Tko pjeva, ima pravo da misli

Iako je mlada umjetnica Lidija Dokuzović, rođena 1976. godine u Travniku, studirala etnologiju i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, za životni je poziv na kraju prevladala njena muzička nadarenost. Pjeva u grupama Afion i Zykopops, ima svoj trio s gitaristima Allanom Skrobeom i Erolom Zejnilovićem, vodi zborove Čipkice, Le Zbor i Hor. Gostovala je na albumima Borisa Leinera, Dunje Knebl i Stanislava Kovačića te bendova Antenat, 7that spells i Kimiko. Pored muzičke karijere, Lidija Dokuzović kaže kako u njoj “čuči i etnologica koja, zasad, tek povremeno ispliva”.

Kako ste se uopće našli u muzičkim vodama i kako ste počeli voditi zborove?

Pozavršavala sam muzičke ustanove, od vrtića i osnovne do srednje muzičke škole, teorijskog odjela i solo pjevanja. Prvi solo nastup imala sam u muzičkom vrtiću, uz toliku tremu da me bolio trbuh, pa me mama morala nositi na nastup. Kasnije su slijedili zborovi u muzičkim školama. No, prava je priča krenula prije devet godina, kada se “dogodio” Afion. Od početne zabave postajalo je sve ozbiljnije i najednom sam shvatila da je pjevanje ono čime se želim baviti u životu. Mene je veselilo, a ljudima oko mene se svidjelo. Bio je velik izazov i kada sam prije 6,5 godina počela voditi svoj prvi zbor, Le Zbor, jer sam se upustila u nešto o čemu dotada nisam puno znala, pa sam učila kroz praksu. U to vrijeme nije se trčalo pjevati u takav kontroverzni zbor, pa su počeci bili plahi i u sigurnim sredinama, no članice su se polako navikle na nastupe. Uslijedio je poziv da vodim Momi biserni, zbor Makedonskog kulturnog društva “Krste Misirkov”, a onda i Zbor pritužbi, jednokratan projekt nastao na temelju izjava građana o tome što ih u životu tišti, prema kojima sam napravila aranžman što se izvodio na nekoliko lokacija. Posljednje tri godine vodim ženski zbor Čipkice pri Etnografskom muzeju, koji se nedavno predstavio u TV showu “Do posljednjeg zbora”. Vodim i zbor Hor u sklopu SKD-a “Prosvjeta”, u koji su dobrodošli svi koji žele pjevati. Puno je ljudi koji misle da ne znaju pjevati, jer su ih čitav život u to uvjeravali. Ustvari, potrebno im je samo vremena da se opuste, kako bi im se dogodio “klik” pa da propjevaju.

Radim ono što volim

Kako ljudi doživljavaju manjinske i etno-zborove? Kako vi doživljavate muziku?

Le Zbor uvijek ima dobre kritike, jer se svi ugodno iznenade našim repertoarom. Pjevamo obrade, od pop pjesama do borbenih, uz nešto tradicijskih, a tu je i doza humora. Pjesme ne biramo nasumično, nego njima uvijek nešto poručujemo, ili o ženama, ili o borbi, ili tematiziraju situaciju u kojoj se nađemo. Na primjer, pjesma “Das Model” od Kraftwerka bila je sasvim logičan odabir nakon što smo nosile modnu reviju Ivane Popović na Cro-A-Porteru. Čipkice izvode tradicijske pjesme iz cijeloga svijeta, a posebnost im je što pjevaju mlade djevojke, uglavnom a cappella, koje pritom toliko uživaju da to jednostavno moraju i oni koji ih slušaju, usprkos tome što su u današnjem brzom društvu ljudi zaboravili slušati samo glas. Najbitnije mi je da u zboru postoji odnos međusobnog poštovanja i uvažavanja: svatko tko pjeva i ulaže sebe i svoje vrijeme zaslužuje da iznese svoje mišljenje. Iznimno je važno da se članovi zbora dobro osjećaju, jer samo tako će u njemu ostati, osjećati se kao dio grupe i više se angažirati, čime će i zbor napredovati. Kako se muzikom stalno bavim, počinjem razmišljati kroz muziku. Osjećam je u cijelom tijelu, može me rasplakati, može me razveseliti. Najljepše je kada osjećaje iskazujem pjevajući, što onda sigurno dodirne i druge duše. Muzika je poseban medij, koji niti jedna riječ ili gesta ne mogu zamijeniti. Sloboda koju dobivam njome je nemjerljiva. Sretna sam jer radim ono što volim.

Koji su vam idući nastupi?

S Le Zborom izdala sam prvi album simboličnog naziva “Hrvatske budnice”, kojim se želi jasno poručiti da smo uspavano društvo i da svi trebamo doprinijeti većoj toleranciji, a čija je koncertna promocija bila krajem svibnja u Tvornici. Zykopops svira na InMusic festivalu 28. i 30. lipnja i na nekoliko regionalnih festivala, među ostalim u Bitoli. Razmišljamo da održimo koncert i u Nišu, jer nam je na repertoaru “Niška banja”. S Afionom iduće su svirke u Ćilipima 25. lipnja i Rudama 29. lipnja. Međunarodni kamp Ethno Croatia vodim od 11. do 17. srpnja, a završni koncerti bit će 18. srpnja na Trgu bana Jelačića u Zagrebu i idućeg dana u Slavonskom Brodu, na Miletićevom trgu. Na jesen planiram otići u Švedsku, proučavati tamošnju narodnu muziku i učiti jezik, a planiram i jedan internacionalni muzički projekt.

“Mama” kampa u Grožnjanu

Koordinatorica ste međunarodnog etno-kampa u Grožnjanu. Što je vaš zadatak?

Ovaj međunarodni projekt okuplja mlade muzičare iz cijelog svijeta koji se zanimaju za tradicijsku muziku svih naroda. Svatko donese pjesmu iz svoje zemlje i nauči ostale da je sviraju ili pjevaju. Uči se po sluhu, rade se aranžmani, uvježbava se repertoar, a nakon tjedan dana svira se cjelovečernji koncert. Pokazujemo da je moguće da ljudi koji se nikada prije nisu vidjeli u tjedan dana nauče i aranžiraju repertoar od sat vremena. Nevjerojatno je koliko se zbliže ti mladi, neiskvareni i neopterećeni ljudi, bez predrasuda, a kasnije zovu jedni druge kao goste muzičare na svojim projektima. Moj je zadatak da koordiniram cijeli projekt, smišljam program i radim turneju. Glavni suradnik mi je Allan koji je glazbeni mentor i koji se brine da svi sudionici uspiju naučiti pjesme, on je takoreći “tata”, a ja “mama” ovog kampa.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od muzike?

Trenutno se u Hrvatskoj nije lako baviti niti jednim poslom, a posebno ne umjetnošću. No, dok neki kopaju po smeću i nemaju što jesti, ja se ne mogu žaliti da mi je teško, ali moram se rastrgati na sto strana da bih preživjela. Često umjetnik mora biti i utjerivač dugova, jer ne doživljavaju svi muziku kao posao od kojeg zaista živimo. Mnogi smatraju kako muzičarima ne treba platiti, s obzirom na to da ionako rade sebi za dušu, jer vole pjevati i svirati. Posebno je teško kada se ne bavite “isplativom” muzikom, pa se teško dobiva medijski prostor. No, koliko god nekada bilo teško, ne bih mijenjala ovo što radim ni za kakav “isplativiji posao”, koji bi me vezao uz jedno mjesto i u kojem ne bih mogla biti kreativna – tada bih uvenula i postala siva, bezlična jedinka u gomili.