Svijet u znaku Venere

U noći s utorka na srijedu Venera je, nakon osam godina, po drugi put prešla preko Sunca i na taj način zaključila njihovo druženje za ovo stoljeće. Događaj kojem smo mogli svjedočiti vrlo je rijedak i ponovit će se tek 2117. i 2125. godine. Razlog tome je što se Venera, gledajući sa Zemlje, nebom kreće zajedno sa Suncem i pritom se vrlo rijetko sreću na istoj putanji.

Uz Sunce i Mjesec, Venera je kroz povijest najviše fascinirala ljude. Njezin blistav sjaj izdvajao ju je od ostalih planeta i ispunjavao je uzvišenom simbolikom. Zbog blizine našem planetu Venera se uvijek smatrala ključnom za kreiranje okolnosti vezanih uz ljudsku egzistenciju. U njezinu čast priređivale su se različite ceremonije i žrtvovanja.

Jutarnja i večernja zvijezda

Gledajući Veneru sa Zemlje, njezin nebeski ciklus može se podijeliti u dvije osnovne faze vezane uz odnos sa Suncem. Ukoliko izlazi ispred Sunca na istoku, Venera dobiva status “jutarnje zvijezde”, a ukoliko zalazi nakon Sunca na zapadu, tada postaje “večernja zvijezda”. U grčkoj mitologiji ova nebeska dvojnost raspoznata je kroz dvije verzije mita o rođenju boginje Afrodite. Prema prvoj, ona se rodila iz pjene morskih valova nakon što je u nju s neba kapala krv kastriranog boga Urana. Grci su ovu Afroditu zvali Afrodita Uranija i povezivali s duhovnom ljubavlju. Po drugoj verziji, Afrodita je bila kći vrhovnog boga Zeusa i zemaljske boginje Dione. Ova Afrodita zvana je Afrodita Pandemos, u prijevodu “svenarodna Afrodita”. Ona je predstavljala zemaljsku ljubav koja se ostvaruje u fizičkom svijetu.

Kruženje planeta Venere oko Sunca karakterizira vrlo pravilna putanja. Zbog lakog određivanja njezinog položaja na nebu, neke su drevne civilizacije koristile Veneru kao osnovu izrade kalendara. U tome su najdalje otišle civilizacije Srednje Amerike koje su u kalendarima ostvarivale točnost od jednog dana na 6.000 godina. Osim pravilnosti putanje, Veneru je pratio i zanimljiv fenomen iskazan takozvanim Fibonaccijevim nizom (0, 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34…). Naime, Venera i Sunce na nebu se spajaju pet puta tijekom osam godina, što kada se podijeli jedno s drugim daje rezultat od 1,6, a to je proporcija koja postoji između susjednih brojeva u Fibonaccijevom nizu. Isti rezultat se dobije ukoliko se podijeli Venerin obilazak Sunca (584 dana) sa Zemljinim (365). Proporcija 1,6 poznata je još pod nazivom “božanska proporcija” jer simbolizira prisutnost božanskih energija u ovom fizičkom svijetu.

U brojnim znanstvenim istraživanjima utvrđeno je da je ta “božanska proporcija” prisutna u različitim biljnim i životinjskim vrstama. Osim toga, nju se može pronaći i kao osnovu stanične strukture ljudskog tijela. Venerinu proporciju koristili su Egipćani pri gradnji svojih piramida, Grci su prema njoj oblikovali Partenon, a prisutna je i kod gotičkih katedrala. Leonardo da Vinci itekako je bio svjestan “božanske proporcije” kad je napravio svog “Vitruvijskog čovjeka”, studiju harmonije proporcija ljudskog tijela. Pet točaka u kojima udovi i glava čovjeka presijecaju kružnicu poklapaju se s pozicijama Venerinih konjunkcija sa Suncem tijekom osam godina.

U astrološkom kontekstu Veneri se od davnina dodjeljuje simbolika ljubavi. Zbog svega toga nije teško zaključiti kako upravo mogućnost ljubavi daje ljudima potencijal za transformaciju u božanska bića.

S dolaskom 2012. godine napokon ćemo vidjeti konačan ishod svih dosadašnjih nagađanja o onome što nam donosi završetak Majanskog kalendara. Većina komentatora naglašava 21. prosinca ove godine kao dan prelaska iz starog kalendara u novi. Taj dan bi trebao biti dan rođenja nove stvarnosti i ulaska u nov Sunčev san. Naime, po vjerovanju Maja, stvarnost u kojoj jesmo samo je Sunčev san u kojem ljudi igraju ulogu inicijatora radnje. Velika povijesna razdoblja Maje su brojali po redoslijedu Sunčevih snova i svakome od njih pridruživali jedno razdoblje u svom kalendaru. Posebno je zanimljivo da je njihov kalendar bi zasnovan upravo na Venerinom kretanju oko Sunca. Shodno tome, ovo spajanje Venere i Sunca ključni je trenutak za stvaranje novog vremenskog razdoblja.

Venera kod Maja i Azteka

Ukoliko 21. prosinca ove godine doživimo kao simbolički početak novog Sunčevog sna, onda prelazak Venere preko Sunca na nebu predstavlja oplođivanje Sunca u svrhu kasnijeg rađanja nove stvarnosti. Za razliku od ovog našeg svijeta, u nebeskom svijetu ženska je energija (Venera) aktivni princip koji oplođuje pasivni muški princip (Sunce). Istovremeno sa spajanjem Sunca i Venere, u astrološkoj karti tog događaja Mjesec se nalazi zajedno s Plutonom u kvadratu s Uranom. Ovakav njegov položaj najavljuje velike promjene kroz koje će proći svijet u kojem živimo. Prilikom rađanja nove stvarnosti istovremeno umiru svi lažni identiteti s kojima smo se identificirali kako bi pružili prostor za stvaranje nečeg novog. Ništa više nije stalno i ni u što više ne možemo biti sigurni.

Kod Azteka je planet Venera bio usko povezan s njihovim božanstvom Quetzalcoatlom. On preko Venere dolazi u svijet ljudi, donoseći im civilizaciju. Između ostalog, upravo je Quetzalcoatl naučio ljude konstruirati kalendar i na taj način ostvariti evolucijski skok. Po završetku svoje misije, Quetzalcoatl se vratio na Veneru najavivši da će ponovno doći.

Između ovog aztečkog mita i onog kršćanskog o Isusu Kristu postoje brojne sličnosti. Jedna od onih zanimljivijih vezana je uz paralele između Betlehemske zvijezde koju slijede tri maga i Quetzalcoatlove Venere koja igra važnu ulogu u njegovom identitetu. U tom kontekstu, možemo se slobodno upitati nije li Betlehemska zvijezda bila upravo Venera koja je svojim posebnim prisustvom na nebu označila dolazak Krista na Zemlju.

Inače, po vjerovanjima Maja, njihov kalendar započinje simboličkim rađanjem Venere. Legenda o Quetzalcoatlu bila je posredno ključni faktor sloma aztečkog carstva, jer su Azteci u prvom trenutku poistovjetili dolazak Španjolaca s povratkom svog spasitelja Quetzalcoatla.