Vratimo se našoj revolucionarnoj tradiciji

Andreja Živković (1972), sociolog na doktorskim studijima u Cambridgeu, bio je jedan od sudionika konferencije o odnosu između teorijske, stranačke i aktivističke ljevice u zemljama bivše Jugoslavije, koja je pod nazivom “Mišljenje revolucije nakon izdane revolucije” nedavno održana u Radničkom domu u Zagrebu. Polja njegova interesa su politička ekonomija tranzicije u jugoistočnoj Europi i povijest socijalističke misli na Balkanu, što je bila dobra prilika da popričamo o krizi demokracije i Europske unije, usponu nove ljevice i netom završenim, vrlo važnim, grčkim izborima.

Govoreći o odnosu između teorije i prakse u lijevoj misli, možemo li se složiti da je alternativni model nužan, iako je na terenu možda nikad teže ostvariv?

Francis Fukuyama je 1989. proglasio kraj povijesti i krah komunističkog i socijaldemokratskog pokreta; time smo vidjeli neku vrstu marginalizacije socijalističkog pokreta i misli. On je prije nekog vremena objavio članak u vanjskopolitičkom časopisu američkog establišmenta “Foreign Affairs”, gdje piše da je savršena tragedija ljevice ta da nije sposobna izmisliti alternativu kapitalističkoj krizi i anarhiji financiranoga kapitalizma. To se najviše vidi kroz raspršene štrajkove, okupacije, proteste u cijelom svijetu. Po njemu, postoji kriza alternative, jer ljevica nije uspjela spojiti i artikulirati te pokrete u jedan koji bi mogao transformirati društvo. U pravu je, ovo jest i kriza marksizma, koja već dulje traje, od sedamdesetih.  Intenzivirala se nakon 1989., ali sada imamo i kapitalističku krizu. Dvije krize su se spojile: kriza ljevice i alternative. Mislim da je ono što nedostaje da bi se na krizu konkretno odgovorilo način spajanja slobodarskih pokreta s idejom ljevice. Kriza u eurozoni nije samo ekonomska kriza, nije dosta da se kaže ni da je to sistemska kriza, moramo znati kakvu političku formu ima ta kriza – to je kriza demokracije uopće. Može se reći da na ljevici postoji neki raskid između teorije i prakse, ali to nije dosta konkretno.

Reakcionarni odgovor

Kako bi bilo kad bi ljevica iskoristila krizu demokracije kao dobru podlogu za ujedinjenje?

Imamo različite snage u nekim europskim zemljama, kao što su Die Linke, Syriza, Front de Gauche, ali u drugima je radikalna ljevica mnogo slabija. Iako postoji nekakvo jedinstvo različitih ljevičarskih struja u anarhističkim i antikapitalističkim pokretima i marksističkoj filozofiji, odnosi između teorije i prakse su apolitični, traži se nekakva demokracija izvan sistema, dakle izvan politike. Tada politika ostavlja sistemske faktore koji daju svoj kapitalistički odgovor, brutalni reakcionarni odgovor koji ugrožava suštinska ljudska prava. Neokonzervativni mislilac Ortega y Gasset proglasio je pobunu masa, ja sada kažem da je na snazi pobuna elita. I kao u tridesetima, kad smo vidjeli uspon fašizma, današnja borba za novi svijet je borba protiv reakcije, mi moramo podići narodnu snagu, narodno samopouzdanje i slobodarske želje u narodu, kroz parolu “Narodni pokret za narodnu demokraciju”.

Spominjete Syrizu, stranku radikalne ljevice koja je doživjela politički procvat u posljednje dvije godine i koja odbacuje mjere štednje nametnute Grčkoj. Je li nam primjer grčke krize dao nadu u konačno buđenje ljevice kao zaloga za drugačiju europsku budućnost?

Vidi se da je Syriza našla politički oblik alternative. Nije samo riječ o ukidanju memoranduma s MMF-om i Europskom unijom, tu je pitanje pobune protiv neokolonijalnog tutorstva nad grčkim narodom! Ona je dala odgovor na ono što se osjeća u narodu, a to je jedinstvo protiv mjera štednje. Spojila je ideju slobode s otporom neoliberalizmu, otvorivši široke horizonte socijalnih pokreta. Već smo vidjeli pokrete Occupy i Indignados, a Syriza je tim društvenim pokretima dala politički oblik. Nije da ti pokreti nisu politički, ali njihova forma je bila tzv. direktna demokracija, gdje je svatko imao pravo izraziti svoje mišljenje. To su dobri slobodarski pokreti, ali sada nam je najvažniji politički odgovor na krizu političkog sistema. To znači internacionalistička borba protiv neokolonijalizma, ugroženosti demokracije i mjera štednje. Mi branimo grčki narod protiv vanjskih pritisaka, branimo njihovo pravo na samoopredjeljenje u odnosu na izbore i njihov demokratski sistem. Razumjeti da je Grčka ključna karika u politici eurozone znači razumjeti da sadašnja situacija ne može opstati. Eurokriza je neka vrsta bombe koja prijeti političkom sistemu i ako ne nađemo način da utječemo na političke borbe, vladajuća klasa će riješiti krizu u svoju korist. Tutorstvo koje viđamo u Grčkoj prisutno je desetljećima na Balkanu. Imamo naš sistem neokolonijalizma, protektorate u Bosni, na Kosovu i, na neki način, u Makedoniji. Imamo sistem dužničkog ropstva, ekonomsku ovisnost Hrvatske i Srbije, što znači da je privreda propala, a tajkuni se obogatili. To je lanac novca, to je naš udjel u sistemu financijalizacije i naš doprinos Balkanu, za koji mislimo da nema ničega modernoga.

To se sve događa pod krinkom obećanoga slobodnog tržišta i tranzicije. Jesmo li još u toj tranziciji o kojoj se neprekidno govori i koja je stalni izgovor za sve anomalije sistema?

Rekao bih da ste u pravu, ali bih dodao da smo mi u tranziciji bili četrdeset godina. Ne mislim to na način o kojem neki pričaju kad tvrde da je socijalizam u bivšoj Jugoslaviji bio nekakav eksperiment. Rekao bih da nas je ekonomska ovisnost o svjetskom tržištu primorala  da krenemo prema Europi. Trgovinski ugovor s EEZ-om sklopljen je sedamdesetih godina i što se desilo? Desio se taj isti trgovinski deficit, pa je naša trgovina opet morala u SEV, Istočni blok. To je početak dužničke krize, koja je kulminirala krajem osamdesetih: nacionalističke borbe ne mogu se razumjeti izvan procesa tržišne dezintergracije bivše države i integracije u EU.

Pobuna bogatih naroda

Koliko su nacionalističke borbe bile uzrokovane tržišnim fluktuacijama i koliku je moć ideologija imala nad političkom ekonomijom?

Imali smo našu pobunu bogatih naroda, ako mogu tako reći. U Sloveniji, Hrvatskoj, ali i Vojvodini, bio je isti diskurs: nećemo plaćati za one lijene, azijatske nacije na jugu, nećemo plaćati za vojsku, mi hoćemo u Europu. Istovremeno smo imali velikosrpsku varijantu te priče, jer je i Milošević na neki način bio neoliberal. Kako srpska privreda nije bila konkurentna, on je htio rušiti pokrajinske tržišne granice, jer su i one bile male ekonomije, ali kako je to tumačio? Još dok je bio šef partije u Beogradu, rekao je po prilici ovak “Pa šta je ovaj separatizam u Jugoslaviji, te borbe, šta je naša federacija, vidi Europu, ona ide u pravcu ujedinjenja!” On je tumačio put k Europi kao put velikosrpskog nacionalizma, Serboslavije.

Kazao bih da je naša tranzicija uništenje naroda i ona nije završila, ovisnost će biti još gora zbog dužničke krize. Nametnuli su neki trgovinski ugovor, CEFTA-u, to je kao ironična, obrnuta ex-Yu, to je jednostrana trgovinska organizacija. Bit ćemo potrošački narod za europsku robu, a naš izvoz bit će jeftina radna snaga koja će nam poslati snažnu valutu, euro, da pokrijemo naše dugove. Naša omladina bit će educirana u korist EU-a. No takvo je tutorstvo, a ne zaboravimo također ni ono intelektualno, koje smatra da se alternativa može naći samo u Europi ili da je to neoliberalna alternativa. Ako se borimo protiv državnog sistema koji koristi moć tržišta protiv društva i onda tom tržištu otvori neki dio privrede a neki ne, onda ćemo naći smjer za novi sistem.

Na konferenciji smo mogli čuti da kriza nije samo ekonomska nego i politička, koja kao takva zagovara klasnu aktivaciju, što je izazov svih lijevih partija i pokreta. Koliko su lijevi pokreti u Hrvatskoj i Srbiji klasno utemeljeni i nije li ozbiljan problem ljevice upravo nemogućnost komunikacije s klasom?

Mislim da tu ima velikih problema. Radnička klasa je doživjela veliku krizu u odnosu na bivši socijalistički sistem, raspršena je kroz nacionalističke borbe, dezintegrirana pod kolapsom privrede. Imamo sindikate koji su dosta korumpirani, ali su ipak ostali bitan faktor zato što se države trude imati nekakav sistem inkorporacije sindikalne centrale, jer se plaše svakog radničkog pokreta odozdo. Na drugoj strani imamo studentsku omladinu, koja ima nekakvog interesa za ljevičarske ideje, ali još nema poveznice između studentskog pokreta i radničke klase. U Hrvatskoj su studentski plenumi bili jako interesantni i meni osobno inspirativni. Zašto? Po meni, nije tu glavni faktor direktna demokracija. Kad radnička klasa i studenti spontano kreću u borbu protiv dijela sistema, imaju neke konkretne zahtjeve. To je borba protiv društva koje je hijerarhijski uspostavljeno i u kojem je naša politička participacija svedena na glasanje svake četiri godine. Po meni, to je bila borba protiv EU-sistema, ali opet bez političke artikulacije. Oni koji danas razumiju da je solidarnost s Grčkom jedan od ključnih zahtjeva ljevice, u budućnosti će biti osnova novoga slobodarskoga narodnog pokreta. Ne trebamo glumiti i govoriti da je mnogo bolje nego što jest; u Srbiji se, primjerice, glumi da nema eurokrize.

Ipak, kakve bi konkretne komunikacijske oblike ljevica danas trebala uspostaviti s klasom i postoji li ona danas zbog sebe ili po sebi?

Kao što sam spomenuo, imamo sindikalni pokret, ali on nije spojen s idejom ljevice. Bilo bi korisno i zdravo da su početkom devedesetih sindikati lansirali ideju autonomije od politike, ali samo kao autonomiju od stranke i države, od buržoaske države i partije. Jer, možemo imati sindikalni pokret koji pruža otpor i bavi se radničkim pitanjima, ali on na kraju ostaje klasni pokret na korporativnoj razini. To znači da se jednom bore jedni, a drugi put drugi radnici – i oni imaju solidarnost. Moramo praviti ideju klase, nije to samo ići u štrajk da se dođe do samosvijesti, mora postojati politička artikulacija.

Za balkansku federaciju

Poznata je vaša ideja o ujedinjenju u balkansku federaciju: kažete da je to strateški važno za okupljanje narodnih borbi protiv dužničkog ropstva i neokolonijalne dominacije?

U jednom sam trenutku inspiraciju pronašao u intervjuima s partizanskim prvoborcima Idom Sabo i Jovom Kapičićem, objavljenima u časopisu “Solidarnost”, u izdanju Marksa 21, revolucionarne antikapitalistička organizacije u Srbiji: željeli smo dobiti njihovo iskustvo antifašističke borbe. Oni su pričali o tridesetima u Jugoslaviji kad je, u velikoj depresiji, demokracija bila ugrožena. Vladala je glad, privreda je propala, a oni su išli među narod, studente, radnike, seljake i žene, govoreći im da imaju veličanstven zadatak, misiju da oslobode radni narod. To je bio veliki pokret za oslobođenje, spojili su konkretne zahtjeve s idejom slobode. Njihova ideja vodilja bila je da pokrenu narod. Mislim da se moramo vratiti našoj revolucionarnoj tradiciji. Da kažemo ljudima da imaju misiju, da je borba teška, ali da je ona nešto najveličanstvenije. Ovaj sistem ne može opstati i moramo reći da neće biti bolje, da će sva prava biti ugrožena. Ima pokreta u Europi koji idu u dobrom smjeru, ako se spojimo s grčkim ustankom bit ćemo snažniji, a to je put k balkanskoj federaciji. Zasad to može biti ideja da ne može biti oslobođenja od neokolonijalnog sistema bez ujedinjenja snaga  slobodarskog pokreta. Nužno je da imamo mogućnosti, da prosječan čovjek ima posao, da se školuje, ima penziju, zdravstveno osiguranje. Moramo imati balkansku federaciju na privrednoj razini. Vidi se da sada imamo samo odnose s EU-om, što je dezintegracija. Uz neki sistem kojim bi se resursi usmjeravali prema nacionaliziranim industrijama mogli bismo nešto učiniti. Balkanska federacija je ekonomski, socijalni i politički program oslobođenja na Balkanu. Ako se ujedinimo, pobijedit ćemo.

Završimo sa skorašnjim ulaskom Hrvatske u Europsku uniju: ima li još ikakve šanse da formuliramo neku posebnu strategiju u odnosu na EU?

Na neki ste način već u eurozoni, što znači da će proces privredne dezintergracije ići na gore, dužnički problem bit će veći i imat ćete tzv. internalnu devalvaciju, zato što više nemate nacionalnu valutu, ne možete bitno mijenjati tečaj kune a da u Bruxellesu ne polude; nemate to pravo, kao što ga ni Grci nemaju. Kao sudionici u fiskalnom paktu, birat ćete predstavnike koji će u Saboru predstavljati banke, Bruxelles i Berlin, srce ekonomije eurozone. Velik problem za nas na ljevici jest to što se narod bori samo za preživljavanje. Preostaje nam da čekamo povoljan trenutak u kojem će se dići pravedan bijes naroda.

Rekli ste da će, pobijedi li na grčkim izborima desničarska Nova demokracija, to značiti da je u ovom trenutku pobijedio strah?

Da, zato što ostaje problem može li Grčka otplatiti dug, a jasno je da ne može. Ni  španjolska bankarska kriza nije riješena, to su zombi-banke, kao što je i ovo zombi-društv naš je život prodan njima i grčki narod neće biti sretan s tim, ne želi mjere štednje. Pitanje je imaju li u Grčkoj hrabrosti učiniti nešto što nitko u povijesti eurointegracija nije napravio, a to je narodni ustanak za neku drugačiju, narodnu demokraciju, drugačiji politički sistem. Pobjeda Nove demokracije pobjeda je EU-diktature, a ne poraz Syrize.