Htio pomoći HV-u, a završio na torturi

Dobroslav Gračanin bio je po činu major Jugoslavenske narodne armije. Jugoslaven po nacionalnosti i hrvatskog porijekla, početak međunacionalnih sukoba u SFRJ dočekao je potpuno nespreman. Svjesno odabravši bojkot nacionalnih torova, sredinom prosinca 1991. napustio je vojsku koja je postala gotovo jednonacionalna i poželio ostati u Zagrebu, u kojem je imao stan. Tada nije znao da ga nova hrvatska vlast smatra neprijateljem.

Međutim, kada je 10. veljače 1992. došao na kapiju svoje bivše kasarne na Črnomercu, koja se u vrijeme dok je on u njoj predavao zvala Vojno-tehnička akademija, shvatio je razmjere svoje pogreške. Svratio je da svojim bivšim kolegama, koji su sada postali časnici HV-a, ponudi pomoć u postavljanju sigurnosnih sistema. Naime, Gračanin je bio informatičar i elektroničar. Krajem osamdesetih postavio je sigurnosni sistem u kasarni, pa je pomislio da može biti koristan. Nažalost, brigadir Mate Obradović, koji ga je dočekao na ulazu, odmah je pozvao policiju, koja je Gračanina uhapsila i odvela u bivši Vojni pritvor u Gajevoj, u kojem je sada stolovala Vojna policija HV-a.

Šake i pendreci

To je zapravo bio zvučni naziv za grupu polupijanih poluinteligenata u uniformi, koji su se tih dana zabavljali iživljavanjem na “petoj koloni”, a takvima su bili proglašeni svi koji su im dopali šaka i pendreka. Čim je došao u Gajevu, Gračanin je pretučen, a iživljavanja uniformiranih nasilnika, dok su hodnicima odjekivale ustaške koračnice, nastavila su se i idućih dana. Nakon toga, skupa s grupom supatnika, strpan je u kamion i usred noći odveden u nepoznatom pravcu. Ujutro je shvatio da su ih doveli u bivšu bazu 155. artiljerijskog raketnog puka JNA u Kerestincu, selu kraj Zagreba.

Prvi dani bili su relativno mirni, stražare se moralo oslovljavati kao “gospodu”, hrana je bila loša, ali nitko ga nije dirao. O boravku u Kerestincu Gračanin je prije nekoliko godina svjedočio istražiteljima u Nizozemskoj, zemlji u kojoj danas živi. Taj iskaz postao je dio spisa na domaćem suđenju za ratne zločine u logoru Kerestinec, na kojem je Gračanin nedavno također svjedočio.

Za ratne zločine optuženi su zapovjednik logora Stjepan Klarić i još četvorica stražara-mučitelja. U svom iskazu, Gračanin se sjeća da su se zatvorenici brzo mijenjali, neki su odlazili nakon nekoliko dana, a na njihova mjesta dolazili su novi. Bilo je vojnika, ali i puno civila i seljaka, pokupljenih s prve linije i dovedenih ravno s njiva. Bilo je i zatočenih žena. Neki dijelovi njegovog opširnog iskaza posebno dobro opisuju atmosferu u logoru i psihu mučitelja, koji su na razne načine uživali u psihičkom i fizičkom zlostavljanju logoraša.

Jednom je Gračanin izveden u hodnik. Stražar koji ga je izveo odmah ga je snažno udario u bubreg, tako da je pao na pod. Podigao se na koljena i čuo kako stražar vadi pištolj.

– Čujem, nešto radi. Vadi i stavlja okvir. Repetira… priđe mi sa zadnje strane… “Četnik, digni glavu.” Podignem. “Otvori usta! Još, još, još…” Gurnu mi cijev u usta… kako on pomjera ruku, tako ja pratim glavom… Stane. Povuče obarač, a pištolj škljocne! Kaže: “Bum! Nema više četnika.”

Takve igrice mučitelja bile su svakodnevne, a česti su bili i posjeti vojnika, časnika, ali i civila, koji bi dolazili vidjeti “četnike”. Neki bi odabrali nekog za iživljavanje, a neki bi se zadovoljili samo uvredama i provokacijama. Jednog dana je pao snijeg, bila je to prilika za novu “igru”. Skinuli su ih do gola i odveli u višesatnu “šetnju” po hladnoći. Drugi put su doveli pse, koje su zatvorenici morali oponašati i četveronoške ih učiti ulasku u kućice.

– Šefovi su se tako slatko smijali. Netko je dovukao crijevo s vodom. Polijevali su pse i nas i prali nas navodno od buha. Drugog dana pas je obolio. Vezali su ga žicom oko vrata i vukli po betonu. Odveli su ga iza zgrade. Čuo se pucanj – svjedočio je Gračanin.

Stražar, kojeg su zvali Visoki, priredio im je novu “šalu”. Postrojio ih je i naredio odlazak u toalet, do kojeg je bilo 30-40 metara. Za odlazak, obavljanje nužde i povratak dobili su 60 sekundi. Tko zakasni, čekali su ga pendreci stražara. Visoki je odbrojavao: “Deset, devet, osam…”

Humani stražar

Posebno mučno bilo je iživljavanje na zarobljenicama u čemu su stražari uživali. Bili su prisiljeni grupno masturbirati pred golom zatvorenicom. Jedne noći stražar Dražen, koji se humano, koliko je mogao, odnosio prema zatvorenicima, repetirao je pušku na pijanu grupu kolega koja se došla iživljavati.

– Dok sam ja na dužnosti nećete nikoga tući! – rekao im je.

Ubrzo nakon toga logoraši su čuli škripu guma, a unatoč zabrani, jedan od njih popeo se na prozor i ugledao mučitelja kojeg su zvali Šogor. Nakon njegovog dolaska sve se umirilo. Bio je to posljednji put kada su logoraši vidjeli stražara Dražena, koji je očito dobio premještaj. Humanost tada nije bila u modi.

Jedne noći u Gračaninovu je spavaonicu upao fino obučen čovjek.

– Izgledao je kao da je došao iz svemira… Njega i ženu uhapsili su u stanu u Sigetu, rekli su da su četnici i da šalju četnicima oružje – kazao je Gračanin, koji nije zaboravio ni događaj tokom kojeg su stražari jednom logorašu dali pendrek i rekli da postroji ostale.

– Ako netko ne posluša, on ga odmah udari pendrekom. Stražari stoje sa strane i smiju se. Čujemo jednoga kako kaže: “Ako mu damo pušku, on će ih pobiti.”

Gračanin se sjeća i posjeta novinara tjednika “Globus”, koji su ga ismijavali i kasnije objavili priču prepunu laži. Poseban je apsurd da su ga pojedini supatnici, očito zbog hrvatskog porijekla, također smatrali izdajnikom, pa je tako čuo kako neki šapuću: “Pazi, on ti je ustaša, sve otkucava njima.”

Osim posjeta novinara “Globusa”, logorsku svakodnevicu razbila je i jedna specijalna vizita, tokom koje je grupa logoraša, među kojima je bio i Gračanin, postrojena uz staklo, iza kojeg se vidjela grupa civila. Komandant logora objašnjavao je posjetiteljima tko su “zločinci”, govoreći: “Ovaj je klao, ovaj je minobacačem gađao selo…” Kasnije su logoraši doznali da je to bila delegacija iz Sabora.

Novinari su dolazili i s Hrvatskog radija. Pravili su režirane razgovore s izmučenim ljudima, ali njihov pravednički novinarski nerv nijednom nije zatitrao. Kada je došao red na Gračanina, zanimalo ih je njegovo hrvatsko porijeklo.

– Nisu htjeli vjerovati da je djevojačko prezime moje majke Broz. Ja sam za njih bio četnik jer pričam ekavicom – kazao je Gračanin.

Kasnije su stražari pustili s razglasa emisiju o Kerestincu. Objavljene su sve izjave, osim Gračaninove. Očito se nije uklopio u kontekst.

Iako je na razne načine pokušavao izbjeći zlostavljanje, došao bi red i na njega. Tako je bilo i 20. ožujka 1992, kada je odveden u prostoriju u kojoj mu je na glavu nabijena jastučnica.

– Po mojoj glavi netko počne udarati štapom, tap, tap, tap… Mislim, glava će mi pući. Uslijedila je kratka pauza, a onda se nastavilo. Prvo u desni bubreg, pa lijevi. Guraju me naprijed. Nalazim se u krugu. Vrtim se. Padam. Netko me hvata za lisice i vuče gore. Kači me na nešto. Obješen sam za ruke, samo mi vrhovi cipela diraju pod. Ne osjećam bol više. Udaraju me sa strane. S jedne, pa s druge. Padam u nesvijest…

Mučenje elektrošokovima

Nakon iživljavanja, stražari su se otišli odmoriti, a svoju su žrtvu s lisicama na rukama ostavili da leži na nekom prljavom madracu. Sutradan su ga odveli do jedne sobe, koju nikada neće zaboraviti. Na vratima je pisalo “Foto-laboratorija”. Bila je potpuno obojana u crno, veličine pet puta četiri metra. Gračanin je u sobi ugledao drvenu kutiju na kojoj je bio akumulator sa štipaljkama, znao je čemu služe. Tu su bile i ogromne vojničke kutlače s kojima se vadio grah iz kazana. Uskoro je počelo batinanje. Stražari su mu podigli ruke u zrak i tukli ga svuda po tijelu.

– Raširi mi noge. On svojom nogom udara po mojoj i raširi mi ih još više. Osjetim njegovu nogu kako me čizmom udara u međunožje. Tu nastaje praznina u mom sjećanju. Sljedeće čega se sjećam; na podu sam raširenih ruku i gledam mišiće kako mi se trzaju… Bez moje kontrole… Opet praznina u sjećanju.

Nakon što je jedva preživio tretman u tzv. crnoj sobi u Kerestincu, u kojoj su ga mučili i elektrošokovima, Dobroslav Gračanin bio je toliko unakažen da su ga stražari odveli u bolnicu Sveti Duh. Kada se probudio na intenzivnoj njezi, pomislio je da je u raju. U stvarnost su ga vratile neke od medicinskih sestara koje “nisu željele liječiti četnika, dok njihovi dečki ginu”. Međutim, jedan stražar mu se smilovao i obavijestio njegovu prijateljicu da je u bolnici. Nakon dva tjedna, dogodilo se čudo. Došao je Crveni križ, samo zbog njega. Naime, njegova prijateljica, koja je dobila poruku, dovela je pripadnike te organizacije i to mu je vjerojatno spasilo život, jer su humanitarci uzeli njegovu izjavu i podatke. Ipak, nakon liječenja vraćen je u logor, ali članovi Crvenog križa opet su ga pronašli.

Nakon povratka nije premlaćivan, ali je zato slušao muke drugih. Jednog dana u logor je doveden zarobljeni pilot, koji se suprotstavio mučiteljima rekavši im: “Zašto me tučete? Hajde, jedan po jedan, ako smijete!”

– Nije znao gdje je stigao. Cijelog dana su nas prebacivali iz sobe u sobu, tako da sam se jednom našao u sobi s tim pilotom. Bio je sportski tip. Uskoro su ga odveli u drugu sobu. Jednog momenta čuo se pucanj iz pištolja – svjedočio je Gračanin, koji je ipak vidio pilota živog, ali potpuno slomljenog.

Unatoč svim zlostavljanjima, Dobroslav Gračanin odbijao je prisilne razmjene na koje su ga slali zapovjednici logora. Htio je ostati u Hrvatskoj, iako mu je stan već oteli pripadnici HV-a. U logoru je upoznao tadašnjeg zapovjednika Vojne policije Matu Laušića, koji se samo ljubaznošću državnog odvjetnika Mladena Bajića godinama izvlači od optužnica za ratni zločin u Lori, Kerestincu i ostalim “konačištima ratnih zarobljenika”.

Upoznao je i tadašnjeg doktora iz bolnice za osobe lišene slobode, Ivića Pašalića, kojem izbijeni bubrezi, slomljena rebra i druge ozljede zatvorenika nisu bile dovoljne da se obrati DORH-u. Doduše, nije ni imao razloga, jer je u to vrijeme tamo stolovao još jedan narodni junak, Vladimir Šeks, kojem se Gračaninova sestra bezuspješno obratila tražeći da se njen brat pusti.

Titovog vojnika nisu slomili

Gračanin je iz logora najprije prebačen u Remetinec, a oslobođen je 14. listopada 1992. Suđeno mu je kao pripadniku protivničke vojske, ali je oslobođen. Njegova prijava protiv nepoznatog počinitelja odbačena je od strane Šeksovih kolega.

Nakon svega, ostao mu je samo odlazak iz Hrvatske. Danas Dobroslav Gračanin živi i radi u Nizozemskoj. Višemjesečna iživljavanja u Kerestincu nikada neće zaboraviti. Ipak, psihu ovog čovjeka mučitelji nisu uspjeli slomiti. Njegovo svjedočenje, prepuno detalja i njegovo hrabro držanje u maloj sudnici zagrebačkog Županijskog suda, dok s usana bivših mučitelja nije silazio cinični osmijeh, govore tome u prilog. Naime, Dobroslav Gračanin držao se kao čovjek kojeg nisu slomili. Držao se ponosno i svoje mučitelje gledao ravno u oči, a takva se slika na suđenju za ratne zločine, na kojima je strah žrtava i danas gotovo opipljiv, ne viđa često. Svoj iskaz završio je riječima: “U životu sam radio, a i dalje radim, samo ono u što vjerujem. Bio sam ideološki tip, vojnik i u duši Titov vojnik, a takav ću i umrijeti.”

Danas, kao i nekada, dok je vjerovao vojsci koja je iznevjerila sve čemu ga je učila, dok je vjerovao zemlji i sistemu koji su nestali, Dobroslav Gračanin vjeruje u pravdu. Sve ove godine u Hrvatskoj pravde za njega nije bilo. Neće je u potpunosti biti ni ukoliko suđenje za zločine u Kerestincu završi osuđujućom presudom za Klarića i društvo, jer su žrtve svjesne da se sudi samo izvršiteljima. Oni koji su osmislili cijeli sustav, dali oružje izvršiteljima i kasnije zataškavali njihove zločine, danas nam se smiju u lice, ili s malih ekrana, ili iz povijesnih čitanki u koje su se preselili. Do njih pravda nikada neće doći.