Vatreno licemjerje
Dvadeset su godina navijači nogometne reprezentacije bili tretirani poput domaće turističke atrakcije, “dvanaestog igrača” koji je zorno pokazivao kako se i u miru može “ginuti” za domovinu; unatoč brojnim rasističkim i nacionalističkim ispadima, smatrani su vrijednom nacionalnom specifičnošću, koja zajedno s onima na terenu ponosno svijetom pronosi ime Hrvatske. Spikeri i komentatori HRT-a te nogometni funkcionari i političari u ložama nisu željeli prihvatiti činjenicu da se u toj veseloj kockastoj gomili na tribinama stvara profašistička jezgra, koja će jednoga dana svima doći na naplatu.
Dobar dio javnosti, političke i nogometne, ne bi imao ništa protiv da se takvo navijanje nikada ne promijeni. I doista, da se – nakon Livorna i kukastoga križa kojim su se okitili mlađahni navijači – nije oglasila UEFA, spremna i službeno pokrenuti borbu protiv rasizma u nogometu, komotno bi se nastavilo hukati crncima, isticati fašističke simbole i pjevati ustaške budnice. Tek se nakon njezinih upozorenja odlučilo ozbiljnije time pozabaviti.
Korijeni sramote
No, koliko je to neuvjerljivo počelo, pokazano je na utakmici Hrvatska – Engleska, prije nekoliko godina odigranoj u Maksimiru: svaki kontakt s loptom tamnoputoga engleskog napadača Emilea Heskeyja popraćen je famoznim hukanjem dijela tribina, a komentator HRT-a Božo Sušec i sukomentator Igor Štimac sinkroniziranim su i oštrim riječima to osudili, izazvavši kod većine gledatelja pravu provalu oduševljenja, jer su se slični ispadi u prošlosti uglavnom prešućivali. Oštrinom se posebice istaknuo Štimac, govoreći o “sramoti dijela huligana”, da bi se, tek koju minutu potom, iz tisuća mladih grla zaorio ustaški pozdrav “Za dom, spremni!” što su obojica odlučili prešutjeti.
Sličan se obrazac ponavljao prilikom svakog prijenosa, a u takvoj smo atmosferi dočekali i EURO u Poljskoj i Ukrajini, gdje je dio navijača odabrao politiku kontinuiteta: na svakoj utakmici pokoja bengalka, banana protivničkom tamnoputom igraču, ustaško skandiranje, malo Thompsona i tako to… Dakle, nastavili su po starom, ne shvaćajući da se svijet oko njih mijenja. Unatoč tome što se u svim domaćim tiskovinama i na svim televizijama kolektivno onaniralo nad pojavom i brojnošću kockastih dresova na trgovima poljskih gradova te forsirala priča o bratstvu s Ircima, rasizam i huliganizam tretirani su kao ispadi “neodgovornih pojedinaca”, “šupaka” koji nam nanose štetu.
Da možda nije riječ o pojedincima, nego o pravilima ponašanja formiranima i toleriranima u protekla dva desetljeća, mnogi nisu željeli priznati. I većini medija i HNS-u odgovara da se za incidente osudi grupa huligana, jer bi u suprotnom i njih netko mogao upitati što su radili sve ove godine, nijemo promatrajući takvo divljaštvo. Prilično je licemjerno da se HNS pod vodstvom Vlatka Markovića, koji je reprezentativce tijekom EURA odbio odvesti u Auschwitz jer ga “Židovi ne zanimaju”, digao na zadnje noge u borbi protiv huligana! Glasnogovornik HNS-a Davor Gavran u priopćenju kaže kako se Savez “ograđuje od devijantnog ponašanja dijela navijača” i da je “riječ je o huliganima koje treba izolirati”. U prijenosu jedne od utakmica Igor Štimac, veliki demokrat i budući selektor reprezentacije, založio se da se huliganima oduzmu putovnice, a brojni su se novinari u svojim izvještajima s utakmica protiv Irske i Italije natjecali tko će ružnijim riječima osuditi “grupe huligana” koje su bacale baklje i banane crnom Talijanu Mariju Balotelliju.
Slavena Bilića, pak, takvi “vrijeđaju kao Hrvata, kao roditelja i kao sportaša”, i to zato jer dolazi iz “moderne, otvorene, tolerantne zemlje”, pa ne želi da nas “takvi bodre”; štoviše, hoće da ih “istrijebimo iz naše zemlje”. Nitko popularnog Nanu, kao ni njegova nasljednika Štimca, nije priupitao misli li pritom samo na one koji bacaju banane i baklje ili i na one što urlaju ustaške pozdrave i pjevaju u slavu endehazijskih zločinaca Jure i Bobana…
Neuvjerljiva zgražanja
Većina je novinara uredno istaknula da su “poljski huligani” uoči utakmice s Irskom napali “hrvatske navijače”, tražeći BBB-ovce s kojima su se, navodno, dogovarali naći i potući, ali su isto tako uredno prešutjeli da su se na istom trgu BBB-ovci obračunavali s pripadnicima Torcide i da je na obje strane bilo razbijenih glava. Nijedan važniji domaći medij među mnogobrojne objavljene fotografije i snimke s EURA nije smatrao potrebnim uvrstiti i one, vrlo uočljive, koje prikazuju grupice od po pedesetak mladića u crnom, koji revno izvikuju ustaške pozdrave i spremno nose simbole tog režima.
Mladi Hercegovci iz Mostara, koji su utakmicu protiv Italije promatrali iznad tribine na kojoj sam i sam bio, zapalili su zastavu svoje zemlje, Bosne i Hercegovine, nakon što su pošteno izviždali talijansku himnu, a za cijele su utakmice – zajedno sa sličnom grupom na drugoj tribini – nastojali organizirati unisono arlaukanje ustaškog pozdrava.
Isto tako, nigdje nećete pročitati ili čuti da je u grupi koja je bacala bengalke bilo najviše BBB-ovaca, pa i čelnika njihovih udruga, koji se u “Otvorenom”, kao, zgražaju nad huliganima. Bengalkama su, navodno, navijači htjeli nanijeti štetu Markoviću i HNS-u, ali to je za mnoge novinare prekomplicirano gradivo, lakše je udariti po neidentificiranoj grupi “uvijek istih huligana”, istaknuti pritom da se radi o “malom broju devijantnih osoba”, pa ubaciti u priču pokojeg Rusa ili Srbina koji baca bengalke da našteti Hrvatskoj. Objektivnu analizu nastanka čudovišta s tribina, koje dvadeset godina divljaštvom sramoti ovu zemlju, o tome kako je ono samo odraz društva što je od devedesetih naovamo toleriralo i prešućivalo puno groznije stvari, još čekamo.