Američki san zapravo je mora
Howard Zinn: “Narodna povijest Sjedinjenih Američkih Država” (V.B.Z., Zagreb, 2012)
Ne znam nijednu knjigu, posebno ne onu pisanu iz ugla historiografa, koja je toliko poljuljala mit o slavnoj američkoj povijesti kao što je to knjiga Howarda Zinna “Narodna povijest SAD-a”. Prateći razvoj SAD-a od dolaska Kolumba 1492. na Bahamsko otočje, do Reagana, Clintona, Busha i današnjih dana, Zinn dokazuje, koristeći brojne povijesne izvore, brojke i citate mnogih autentičnih svjedoka, da historija ove velike države predstavlja neprekinuti niz okrutnog nasilja u borbi za ekonomsku prestiž i političku moć. Za Zinna Kolumbo nije nikakav pionir Novog svijeta i napretka, nego vođa evropske misije koja je počinila genocid nad američkim domorodačkim stanovništvom u nezajažljivoj potrazi za zlatom.
Indijanci, crnci, radnici…
U prve dvije godine od dolaska Španjolaca ubijeno je oko 200.000 Indijanaca, tvrdi Zinn i citira Bartolomea de las Casasa, mladog svećenika koji se iskrcao s Kolumbom: “Muževi su umirali u rudnicima, žene su umirale na poslu, a djeca od nedostatka mlijeka. Vrlo je brzo ta zemlja, koja je bila tako sjajna, tako moćna i plodna, bila depopulirana. Na svoje sam oči vidio te postupke koji su toliko strani ljudskoj naravi, a ja sada dršćem dok ovo pišem…”
Brutalna okrutnost iz najranijih dana nove države, proizašla iz želje za novcem, zlatom i posjedima, postala je mračni obrazac za sve što će se poslije događati i što će biti zaogrnuto u zavodljiv mit o herojima stvaranja velike nacije. Uslijedio je masovni transport robova iz Afrike, koji Zinn opisuje kao mračnu i neprekinutu rapsodiju nasilja pri čemu je, uz široko rasprostranjeni rasizam, ubijeno na desetine tisuća crnaca, što savjest SAD-a opterećuju sve do danas.
Osnovna dinamička poluga života u SAD-u u posljednjih pet stoljeća, dokazuje Zinn, uvijek je proizvodila grubu dominaciju bogatih nad siromašnima, bijelaca nad obojenima, muškaraca nad ženama. Ili, kako objašnjava povjesničar Richard Hofstadter koji je analizirao američke predsjednike, od Thomasa Jeffersona do Roosevelta, a citira ga Zinn: “Raspon njihovih vizija uvijek je bio ograničen obzorima vlasništva ili poduzetništva. Oni su prihvatili ekonomske vrline kapitalizma, ali ta je kultura bila intenzivno nacionalistička.”
Tako rat američkih doseljenika za nezavisnost (1775 – 1783) nije bio usmjeren samo na svrgavanje engleske Krune i ukidanje njezinog prava nad američkom zemljom, nego je primarno bio motiviran željom američke nove klase da zadobije tu istu zemlju. Ista je stvar s Deklaracijom o nezavisnosti i američkim Ustavom, prema kojima su “svi ljudi rođeni jednaki i obdareni neotuđivim pravima” – Zinn tvrdi da je stoljećima postajao tek “balans između bogatih i siromašnih, ali ne i jednakost robova i gospodara, onih s imanjem i onih bez njega, Indijanaca i bijelaca”. Ratovi koje je SAD vodio, Zinn ih nabraja na desetke, od onog s Meksikom do onog s Irakom, “predstavljali su prirodni razvoj koji je proizašao iz istovjetnih ekspanzionističkih poriva kapitalizma i nacionalizma”.
Drugi svjetski rat
Sam Howard Zinn bio je dobrovoljac u bombarderu B-17, boreći se u Drugom svjetskom ratu protiv nacizma, ali o američkim motivima za ulazak taj rat nema najbolje mišljenje: “Motiv da Amerika uđe u rat nisu bili Hitlerovi napadi na Židove, preotimanje Austrije i Čehoslovačke i napad na Poljsku, nego japanski udar na Pearl Harbor, važnu kariku u američkom pacifičkom imperiju.”
Ova knjiga značajna je u prvom redu zato jer nam pokazuje da u analizi prošlih događaja moramo biti obazrivi prema uobičajenim predodžbama, bez obzira na to radi li se o američkoj povijesti ili, primjerice, o posljednjim ratovima na jugoslavenskom području. Konačno, “Narodna povijest SAD-a” provocira nas da preispitamo naše mišljenje o razvoju i budućnosti civilizacije, kao i o kategorijama slobode i napretka, koje su na američkom tlu i na mnogim drugim mjestima plaćene užasnom cijenom.