Genocid, zabranjena riječ
I ovoga 11. jula u srpskim medijima i javnosti nastavljena je relativizacija, pa i poricanje genocida u Srebrenici. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić izjavio je mjesec dana ranije za crnogorski javni servis da je “Srebrenica težak zločin, ali ne i genocid”. Nakon nezadovoljstva koje je ta njegova izjava izazvala u međunarodnoj, a manjim dijelom i u srbijanskoj javnosti, opravdavao se da je tako utvrđeno rezolucijom Skupštine Srbije, donesenom prije dvije godine.
Što se Nikolića tiče, on je teško izgovorio i da je to “težak zločin”, jer nije prošlo puno vremena otkako je tvrdio da u Srebrenici nije bilo zločina, a Ratka Mladića i Radovana Karadžića nazivao “srpskim junacima”. Njegov prethodnik Boris Tadić smogao je snage da ode dva puta u Potočare, na komemoraciju, izrazi žaljenje i kakvu-takvu ispriku porodicama žrtava, pa i predloži parlamentarnu rezoluciju o Srebrenici, no ni on nikada nije preko usta prevalio tu zlokobnu riječ “genocid”. A činjenica genocida u Srebrenici utvrđena je prije više godina na haškom Međunarodnom sudu pravde, kao i to da je službena Srbija kriva što genocid nije spriječila.
Uočljivo je da su ove godine mediji dali manje prostora obilježavanju stradanja srpskih žrtava u Bratuncu, što se već dugo forsira kao svojevrstan antipod Srebrenici, opravdanje, pa i stalni prijekor svima koji Srebrenicu spomenu kao strašni zločin genocida. To vađenje na Bratunac, gdje je bilo zločina nad Srbima, no ni približno onome što se u Srebrenici dogodilo Bošnjacima, naročito je intenzivno prilikom inzistiranja jednog dijela javnosti da se u Srbiji zvanično uvede Dan sjećanja na genocid u Srebrenici, kao i inicijative da se u krivični zakonik uvede odredba o zabrani negiranja tog najtežeg zločina.
Osnova državne politike prema Srebrenici, i pored očiglednih činjenica, nepromjenjiva je iz dva razloga. Prvi je u tome što vlada strah od produbljene odgovornosti i činjenice da bi Srbija, ako prizna genocide, snosila materijalne, političke i moralne konsekvence u odnosu na BiH. Drugi je da bi takvo priznanje ugrozilo opstanak Republike Srpske, mada je ona kao entitet utvrđena Ustavom BiH i Dejtonskim sporazumom. U pozadini svega, mada to javno niko ne ističe, stoji strah u mnogim glavama da se potpuno ne rasprše iluzije i velikodržavne ambicije, zbog kojih se rat u BiH i vodio.