Svatovska svirka u zabiti

Neil Young & Crazy Horse: “Americana” (Reprise, 2012)

Neil Young je nakon albuma “Greendale” iz 2003. ponovno okupio prateći band Crazy Horse i ušao u projekt koji bismo prije pripisali Ladaricama nego poglavici Ludih Konja. Na “Americani” Young obrađuje prastare američke napjeve, koji datiraju tamo negdje od 1800. pa sve do “God Save the Queen” kojom, tko zna zašto, završava ovaj čudni album. Kažem čudni jer, iako je na “Americani” prisutno sve zbog čega je moguće voljeti Younga i njegovu pustopašnu družinu – od cendrava vokala i lijene ritam-sekcije do distorziranih gitara – svejedno bi preslušavanje bilo moguće zaključiti osjećajem kako se Young ovdje više zeza i rasvirava nego što je bilo potrebe da taj session objavi kao album.

Popevke na nizbrdici

Ono što je kod ovakvih izdanja zanimljivo, namijenjeno je fanovima i zlobnicima: kako zvuči Young kada svira u svatovima u kanadskoj zabiti, negdje bogu iza nogu, u tri ujutro, polupripit i s jednom nogom u krevetu, što može u istoj mjeri biti inspirativno i velikim ljubiteljima ovog genijalnog odmetnika, kao što bi preziratelje njegove ležernosti moglo potaknuti na ironično komentiranje o ishlapjelosti.

Album otvara “Oh Susannah”, masna kao što i očekujemo od ovakve ekipe, na narednoj “Clementine” padnu kat niže u oktavama masti i napetosti, da bi s “Tom Dula” odvalili jedan komad koji bi uživo, za što nisam siguran je li poziv na koncert ili upozorenje da se isti izbjegne, mogli razvući i na dvadeset minuta. Fanovi će u ovoj pjesmi – vjerojatno ključnoj na albumu, bolesnoj, izvitoperenoj, izopačenoj slici američke nasilne i u osnovi degenerativne povijesti – možda pronaći i najviše starog Younga. Čak i onoga starog samo godinu dana.   Nakon toga, “Americana” kreće nizbrdo svatovskom popevkom “Gallows Pole”, a za “Get a Job” nikako ne možemo reći da je povratak na opaku intonaciju zacrtanu osmominutnom i istaknutom “Tom Dula”. Pjesma je, najblaže rečeno, idiotska obrada već bazično mutnog svatovca Silhouettesa i možda je Youngova posveta plesnjacima iz “Američkih grafita”, jer je teško naći drugi razlog njezina sviranja, pogotovo što Crazy Horse i njihov bizarni poglavica stvar nisu odradili kao karikaturu.

Ludilo vreba

“Travel On” gitarskim vas rifom podsjeti kako slušate ekipu kojoj se teško izrugivati, premda je pjesma, recimo, čudna. “High Flyin’ Bird” posustali album vraća u tračnice: to je klasični garažno-stadionski Young, spor i opasan, u toj je pjesmi kao automobil koji razvija veliku brzinu na malo obrtaja. Općenito, druga polovina albuma razlog je za preslušavanje ovog uratka.

Što reći? Young zbilja kao da je momke okupio u garaži, a garaža je iza kuće u kojoj se ženi netko tko je ovoj ekipi drag. Svima je super što žive u Americi a ne u Iraku, ali Young nije siguran u ulaštenost opće sreće svih nazočnih, pa svira bizarne obrade starih komada i priča storije o izdaji, pronevjeri i prolijevanju krvi. Glazbena pratnja je pomaknuta, kao i njegovo poimanje historije, pa sve, pogotovo u boljim momentima albuma, zazvuči poput profetskog upozorenja na oprez, jer ludilo vreba, i to ne oko nas, nego u nama.

Album završava s “God Save the Queen”, himnom a ne pjesmom Pistolsa: jer, kakva je to zabava bez nacionalizma, pa makar bio i ovakav kritički i pomaknuti? Zanimljivo je da album dobro podnosi opetovana preslušavanja, valjda stoga jer na njemu zapravo nema posebno loših pjesama i, nakon što se prvi put suočite s pitanjem što je ovo njemu trebalo, nekako zaključite da vam ne smeta puno. Zvuk “Americane” je, kao uostalom i zvuk većine Youngovih albuma, vrlo ugodan za slušanje. Nešto kao kada nekome na pitanje kakva vam je njegova knjiga, kažete da je odlično što je tiskana u velikom fontu.