neke od namjera organizatora. Htjelo se naglasiti da obnova marksizma nije moguća ako se ne prevlada podjela na jalovi akademizam s jedne i slijepi prakticizam s druge strane. Problem je što se filozofski pojam revolucije našao historijski pritisnut s dvije strane – i od komunista i od socijaldemokrata koji, svaki na svoj način, do njega ne drže. Još i gore: lijevi pokret pounutrio je reakcionarnu frazu neprijatelja, da socijalizam koji se gradi na osnovi jedne filozofije (ma kakva ona bila) mora biti totalitaristički i vršiti nasilje nad čovjekom. A socijalizam se nije najprije javio kao realitet, već kao ideja – pokušaj mišljenja jedne ljudske zajednice, bitno drugačije od bilo koje dosad postojeće.

Heterogeni socijalizam

Uvodeći razlikovanje između povijesnog i današnjeg proletarijata s jedne i prekarijata s druge strane, Maja Breznik iz Ljubljane dala se u potragu za novim političkim subjektom koji snuje u inkubatoru suvremenoga kapitalizma. Pritom je posebno uzela u razmatranje pojave na tzv. privatnim tržištima rada, onome što talijanski teoretičar Sergio Bologna naziva “autonomnim radom druge generacije” ili fenomenom kupovanja i prodaje “radne snage na zalihi”. U takvoj situaciji, radniku više nije suprotstavljen poslodavac u liku klasičnog kapitalista, nego se u toj ulozi pojavljuju razni fondovi i špekulanti.

Za rekonceptualizaciju dvaju centralnih pojmova, ljevice i revolucije, zauzeo se Milan Popović iz Podgorice. Zbog preokreta, u kojem dobar dio nekadašnje komunističke i socijaldemokratske ljevice ne samo da odustaje od svojih izvornih programa, nego završava u desničarskim, pa i fašističkim aranžmanima, nove snage na sceni, poput Građanskog fronta u Crnoj Gori, niti ne žele ime ljevice, iako to po svojoj suštini jesu ili mogu biti.

Zaključno se slovenski sociolog Rastko Močnik zapitao kako graditi socijalizam danas, sada i ovdje: što bi to u današnjoj, ponovno predrevolucionarnoj situaciji, mogla biti socijalistička agenda? Primjeri jugoslavenskih zemalja i Grčke govore nam da se u Evropi ponovno otvara kolonijalno pitanje. Kako u toj situaciji artikulirati probleme cirkulacije i produkcije, kako promišljati stvarni stupanj podruštvljenja proizvodnog procesa? Tu se Močnik zadržao na primjeru dviju artikulacija razvijenih u Jugoslaviji: na slobodnom udruživanju proizvođača, kako ga je koncipirao ekonomist Branko Horvat, i na samoupravnim interesnim zajednicama, kako su postavljene u teoriji Edvarda Kardelja. Horvat je ingeniozno želio nadići apstraktnu suprotstavljenost tržišta i plana, govoreći, recimo, o danas nezamislivom tržišno uvedenom nagrađivanju prema radu, ali i o netržišnom radnom dogovaranju. Samoupravni sporazumi, analizira Močnik, primjer su istoga odnosa koji Horvat shvaća najprije pozitivno, a zatim negativno. I Kardelju se u jednom trenutku čini da će država odumrijeti pravnom hipertrofijom samoupravnih sporazuma. On se zalaže za uvid da socijalizam nije samo način proizvodnje, nego i društvena formacija. To nije homogenije društvo od kapitalizma, nego baš obrnuto. Socijalizam je sav u heterogenosti i kompleksnosti, jer se odnosi na načine društvenosti, na demokraciju na radnom mjestu, ali i onu u teritorijalnim jedinicama. Zato je i tako teško graditi jedinstven narodni front na tako razuđenom programu.

Nakon svih panela razvila se produktivna diskusija između izlagača i pojedinaca iz publike, ravnopravnih, kompetentnih i vrlo zainteresiranih drugova i drugarica. Nakon završnog obraćanja većine sudionika konferencije publici, u kojem su saželi svoje viđenje smisla, dosega i rezultata ovakvih, sada već redovitih okupljanja u regiji, skup je uspješno završio s radom. Organizatori su obećali da će učiniti sve kako bi prilozi sa skupa našli svoje mjesto u zborniku radova.

AUTOR: R. I.