Cijena komadića plebejske sreće
Premijera “Ribarskih svađa” na festivalu Grad teatar Budva 2012.
Ove je godine ljetni kazališni festival Grad teatar Budva u znaku koprodukcija i Carla Goldonija: njegova “Krčmarica Mirandolina” igra se i u Budvi i u Rijeci, predstava “Sluga dvaju gospodara” u režiji Borisa Liješevića postavljena je u dogovoru sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada, a “Ribarske svađe”, čija je redateljica Ana Vukotić, plod su suradnje s Crnogorskim narodnim pozorištem iz Podgorice. Tako će Budva i ovoga ljeta prednjačiti među jadranskim gradovima po kulturnom programu, s uvijek svježim premijerama, zanimljivim gostujućim predstavama, predstavljanjima književnika na Trgu pjesnika i koncertima koji se izvode između crkava.
Danak današnjici
Taj obalni grad posljednjih 15 godina preplavljuju tajkuni svih fela, mešetari nekretninama i turističkim atrakcijama, no Grad teatar uspio se prilagoditi armijama turista i sjaju hotela s pet zvjezdica. Doduše, nije jednostavno pratiti kazališne predstave dok iz brojnih kafića trešte narodnjaci, ali to je danak koji umjetnost, želi li preživjeti, mora platiti današnjem svijetu kičeraja i vulgarnog spektakla.
Komad “Ribarske svađe” najznačajnijega talijanskog autora commedie dell’arte Carla Goldonija na ovim se prostorima često izvodio, a antologijskom se smatra predstava iz 1948. godine, u režiji Bojana Stupice i izvedbi Jugoslovenskoga dramskog pozorišta, s Mirom Stupicom, Karlom Bulićem i Jozom Laurenčićem u glavnim rolama, ali i ona nastala 25 godina kasnije u režiji Paola Magellija, s Mikijem Manojlovićem i Oliverom Marković. Na sceni zagrebačkoga HNK-a “Ribarske svađe” postavljene su 1957., opet pod Stupičinom redateljskom palicom; u “Gavelli” su, pak, jedanaest sezona bile najuspješnija kućna predstava.
Budvanska verzija “Ribarskih svađa” nije toliko glamurozna kao prethodnice, no nesumnjivo posjeduje vlastitu vrijednost i šarm. Prvo, nije odigrana u kazalištu, nego pod zvijezdama, na otvorenom, ispred kamenih kuća i crkvi, pridonoseći i tom prirodnom scenografijom svijetu vreloga i neobuzdanog mediteranskog temperamenta. Drugo, u predstavi se govori mješavinom različitih jezika i dijalekata, od tradicionalnog venecijanskog i nekadašnjeg dalmatinskog do današnjeg crnogorskog, što joj daje uzbudljivost, svježinu i aktualnost.
Vitalnost festivala
Treće, redateljica Ana Vukotić nije željela napraviti samo prštavu komediju o mediteranskom puku, punu veselih zapleta. Goldonijeva priča o ribarskim trvenjima i svađama koje na kraju završavaju pred svemoćnim sucem, gospodarom života i smrti malih ljudskih sudbina, u finalu će pokazati da će se ribari i lučko radništvo zadovoljiti mrvicama s gospodskog stola, spremno se i dalje prostituirajući za taj svoj komadić plebejske sreće.
Uz odličnu glazbu Ljupča Konstantinova, kostime Lea Kulaša i koreografiju Sonje Vukićević, koji uz južnjačku živost naglašavaju i tamne tonove predstave, poruka je više nego jasna i tiče se današnje Budve, Crne Gore i čitave regije, gdje se zna koju cijenu mora platiti obični smrtnik da bi nekako održao glavu nad vodom.
Konačno, ansambl predstave, sastavljen od crnogorskih i beogradskih glumaca, pokazao je više nego solidan nivo umijeća za dobru izvedbu. Uz bravuroznog Dragana Mićanovića, kojeg smatraju zvijezdom beogradskog JDP-a, istaknuli su se i Simo Trebješanin, Varja Đukić, Nada Vukčević i Zoran Vujović, pokazujući da – unatoč velikim problemima – Crna Gora ima glumce na koje se može osloniti.
Sve u svemu, budvanske “Ribarske svađe” novi su dokaz vitalnosti festivala koji se ustrajno bori s demonima novca i moći, što je u ovoj zemlji danas više nego vidljivo.