Čuvanje granica mogućnosti

Ako smo svi mi zarobljenici svoje klase, moramo li uvijek biti i zarobljenici njenih predrasuda? Tako bi moralo glasiti pitanje u suočenju s političkom i medijskom preradom radničkih pobuna, koje uopće nisu iznimka i rijetkost u ovoj zemlji intenzivne proizvodnje političke močvare u sušnom periodu.

U jednom novinskom napisu, onom Borisa Pavelića u “Novom listu”, neinventivno – točnije, preventivno kontrarevolucionarno – naslovljenom “Hrvatska pred kaosom”, propituje se tako kršenje zakona od strane radnika koji “pokušavaju potaknuti sustav da spriječi pljačku tvrtki”. Novinar navodi primjere “iracionalnog napada na dvije stečajne upraviteljice u bračkom Jadrankamenu”, prodaju dijelova tvrtke u staro željezo u krčkoj Dini itd. i sl. Glavna teza članka, u kojem su novinaru sugovornici sindikalni čelnik Mladen Novosel, predsjednica Vijeća za socijalnu pravdu Dušanka Marinković Drača, aktivist ljudskih prava Zoran Pusić i pučki pravobranitelj Jurica Malčić, jest da sustav ne funkcionira i da nije uspostavljen učinkovit način da se konflikti između neodgovornih vlasnika i obespravljenih radnika rješavaju bez prijetnji silom.

Članak je zanimljiv zbog za našu situaciju tipičnog civilnog postavljanja odnosa rad –kapital u isključivo pravnu sferu, u kojoj svi sugovornici – inače puni razumijevanja za očajni položaj u kojem su se radnici (s)našli – vide dovršenje i spas klasnog kompromisa, za koji se svi oni – i kada ga tako ne zovu – ustvari zalažu. Pučki pravobranitelj, u svom ortodoksnom legalizmu, još bi bio i najrazumniji, pozivanjem na pravo i poredak (“Točno, sustav mnoge konflikte ne uspijeva riješiti. Ali, osim institucionalnog, drugog izlaza nema: sve ostalo je kaos i nered”), kada ga praksa radnog sudovanja, koju sam nemoćno kritizira, ne bi potpuno demantirala. Istina je da organizirana aktivnost dijela radnika Jadrankamena vjerojatno krši dva članka KZ-a (čl. 321 – pozivanje na otpor… prema zakonskim odlukama ili mjerama i čl. 329 – samovlast), no koliko je članaka ne samo KZ-a, već i Ustava na njihovim, i ne samo njihovim, leđima do sada prekršeno, teško je i nabrojati. Jedna od aktivistica koje podupiru radnike, Dijana Ćurković, spominje čl. 108 KZ-a, koji govori o povredi prava na okupljanje i javni prosvjed, što je nedavni desant specijalaca na Brač, kao primjer neadekvatnog odgovora silom s obzirom na veličinu prekršaja, vjerojatno predstavljao. Ovakvo ekstremno reduktivno shvaćanje pravde – efikasno u interesu vlasnika, neefikasno u interesu radnika – Dijana Ćurković naziva “modernim klasnim fašizmom”, no jasno je da se radi o shvaćanju “poslovne politike” koje ne izlazi iz okvira neoliberalne deregulacije na poluperiferiji kapitalističkog sistema. Jednom, kada i ako postanemo prava periferija, moći će se i pucati u pobunjene radnike, bez posljedica za snage “reda i poretka”, kako to već jest u dobrom dijelu nekada Trećeg svijeta, u koji sada guraju i “neuspjele” Evropljane.

Zato glavnu “normalizacijsku” tezu ne samo ovog članka, da sustav (još) ne funkcionira i da ga treba naprosto dovršiti na zadovoljstvo sviju, i građana-kapitalista i građana-proletera – mi koji bi da materijalistički utemeljimo kritiku našeg društva, trebamo obrnuti. Današnji položaj u koji su dovedeni radnici, njihova realna obespravljenost, isključenost iz procesa odlučivanja na radnom mjestu (sve ono što Marx u “Kapitalu” analizira kao dvostruku odvojenost proletera, od sredstava za rad i od rezultata rada), dokazi su da sistem funkcionira! A on se i ne može “dovršiti” jer je otvorena perspektiva beskonačne eksploatacije, uz uvijek novu invenciju akumulacije razvlaštenjem, koja mora pomagati vladajućima da prebrode vrijeme tendencijskog pada profitne stope. Drugim riječima: kada se špekulacije nekretninama i zemljištem, i tko zna čime sve još, vlasnicima isplate više od većine materijalnih proizvodnji, tko će reći vlasnicima-špekulantima, kao što je taj Orešar, da prestanu špekulirati i uništavati proizvodnju? Naša “socijaldemokratska” vlada? Pa ona je glavni promotor “slobodnog poduzetništva”, čije je naličje takva promjena klime u društvu da neki sociolozi govore o sociocidu, iza nas i pred nama.

Zato je u pravu Zoran Pusić kada primjećuje kako su u procesima uništavanja poduzeća radnici najčešće jedini koji brane opstanak proizvodnje, pa bi trebalo “omogućiti radnicima veću odgovornost i veće odlučivanje o vlastitoj tvrtki. To podrazumijeva i veći udio u dobitku i u gubitku, ali i u upravljanju tvrtkama. Zovite to kako hoćete – malo dioničarstvo ili samoupravljanje, ali današnje nam iskustvo govori tome u prilog”. Ono što Pusić ne govori jest banalna istina da smo sve to već imali; cinik bi rekao: dok nismo imali zaštitara ljudskih prava. U koja spada i ovakvo danas debelo zloupotrebljeno pravo na privatno vlasništvo. Prijetnja da civilno društvo – inače korisno u borbi protiv državne političke represije (primjerice, u nas 1990-ih, ali i dvojbeno u svome disidentstvu 1980-ih) – u svojim suvremenim konceptualizacijama postane “alibi za kapitalizam”, o čemu je u prošlom broju baš ovih novina govorila značajna američka marksistica Ellen Meiksins Wood, u nas sada više nije prijetnja. To se gotovo u potpunosti ostvarilo. Tako Pusić u istom članku može lamentirati i – kažimo to poput kršćanskog socijalista Heinricha Bölla – o tome kako nastaje i kamo vodi nasilje: “Nasilje uvijek na vlast dovodi tipove za koje bi bilo bolje da se nikad nisu ni pojavili. Metode koje zovemo ‘gandijevskima’ možda duže traju, ali su efikasnije: ne samo da uspijevaju nego za vođe dovode neusporedivo kvalitetnije ljude od onih što trijumfiraju u revolucijama. Revolucije filtriraju beskrupulozne, nasilne revolucionare, koji zasjednu, pa ideje u čije su ime došli na vlast često pretvore u njihovu suprotnost.”

Eto, u formi ljudsko-pravnog aktivizma, retorike reakcije u svom čistom obliku! Ona u nas prikriva ne samo činjenicu da su “nasilni revolucionari” ovdje već jednom omogućili takav razvoj društva koji je radnicima donio ona prava za koja i Pusić vidi da su im danas uskraćena, ta retorika hoće da preventivno ukine i svaku moguću buduću revoluciju, a time i da kapitalizam učini normalnošću kojoj u takvoj lošoj beskonačnosti ne treba više nikakav alibi. “Naš radni zadatak, u prijelaznoj budućnosti”, pjevao je Marko Brecelj u već neoliberalnim “socijalističkim” 1980-im, “čuvajmo granice mogućnosti.”