Hrvatska ima svoje parije

Da gospodina Vilima Ribića nema, trebalo bi ga izmisliti. On i njegovi sindikalni plačidruzi koji okupljaju javne službenike, u svojevrsnoj olimpijadi radikalizma i prijetnji, potpuno su razgolitili kastinsku strukturu hrvatskog društva. Franjo Tuđman, čija je glava i inače bila puna srednjovjekovnih magli, sanjao je o staležima. Njegov vjerni adlatus (ali samo do finalne kome), Zlatko Canjuga, na tom je tragu razvio čak i specijalnu teoriju hrvatskih povijesnih stališa, koje bi trebalo obnoviti za volju velikog vođe i učitelja. Na kraju, naravno, od svega toga nije bilo ništa. Ali, kako se sada jasno pokazalo, nastalo je nešto mnogo gore. Razvilo se društvo u kojem postoji neka vrsta indijske kaste nedodirljivih. Tu spadaju ljudi koji rade u privatnom sektoru i koji proizvode nove vrijednosti. Oni su na dnu društvene ljestvice, bez ikakvih prava i sigurnosti, nerijetko im se mjesecima ne isplaćuju plaće, samo oni gube posao i ostaju bez nade da će ikada naći novi. Nasuprot njima, javni i državni zaposlenici još uvijek žive u socijalizmu, sa sigurnim radnim mjestima, plaćama i raznim naknadama: za godišnji odmor, liječnički pregled, za radni staž, plus pokloni za djecu i famozna božićnica.

Svojom politikom prijetnji Vilim Ribić zarazio je i poslodavce, koji su se dosjetili da i oni konja za trku imadu. Ako sindikati prijete štrajkom, oni mogu lokautom. Ako država ne promijeni “antipoduzetničku klimu”, oni će prestati raditi, zaključati svoje pogone i ostaviti radnike pred vratima. Pa nek’ se ministar Slavko Linić misli od koga će naplatiti porez.

Priča prva: UNIS

Jedino nedodirljivi ne prijete nikome. Njihovi su sindikati slabi, a oni u stalnom strahu od sutrašnjice, u kojoj mogu ostati i bez bijedne plaće za koju sada rade. To je poznati paradoks krize. Oni kojima je najteže grčevito čuvaju ono malo što imaju i spremni su da najduže šute i trpe.

Sve to, međutim, nije (samo) posljedica privatizacijske pljačke, niti nove, kapitalističke pravednosti. Stariji među nama lako će prepoznati odnose naslijeđene iz davnih dana “socijalističkog samoupravljanja”, koje je završilo dominacijom političke birokracije. Suprotno očekivanju, dramatične društvene promjene poslije godine 1990. još su je više ojačale. Jednostavno rečeno, višestranačka demokracija, kao i nekadašnja politika, oslanja se na (istu) birokraciju. Štoviše, nova se politička elita s njom doslovno stopila. Onaj stampedo pod šator pobjednika, u vrijeme prvih višestranačkih izbora, bio je, očito, posljedica dobre procjene. Sada je tom amalgamu prilagođeno sve u društvu, od kadrovske politike do odnosa moći i raspodjele novostvorene vrijednosti. U vlažnim i mračnim dubinama birokracije krije se i jedan od važnih korijena nekonkurentnosti hrvatske privrede. Da tu nema ničeg novog pod suncem, dobro ilustriraju dvije stare priče.

Negdje sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, ovaj je novinar intervjuirao generalnog direktora UNIS-a Abaza Deronju. Riječ je o onodobnom gigantu metaloprerađivačke industrije iz Sarajeva, koji je zapošljavao 45.000 ljudi i surađivao s nizom svjetski poznatih tvrtki, među kojima su bili švedski SKF, talijanski Olivetti, njemačka Olimpia i drugi. Javnosti je najpoznatija bila suradnja s Volkswagenom, na osnovu koje je UNIS proizvodio golfove za jugoslavensko tržište. “Radimo po principu jedan prema jedan”, objašnjavao je tada Deronja. “Mi proizvodimo određene dijelove za VW, a oni nam u istoj vrijednosti isporučuju ostatak automobila, koji se sastavlja u našim pogonima u Vogošću. Tako svakog dana kreću za Njemačku dva do tri teretna vlaka puna dijelova, koji se ugrađuju u sve VW automobile. Proizvode ih naši radnici, na istim strojevima na kojima se radi u Njemačkoj. Oni postižu istu kvalitetu i istu produktivnost kao i njemački radnici.”

Znači li to da imaju i iste plaće? “Naravno da ne, plaće su duplo manje…”

Zašto?

Priča druga: Prvomajska

To je pitanje potpuno zbunilo Abaza Deronju. Pa zar to nije jasno samo po sebi? Za njega je, očito, bio aksiom da plaće u Njemačkoj i Jugoslaviji ne mogu biti iste. Ali zašto, ako su iste i produktivnost i kvaliteta? Odgovor, koji generalni direktor UNIS-a tada nije dao, bio je, međutim, sasvim jednostavan. Zato što one ne ovise samo o individualnoj produktivnosti, već i o onoj koja se postiže u cijelom poduzeću, pa i u društvu. Dakle, o društvenoj produktivnosti. A ta se produktivnost nije mogla uspoređivati s njemačkom.

Drugi je primjer još stariji, a riječ je o zagrebačkoj Prvomajskoj, poduzeću koje je proizvodilo suvremene alatne strojeve i cijele robotizirane linije. Za razliku od UNIS-a, Prvomajska više ne postoji ni u tragovima što, opet za razliku od UNIS-a, nije posljedica rata već politike. Ali u vremenu o kojem govorimo Prvomajska se brzo razvijala, pa je u jednom trenutku kupovala neke strojeve od Sulzera. Švicarci, međutim, nisu imali dovoljno radnika, pa nisu mogli prihvatiti rokove isporuke koje je tražila Prvomajska. Tokom pregovora oni su se ipak dosjetili rješenju: “Vaši su radnici iste struke kao i naši. Posudite nam radnike koji nam trebaju, pa ćemo vašu narudžbu završiti u roku.”

U Prvomajskoj su odmah počeli razmišljati koga da pošalju. Najbolje radnike koje imaju? Ni govora, bez njih bi trpjela vlastita proizvodnja. Najlošije? Nema smisla da se sramote, a osim toga logična je pretpostavka da će oni raditi upravo na strojevima koji se proizvode za Prvomajsku. Tako je odlučeno da se pošalje srednji, prosječni kadar. Nekoliko mjeseci poslije, kad je posao bio gotov, Švicarci su pitali mogu li ti radnici ostati kod njih još neko vrijeme. Njihovo objašnjenje iznenadilo je sve u Prvomajskoj. Imamo velike narudžbe, a vaši su radnici među najboljima. Suprotno onome što su Švicarci vjerojatno očekivali, to je bio motiv za odluku da se radnici odmah vrate kući. Čim su se pojavili u tvornici, organiziran je sastanak na kojem su morali objasniti kako to da su u Zagrebu bili samo prosječni, a u Zürichu najbolji. Ljudi su se iskreno iznenadili. Mi najbolji? To nam tamo nitko nije rekao. Onda su počeli razmišljati. Istina je da smo proizvodili više, ali to je samo zato što nam je sve bilo pri ruci, nikad nismo čekali na neki dio, sve je teklo glatko i mirno, sve je bilo dobro organizirano. Ljudi su se doslovno ispričavali. Nismo mi krivi što smo ispali dobri radnici.

Naravno, trebao se ispričati netko drugi. Prvo u samoj tvornici, a onda u cijeloj nadgradnji, sve do vrhova države. Ali, naravno, nije. Iako je, zapravo, bilo opće pravilo da je produktivnost cijelog poduzeća niža od one na individualnom radnom mjestu, produktivnost općine niža od one poduzeća – i tako sve do samog vrha.

Stara matrica i dalje živi

Koliko se to do danas promijenilo? Je li riječ o nečemu što je bilo karakteristično za socijalizam, ali ne i za kapitalizam? Odgovor se nalazi u izvještaju o globalnoj konkurentnosti (Global Competitiveness Report), koji pokazuje da je stara matrica još uvijek živa. Konkurentnost (što je pojam koji odgovara produktivnosti) sustavno pada od individualnog radnog mjesta, preko menadžmenta u tvrtkama, do ministarstava i samog državnog vrha. Od 133 analizirane zemlje, Hrvatska je na slabom 72. mjestu. Ali i taj plasman zahvaljuje u prvom redu trudu i muci kaste nedodirljivih. Jer, po kvaliteti rukovodećih struktura u gospodarstvu, ona je tek na 115. mjestu. A kako su ocijenjeni hrvatski političari? Međunarodna analiza konkurentnosti na to ne odgovara izravno, ali zato postoji ocjena “politika koje potiču (ili koče) izravna strana ulaganja”. Tu je Hrvatska tek na 120. mjestu.

Pa ipak, poslodavci uporno traže promjenu Zakona o radu, prijeteći čak i lokautom, očito vjerujući da će svoje performanse popraviti još većim pritiskom na nedodirljive. Vlast obećava javnim i državnim službenicima da neće dirati njihove privilegije više nego što je to zaista nužno. Pritom nikako da se dosjeti zašto se zove socijaldemokratskom. Tako se, naime, nazivaju one stranke koje zastupaju interese rada, a ne kapitala. Dakle, interese nedodirljivih.