Sustavno nagrđivanje
Iza nas je, čini se, najmanje problematična godina posttranzicijske prozne dionice domaće književnosti. Barem ako ćemo vjerovati medijski razglašenijim nagradama: prvi put otkako usporedno (pr)ocjenjuju kalendarski presjek izvozne književne proizvodnje, žiriji “Jutarnjeg lista” i T-portala u finalne su kvintete uvrstili čak četiri ista naslova, pa je mali sezonski kanon nedvosmisleno potvrđen konsenzusom struke, honoriran zasluženim medijskim prostorom i prigodno ovjeren korporacijskim logom. Doduše, samo ukoliko zanemarimo službena priopćenja žirija: jedni su se, tako, euforično oduševljavali “jakom proznom godinom”, drugi rezignirano zaključili kako je “prošlogodišnja romaneskna produkcija slabija u odnosu na prethodne godine”.
Ali koga zapravo zanimaju generalizacije, ako ih ne možemo uobličiti u medijski ljepljivu sintagmu poput “godine žena”, kakva je, sjećamo se, bila prethodna, 2010? Za iole sustavnije refleksije u kontekstu književnih nagrada nema puno mjesta: tamo gdje vladaju natjecateljski duh, prigušeni suspense eliminacijskih krugova i dašak kulturnog spektakla, obuhvatnija dijagnoza nadležnih kritičara i teoretičara nužno preuzima status usputne marginalije, dopisane sitnim slovima uz upečatljive foto-portrete i opširne intervjue odabranih autor(ic)a.
Višestruki paradoks
Kada ovaj tekst bude objavljen, znat će se i je li T-portalov žiri do kraja potvrdio presudu svojih kolegica i kolega iz “Jutarnjeg”, pa nagradio dugoočekivani magnum opus Zorana Ferića, ili se ipak odlučio za riskantniji odabir: paražanrovski obračun s devedesetima Ivice Đikića, narativnu gustoću proznih debija Luke Bekavca ili Gorana Ferčeca, rafinman Sibile Petlevski. Za općenitiju priču o književnim nagradama to, međutim, i nije presudno: pouzdano znamo da će reportaža s dodjele istodobno biti promovirana u vijest dana kulturne rubrike T-HT-ova portala i nevoljko, usputno notirana u ostalim medijima, baš kao što je i nagrada “Jutarnjeg” ugled važne arbitraže imala isključivo na stranicama lista koji je dodjeljuje. Ovogodišnje preklapanje užeg izbora najboljih naslova utoliko je samo zgodna koincidencija koja podcrtava perzistentnu, gluhonijemu isparceliziranost književne scene logikom medijske kompetitivnosti. Prema toj logici, književnom činjenicom postaje samo onaj događaj koji smo sami organizirali, financirali i promovirali: sve ostalo može, u najboljem slučaju, tek zatitrati na rubu vidnog polja suženog perspektivom sponzorskog ugovora.
Sasvim je, stoga, razumljivo što su upravo nagrade postale povlaštenim mjestom javne vidljivosti domaće književnosti, zamjenjujući pripite festivalske derneke i trezvene novinske kritike, ambiciozne časopisne projekte i poslovično dosadnjikave promocije. Rezultat je, naposljetku, višestruki paradoks po mjeri medijske komercijalizacije kulture: književna produkcija, sudbinski oslonjena na državne fondove, autorske stipendije, potpore i otkupe, na nekoliko se tjedana susreće s provjerenim obrascima medijske spektakularizacije; autonomne odluke žirija istodobno su instrument tržišnog pozicioniranja organizatora nagrade; strpljivo praćenje i valorizacija godišnje produkcije sažimaju se u kratkotrajni medijski narativ, koji serijom unaprijed zadanih epizoda – od predstavljanja kandidata pa do eventualnog popratnog skandalčića koji će cijeloj priči dati poželjan i sočan epiloški twist – vodi izravno prema pouci da winner takes it all i da se pamte samo prvaci; pamte, pritom, tek zato da bi ih nemaštovite novinarske najave mogle nakratko spomenuti početkom idućeg nagradnog ciklusa…
Upravo zahvaljujući ovoj suptilnoj kulturtregerskoj promociji kompetitivnosti i personalizacije bilo je moguće da u tranzicijskim godinama navodne “medijske smrti kulture” svjedočimo, naizgled paradoksalno, boomu književnih nagrada. Uz one “Jutarnjeg” i T-portala nakratko se, tako, pojavila i nagrada za “hrvatsku knjigu godine” Hrvatske poštanske banke, dok V.B.Z. bira najbolji neobjavljeni roman još od 2002. – ne uspjevši pritom, nota bene, promovirati niti jedno značajnije novo ime, a ni naslov koji ćemo duže pamtiti, što zamisao takvog, alternativnog nakladničkog filtriranja rukopisa čini prilično deplasiranom.
Hijerarhija žanrova
Korporativno sponzorirane nagrade nude nam zato šareno naličje uvriježene priče o “nezanimljivosti” i “neisplativosti” književnih tema u komercijalnim medijima; te teme, vidimo, mogu biti itekako interesantne, ali pod uvjetom da ih prethodno lišimo, primjerice, repetitivne sustavnosti književnokritičkog diskursa. Činjenica da je baš T-portal prije dvije godine otvorio (vrlo dobru) rubriku književne kritike ne mijenja pritom značajnije na stvari, jer je ta rubrika pokrenuta tek nakon što je nagrada portala dodijeljena po treći put, što jasno govori o hijerarhiji žanrova u uvjetima komercijalizacije kulture. Doduše, ne toliko jasno kao činjenica da “Jutarnji”, paralelno s godišnjim nagrađivanjima, svodi svoju književnokritičku rubriku na bastardnu formu karikaturalno kratkog osvrta i popratnog mini-intervjua s autor(ic)om odabranog djela…
Obrnuta proporcionalnost značaja književnih nagrada i književnih kritika pokazuje, u konačnici, koliko su kratkovidne uobičajene lamentacije o takozvanom nestanku kulture iz mainstreama. One su, naime, tek atavistički refleks sustavnog zanemarivanja političke ekonomije medija: već je i površna upućenost u odgovarajuće financijske relacije dovoljna da bi se ustanovilo kako trošak godišnjeg “održavanja” rubrike književne kritike (sveden, zapravo, na honorar kritičara) mora biti barem četiri ili pet puta manji od budžeta nagrade, koji uključuje visoki novčani iznos namijenjen dobitnicima, angažman meritornih članova žirija, neophodni PR, organizaciju svečanog eventa…
Komercijalni mediji i ostali sponzori unosnih nagrada, dakle – nasuprot prevladavajućem dojmu – u književnost danas ulažu znatno više nego prije. Ali samo pod uvjetom da književnost pritom svoj lik podredi zahtjevima tržišnog pozicioniranja, u kojem će imidž “Jutarnjeg” kao liberalne savjesti nacije biti uljepšan brigom za domaću prozu, a T-HT se kulturnim mecenstvom jasno distingvirati od konkurentskih brendova. Na tom prijelomu, na kojem se kontinuirana kritička refleksija podređuje logici jednokratnog spektakla, lik književnosti preuzima naposljetku formu zanimljive optičke iluzije: ono što djeluje kao velikodušno nagrađivanje, tu je samo drugo ime za njegovo sustavno nagrđivanje.