Bože, čuvaj nas od prijatelja

DNEVNIK TRI

Anka Bilić Keserović složila je odličan, tečan i jasan prilog o prilično kompliciranom dugosvirajućem sukobu Zorana Milanovića, Radimira Čačića i Mirele Holy. Slažući kolaž rašomonskih izjava Davora Škrleca, Čačića, Milanovića i Mirele Holy (varijacije na temu je li Čačić kadrovirajući kršio propise, je li stiskao ruku Mirele Holy, je li vikao na Škrleca “Znaš li ti tko sam ja” i tako dalje i tomu slično), novinarka je bez ijedne jedine sugestije, pukim nizanjem izjava, napravila prilog nalik na politički triler, u kojem je i bez autoričinih didaskalija sve ispalo savršeno jasno. Kao za udžbenik novinarstva ili logike.

Nakon toga Siniša Kovačić u studiju je ugostio Smiljanu Leinert Novosel, koja je dobro analizirala odnos Milanovića i Čačića. Milanović, naime, preuzima Čačićeve grijehe i od propasti ga može spasiti samo veliki, veliki uspjeh – kojeg na vidiku nema, kako je pametno zaključila već i Anka Bilić Keserović u prethodećem prilogu.

U istoj emisiji vidjeli smo i odličnu reportažu Matije Vukšića iz Černobila, grada u kojem je zračenje i danas fatalno. Time se iskupio za neukusno slikanje rupetina po ukrajinskim prometnicama za nedavno završenog prvenstva u nogometu.

NAJSTROŽI RUSKI ZATVORI, NATIONAL GEOGRAPHIC

“Zaklao sam dvojicu ljudi”, kaže jedan od ruskih robijaša koji će doživotno, kako bi rekao Wyatt Earp, disati “prosejani vazduh” u Sibiru. “Zašto? Pa, bili su preglasni. Rasjekao sam ih na sastavne dijelove. Učinilo mi se zanimljivim kako bi to izgledalo za jesti, pa sam skuhao bedro jednoga od njih. No, nije to bilo ukusno. Onda sam obojicu samljeo, pa sam dao susjedi da napravi mesne okruglice…”

“National Geographic” zbog takvih je filmova jedna od najboljih televizija svijeta. Odlaze tamo gdje drugi ni ne sanjaju. Za ovaj dokumentarac obišli su najstrože čuvane ruske zatvore i razgovarali s robijašima. Zvijeri s jedne strane žice, nešto nalik na ljude s druge, a posvuda okolo ledeni Sibir, otprilike kao u vrijeme “Zapisa iz mrtvog doma”. Svi robijaši moraju izaći iz ćelije pognuti, s objema rukama na leđima. Tako hodaju, uz pratnju dvojice ili više policajaca, kroz zatvorske hodnike. Ruskom kanibalu, stvarnom Hannibalu Lecteru, takav je postupak primjeren – čovjek se smijulji dok opisuje kako je skuhao susjeda, dokazujući staru tvrdnju da se jedino kanibal od srca veseli svakom čovjeku. No, već u idućim kadrovima vidite mladog dečka koji je dobio četiri godine Sibira zbog prodaje ecstasyja. Točno toliko je Dostojevski odgulio zbog sudjelovanja u revolucionarnom kružoku petraševaca, koji je navodno htio rušiti cara.

Pakao nije na onom svijetu. Tko ne vjeruje, mogao se u to uvjeriti zahvaljujući ovom sjajnom dokumentarcu.

DNEVNIK NOVE TV

Serija priloga “Bolja Hrvatska” ponekad pokazuje kako bi Hrvatska izgledala kada bi bila posve normalna zemlja. Tada ovakvi prilozi ne bi bili u rubrici nalik na “vjerovali ili ne”, već bi bili sastavni dio programa. Jadranka Boban Pejić uspjela je sa svojim suprugom Zlatkom od male tvrtke koja se entuzijastički bavila makrobiotikom i zdravom prehranom za dvadeset godina napraviti respektabilno poduzeće koje danas zapošljava stotinjak ljudi. Zdrava hrana, kuharice i knjige, uz jako puno rada i odricanja, omogućili su stvaranje firme koja se za hrvatske prilike može smatrati razmjerno velikom, a svakako uspješnom. Bez ijednog skandala, bez tajkunske privatizacije, bez politike, u mirnoj ali zahvalnoj niši, gdje uspijeva samo jedna, gotovo protestantska etika rada, reda i odricanja, Jadranka i Zlatko dali su više od recepta za zdravu hranu – priuštili su nam recept za zdravu ekonomiju!

Šteta je što se ovakve pozitivne priče u našim medijima tretiraju kao osmo svjetsko čudo, ali za to postoji jedan, nažalost, neoboriv razlog – one to naprosto jesu.

DNEVNIK HTV-a

Urednici Dnevnika opet nas maltretiraju izjavama Doris Pack, koja se zalaže da Zakon o HRT-u ostane isti. “Ovo nije stranačko-politički poziv, nego poziv prijatelja i odvjetnika Hrvatske”, kaže ljupka frendica naše zemlje, koje se u ovoj istoj inkarnaciji, prije samo nekoliko godina, prisjećamo kao jedne od najboljih prijateljica Ive dr. Sanadera, čovjeka koji je, kako glasi naslov jedne knjige, ukrao Hrvatsku. “Sanader je učinio mnogo za Hrvatsku”, rekla je tada, jedva susprežući suze, dobrohotna Doris.

Svojim križarskim ratom za očuvanje statusa quo na HTV-u ova nas je demokršćanka podsjetila na institut “najboljeg prijatelja našeg naroda” ili “osvjedočenog prijatelja naše zemlje” (prije: najbolji prijatelj naših naroda i narodnosti). Retrospektivno, posve je jasno da je riječ uglavnom o ološu, egzibicionistima, hohštaplerima i nikogovićima koji u svojim zemljama nisu uspjeli, pa su došli na Balkan, po svoju porciju slave, novca, medalja i počasnih doktorata. Od Hajla Selasija i Bernarda Kouchnera, preko srpskih prijatelja Giovannija di Stefana i Petera Handkea, do Doris Pack – među svim tim likovima nema nijednog koji nam u pamet ne bi prizvao poslovicu prema kojoj ti uz takve prijatelje neprijatelji ne trebaju.

Je li ta Doris Pack normalna? Ako joj je do HTV-a, nek’ si spakira Hloverku, pa nek’ je nosi na ZDF, predložit ćemo je za najviša hrvatska odličja, prvom prigodom kada budemo u mogućnosti.