Hrvatska ne cijeni glazbenike koji stvaraju srcem

Rođena prije 33 godine iz ljubavi oca Palestinca i majke Hrvatice, Diyala Obeid odrasla je u Varaždinu, gdje i danas živi, ali je u međuvremenu živjela i u New Yorku i Iraku. Njezin glazbeni stil je hip-hop, a način izražavanja repanje. Iza sebe ima dva studijska albuma i nagomilanu srdžbu, jer je svjesna da dobra glazba, sama po sebi, ništa ne znači medijima u Hrvatskoj. U inozemstvu je zapažena kao alternativna izvođačica s mogućnošću komercijalnog plasmana, pa je zbog kvalitete i karakterističnog glazbenog izraza gostovala na albumu švicarskog hip hop tandema RE i surađivala s brojnim reperima iz regije i Europe.

Iza vas su dva albuma, niz pozitivnih recenzija i neskriveno poštovanje nekih kolega, ali mediji vas ipak uporno ignoriraju. Kako to komentirate?

Odlučila sam ovim intervjuom i iz poštovanja prema vama skinuti rukavice i pokušati prikazati stvari na sceni onakvima kakve doista jesu. Iskreno, okrenula sam tu ploču nekako, nekako im ne pridajem toliko pažnje, jer su naši medij, u globalu, ruglo i svode se na to “tko s kim i gdje”, a kvaliteta i rad su nebitni. Glazbenici koji stvaraju srcem i koji žive od vlastitog talenta apsolutno su neshvaćeni i podcijenjeni u ovoj zemlji. Takvi glazbenici eventualno dobiju pokoji člančić jednom godišnje i, ako imaju sreće, jednu fotkicu. To ne vrijedi samo za underground, indie ili alternativnu scenu, već i za jača glazbena imena. Jednostavno, niste zanimljivi ako “samo stvarate dobru glazbu” i ako vas ne prate neki ekscesi ili tračevi. U Sloveniji sam PR plaćala vlastitim novcem, za što sam odvajala velik postotak zarade od nastupa. Ali vrh novinarskog trasha bilo je kada sam nedavno, u magazinu “24 sata”, pročitala kolumnu Ilka Čulića u kojoj tvrdi kako sam se povukla jer mi stvari nisu prolazile na engleskom. Odlučila sam ga nazvati, a on mi je objasnio da me od 2009. nema na Googleu, da nisam ništa napravila i da tko to mene promovira! Objasnila sam mu što je album “D.I.Y.”, rekla sam mu za novi spot, za svoj bend, a on je na sve samo promrmlja “Mhm…”

Prošla sam kroz pakao

Posljednji album “D.I.Y.” stavili ste, baš kao i prethodni “Rapstract”, na besplatni download i tako ga poklonili svojoj publici. Međutim, mnogi vam sugeriraju da počnete repati na hrvatskom, jer će vas u protivnom mediji i dalje ignorirati. Zbog čega u Hrvatskoj vlada stav da treba pjevati samo na materinjem jeziku, kada je danas sva glazba svijeta dostupna svakome tko ima internet, a tržište je cijeli svijet?

Ma, ne znam. Možda su to strah, neznanje, neupućenost u određenim segmentima. Mi smo takvi i to je činjenica! Nemamo tu sposobnost prihvaćanja stranog i neobičnog. Molim vas, recite, kaj se kod nas sluša? Mi smo apsurdan narod. Nije problem u hrvatskoj glazbi koju cijenim, nego u fenomenu zvanom narodnjaci! Pa kako da se u ovoj zemlji stvari promijene? Koliko je umjetnika poput Urbana ili Josipe Lisac? A možda treba proći pakao ili izgraditi inozemnu karijeru, pa da te i domaća publika počne cijeniti.

Ignoriraju vas i hrvatski diskografi, iako ste tijekom boravka u New Yorku bili na pragu globalnog uspjeha. Zašto se hrvatski diskografi ponašaju tako zatvoreno i ne žele izlaziti s kvalitetnim izvođačima, poput vas, na svjetsko tržište?

Vani sam zapažena kao alternativna izvođačica s mogućnošću komercijalnog plasmana, ali kod nas to nitko ne zna prepoznati. Bila sam potpisala ugovor za jednu njujoršku etiketu zahvaljujući Miri Vidoviću i tu ću odluku žaliti dok god sam živa. Odnos s Vidovićem završio je ružnim riječima i nikada nisam dobila ni riječ isprike za pakao kroz koji sam prošla. Moje su greške bile neznanje i neiskustvo, zbog čega sam postala žrtva nečijeg interesa. Ispalo je da je život jedne mlade žene ili nje kao umjetnice potpuno nevažan.

Vaš je otac Palestinac. Koliko se u svojim tekstovima dotičete političke situacije u Palestini ili u arapskom svijetu? Koliko vas osobno zanimaju situacija u Palestini i palestinsko-izraelski odnosi?

Apolitična sam i ne mogu ni zamisliti da bih komentirala vječni teror koji traje u Iraku. Svojem ocu samo želim da doživi mir svojeg naroda.

Pratite li politiku u Hrvatskoj? Jeste li zadovoljni stanjem u društvu u kojem živite?

Nemoguće je potpuno se odvojiti od toga, ipak smo u totalnoj banani i nisam zadovoljna društvom u kojem živim. Svaka čast pojedincima, ali politika nam nije na čast.

Prilika za mlade

Koliko je život u Varaždinu i Hrvatskoj odredio vaš glazbeni stil? Postoje li neki utjecaji s Balkana ili ste odrasli na američkoj hip-hop školi uz utjecaj arapske kulture?

Josipa Lisac! Ne želim ulaziti u objašnjenja, njezino ime znači sve. Naravno da sam apsolutno dio hip-hop generacije, pogotovo kroz devedesete, što je bilo najbolje razdoblje hip-hopa. Iznimno cijenim arapsku kulturu, glazbenu pogotovo. Nije mi nikada bila nametnuta od strane roditelja, već sam je osjećala u sebi, što je, pretpostavljam, normalno. Mnogo se toga može naučiti od njihove vokalne interpretacije i nadasve iznimnih glazbenika.

U vašim se pjesmama osjeća žestina i energija metala čije utjecaje ne skrivate, dok vam je zvuk izrazito hermetičan i mračan. Prilično nekomercijalno, ali izvanserijski dobro. Što bi bilo ostvarenje vaših snova kao reperice/glazbenice?

Vau! San mi je nesmetan rad s profesionalnim glazbenicima, rad s ljudima koje cijenim. San su mi i dobar izdavač, kvalitetan PR i menadžment dostojan mojeg truda u posljednjih 13 godina samostalnog rada. Voljela bih nesmetano raditi, stvarati i dalje se izražavati kroz glazbu. Umorna sam od toga da se sama brinem za sve. Previše je to, iscrpljujuće je emotivno, fizički i financijski.

U Hrvatskoj postoji udruga reperica Femme Attack s ciljem da se ljubiteljice hip-hopa, r’n’b-a i repa okupe te zajedno pokušaju doprijeti do publike i medija. Zašto nema više žena na domaćoj hip-hop sceni?

Kada se kod nas pričalo o hrvatskom hop-hopu, zapravo se mislilo na Zagreb. Odnos publike je bio uskogrudan i škrt prema izvođačima koji nisu bili dio zagrebačke scene. No i to se donekle promijenilo. Femme Attack nije menadžment, nije financijski izvor. Na takav projekt treba gledati kao na mogućnost tj. priliku za pokoji nastup. Super mi je to da se daje prilika mladim ljudima, ali me neugodno iznenadilo ono što sam vidjela kada sam bila pozvana u žiri. Mlade izvođačice na stageu koje pola svog vremena glade kosu, gledaju u pod, pričaju sebi u bradu ili imaju takav strah na pozornici da sve postaje besmisleno.