Čačićomanija

U gadno, baš gadno proturječje doveo je sebe Radimir Čačić. Kao deklarirani liberal, ili čak turboliberal, morao bi po definiciji zastupati stav da svaki pojedinac drži svoju sudbinu u vlastitim rukama i da ne smije za svaki problem koji iskrsne trčati u krilo majke države. On se tog liberalnog katekizma dosad zaista i držao, što se dobro vidjelo u slučajevima, recimo, radnika Dalmacijavina i zaposlenika Vjesnika, kojima je s puno nadmoćnog popovanja odbijao pomoći da izbjegnu stečaj. Naprotiv, pakosno je izjavljivao da su to odavno zaslužili i da su svojim neodgovornim gomilanjem dugova, neradom, pa i parazitizmom sami zapečatili svoju sudbinu. Država s tim nema ništa.

Ali, onda se cijela ta veličanstvena konstrukcija liberalne ravnodušnosti prema pojedinačnim sudbinama srušila na slučaju samog Čačića. Kada mu je počelo suđenje za tešku saobraćajnu nesreću koju je skrivio u Mađarskoj, uzeo je dva jaka advokatska imena, koja jedva da ikada gube parnice, ali nije otklonio ni pomoć hrvatske države, koja mu je stigla s najvišeg mjesta, od premijera Zorana Milanovića. Ovaj se obrane svog prvog potpredsjednika primio s takvom revnošću, pa i rabijatnošću, koju u tako obilnim količinama sebi rijetko dozvoljava i sam jezičavi prvi potpredsjednik, da je čak optužio mađarsku državu da, suprotno onom kako se ponaša u slučaju osumnjičenog čelnika MOL-a na suđenju Ivi Sanaderu, preko suda u Kapošvaru drži sudbinu njegove Vlade u svojim rukama. Ovo je, razumije se, izazvalo oštra reagiranja i u Hrvatskoj i Mađarskoj. S razlogom se tvrdi da je to eklatantan primjer pritiska na mađarsko pravosuđe, a pojavile su se i ozbiljne sumnje, koje i dalje traju, da je blaga, uvjetna kazna Milanovićevom prvom suradniku isposlovana nekom njegovom tajnom nagodbom, trgovinom s mađarskim vlastima. Naravno, to bi novinarskom ili nekom drugom istražiteljskom akribijom tek trebalo dokazati, što nije lako, ali se i bez toga može reći da je slučaj Čačić označio slom hrvatske liberalne države. Dakle, onoga što zborno zagovaraju on i premijer Milanović.

Da bi ta, na prvi pogled smiona konstatacija dobila puni smisao, treba je staviti u kontekst zbivanja u Evropi i šire, gdje su diplomatski krugovi, kako se čuje, primili Čačićevo odbijanje da se povuče jednako loše kao i u Hrvatskoj. Ali polako, ni ondje stvari nisu puno bolje, štoviše, spomenuto rasulo liberalne države ondje se dogodilo još prije i u neku je ruku još razornije. Naime, ako je Čačić načelno za minimalnu, bikini državu, ali samo dok stvari ne dođu do njegovog dupeta – tada je za to da se ona proširi koliko treba da sakrije golotinju njegovog odbijanja političke odgovornosti – ni u Evropi ni SAD-u nije drukčije. I ondje su političke i poslovne elite načelno za malu državu, tzv. noćobdiju, koja samo sa strane pazi da se pojedinačni interesi korektno natječu i ne staje na stranu nijednog od njih, ali u praksi od toga zapravo ništa nije ostalo. Najnoviji primjer je ova teška kriza, koju su skrivile baš te poslovne, prvenstveno bankarske elite, ali one za to neće snositi nikakve posljedice. Naprotiv, iz krize će jedino one izaći jače i bogatije, jer su političke elite osigurale da im se profiti sve više privatiziraju, a gubici sve više socijaliziraju, tj. prebacuju na leđa radničkog i ostalog prekarijata.

Na taj je način liberalni sakrament maksimalne odgovornosti pojedinaca i nikakve države sasvim nestao, odumro, jer je očito da su spomenute elite potpuno minimalizirale svoju odgovornost. A država je tu samo da se pravi da se ništa nije promijenilo. Tako sve priče o navodno savršenoj pravnoj državi padaju u vodu pred činjenicom da je politička korupcija postala sastavni dio sistema, kao tiha voda koja dere obale i najprestižnijih zapadnih demokracija. A zatim se mulj od toga izvozi i u druge zemlje. Ovdje ću spomenuti samo nekoliko primjera koje smo i mi na ovim stranama imali prilike vidjeti: Bechtel, Patria, Enron, MOL… No, sada dolazi i jedna važna razlika. U zapadnim zemljama pravna je tradicija toliko jaka da se barem pazi da fasada pravne države uvijek izgleda svježe ofarbana. I zato ondje nalazimo primjere kada ministri odlaze zbog samo 100-200 eura koje su potrošili na neku privatnu bezvezariju, ili onih koji su morali dati ostavku zbog sudara vlakova, potonuća brodova i slično, iako za to nisu bili nimalo subjektivno krivi. E, u Hrvatskoj ni te fasade nema, ili se ona oljuštila i urušila. Zato Radimir Čačić sramoti samoga sebe kada kaže da je samo odgovoran, ne i kriv za saobraćajnu nesreću u Mađarskoj, pa tobože ne mora dati ostavku. Jer, baš u Mađarskoj naći će primjer ministra koji je iz osjećaja odgovornosti odstupio nakon ovakve nesreće, iako nije sam vozio, nego je za volanom bio službeni vozač.

Ali, sramote sebe i neki drugi koji traže Čačićevu ostavku iako na to nemaju moralno pravo. Naime, ako Čačić bude morao odstupiti, to će imati smisla samo ako taj njegov slučaj postane standard koji će vrijediti i za druge. A koliko se u taj standard uklapa Ivo Josipović, koji iza sebe ima aferu sa ZAMP-om i još barem jednu-dvije takve, a ipak se odbio povući, mada su u novije vrijeme to učinili predsjednici Njemačke i Mađarske zbog manje ozbiljnih stvari (pritisak na medije, plagijat)? To što je on učinio, u krajnjoj liniji, nije nimalo bolje, čak je gore od Čačićeve saobraćajne nesreće, koja se ipak dogodila iz nehata, što se u predsjednikovom slučaju baš nikako ne može reći. Koliko se, dalje, u to uklapa Tomislav Karamarko, koji pokušava izmundžijati što veću poštedu svojoj stranci od optužbe za teški kriminal, a nije u stanju izmucati ni slova isprike za to, koju je Čačić, koliko god prgav bio, ipak izustio? Tako se slučaj Čačić pokazuje mnogo ozbiljnijim nego što na prvi pogled izgleda. Nije toliki problem kada se u državnom vrhu nađe netko tko nema moralnog kapaciteta da shvati kada mora otići. Puno je gore kada nema onih koji imaju dovoljno moralnog kapaciteta da to od njega argumentirano traže, a tada se politička odgovornost pretvara u puku parternu gimnastiku bez svrhe i smisla, ili je taj smisao skriven i neiskren.

Na to upućuje ova već uvelike histerična atmosfera oko Čačića, prava čačićomanija, u koju su se najviše uključile nacionalne televizije (neke su čak izravno prenosile suđenje u Kapošvaru, za što nisu pokazale zanimanje ni u slučaju Slobodana Miloševića), ali i najšira javnost, očito “žedna krvi” političara. I upravo bi u ovome drugome moglo biti objašnjenje za ovaj neviđeni presedan. Jer, kada pogledaš reagiranja glavnog partnera Čačićeve stranke, SDP-a, odakle mu dolazi najveća podrška, ali i najviše zahtjeva da ode, ne možeš se oteti dojmu da u njemu traže žrtvenog jarca za sve izvjesniji krah Vladine politike. Da ne bude zabune, Čačić je jedan od glavnih arhitekata neoliberalne politike koja se, rekosmo, sada ruši čak i na njegovom osobnom primjeru, i zaslužuje da ode kada ona propadne, što uostalom i sam najavljuje. Ali, ta politika nije njegova privatna zanimacija, nego zajednički projekti koalicije sa SDP-om, koji kapošvarskog osuđenika ciljano pušta da krči put jednoj neuspjeloj politici, rušeći sve socijalne, ekološke i druge obzire, čak mičući i SDP-ove ministre ako smetaju. S krajnjim ciljem da on u konačnici bude za sve to odgovoran. E tu treba povući crtu. Bilo je sasvim dovoljno vremena da Milanović u opoziciji osmisli neku novu politiku, koja će biti izvozno-proizvodno, a ne uvozno-potrošački orijentirana. I onda to povjeri nekome tko tako diše, nekom novom Ljubi Jurčiću, ako već ne može on sam, a ne epigonu promašenih inozemnih neoliberalnih modela, što Čačić u osnovi jeste.

Ali, ako se ipak napravilo ovo drugo, ako se svjesno birao razvojni model za koji se osnovano moglo pretpostaviti da će završiti ovako kako je završio, u novom urušavanju industrijske i druge proizvodnje, onda nema nikoga tko bi za to bio krivlji od Milanovića. Uključujući Čačića.