Japanski maverick

Kultna osobnost japanske kinematografije 1960-ih, Sejđun Suzuki, sve do sredine 1980-ih bio je više-manje nepoznat na Zapadu. Tad su mu priređene prve zapadnjačke retrospektive, koje su otkrile da se bogatstvo i raznovrsnost kina Zemlje Izlazećeg Sunca ne iscrpljuju u kanonskim klasicima s osovinom Kurosava – Mizoguči – Ozu u središtu, prisnaženima moćnom društveno-kritičkom ljevicom a la Kobajaši i Šindo, ili alternativnim prvacima poput Ošime. Pokazalo se da je u srcu komercijalne žanrovske produkcije djelovao vrlo osebujan filmaš, koji je razne žanrovske okvire, ili smjesu okvira, što je već samo po sebi zanimljivo, punio svim i svačim, u rasponu od modernistički inspiriranih stilizacija, često popistički filtriranih, do žestoke društvene kritike, nerijetko spravljajući izrazito idiosinkrone mješavine, ili u standardnije recepte redovno ubacujući bar poneki sastojak koji je upozoravao kako je riječ o autoru čiji su profil i ambicije znatno iznad uobičajene industrijsko-žanrovske proizvodnje.

Tri ključna filma

U Nikatsuu, jednoj od vodećih japanskih filmskih kuća, Sejđun Suzuki našao se 1953., u dobi od 30 godina, a 1960-ih počinje njegovo zlatno razdoblje. Nakon sukoba s kompanijom, u kinematografiju se vratio tek početkom 1980-ih eksplicitno umjetničkim radovima, no ono po čemu će biti upamćen u povijesti filma njegova su ostvarenja iz 1960-ih, poglavito tri ključna uratka: “Vrata puti” (1964), “Borbena elegija” (1966) i “Ožigosan da ubije” (1967).

Da su nastali osamdesetih, “Vrata puti” i “Borbena elegija” bili bi instantno proglašeni postmodernističkim klasicima. Koloristički bogat prvospomenuti film narativno je prilično podrobna storija o djevojci koja se pridružuju skupini prostitutki “samoupravljačica”, nakon što su je silovali pripadnici američke okupacijske vojske. Djevojke imaju stroga pravila, a središnji je tabu ljubav – ako neka od njih, motivirana emotivnom naklonošću, besplatno seksualno opći s nekom od mušterija, bit će okrutno kažnjena: skinuta do gola, svezana i bičevana. Suprotno od Howarda Hawksa i zapadnjačke patrijarhalnosti, ključni remetilački faktor neće biti druga žena, iako i takva postoji (koja svojom tradicionalnošću, profinjenošću i osjećajnošću remeti kanon), nego muškarac. Muškarac će unijeti neslogu među djevojke, postavši objekt njihove erotske žudnje, no kakve djevojke (uglavnom ne previše inteligentne, povodljive za modelom svoje hladne i proračunate prvakinje ili, poput glavne junakinje-pripovjedačice, proanimalno strastvene), takav i muškarac – kriminalna protuha, a ne nekakav plemeniti odmetnik. Taj zanimljiv središnji motiv izvrtanja rodnih stereotipa Suzuki dopunjuje nizom pobočnih – od urnebesno ironičnog zvučnog podlaganja scene s prostitutkama u kolektivnoj akciji “Internacionalom”, preko filmski efektnog antiamerikanizma (završnica donosi dojmljivu “igru zastavama”, japanskom bačenom na dno jarka i američkom koja vijori na vrhu neke građevine), do sadizma ispunjenog velikom nasladom, te programatske usporedbe cijene koštanja životinjskog i ženskog mesa.

Možda najprovokativniji motiv filma, koji na intrigantan način miješa melodramu, komediju, krimić i erotiku, u kojem se također našlo mjesta i za svojevrsni mjuzikl-ekskurs, jest onaj dobrog Amerikanca, crnačkog katoličkog svećenika (zasigurno nije slučajno da je jedini dobar Amerikanac dvostruki američki manjinac – crnac i katolik), koji postaje žrtva posrnule djevojke, junakinje-pripovjedačice kojoj je samo htio pomoći, a ona ga je beskrupulozno zavela i figurativno ga silovavši natjerala na blud, nakon čega će on počiniti samoubojstvo.

Sve je u ovom filmu pomiješano: žene jake na “muški”, bezosjećajni ili propatološki osjećajni način, muškarci slabi na “ženski”, osjećajni način ili jaki, no nedovoljno za dubinski dominantne žene, tim prije što potiskuju svoju mekšu stranu i moralni osjećaj; kritika represivnog stava prema ljubavi; psihičke devijacije s istovremeno okrutnim i gotovo dražesnim eksploatacijskim prikazom sadizma; subverzivna kritika američke okupacijske politike; hibridni pristup žanrovskom strukturiranju.

Žanrovska hibridizacija

Sličan model hibridizacije žanrova Suzuki je primijenio i u “Borbenoj elegiji”, spoju farsične komedije, drame iz vojničkog života, (nježne) melodrame i (žestokog, pa i brutalnog) borilačkog filma, a tu su i seksualni momenti (junak masturbira za klavirom voljene djevojke, a u dubini iste prostorije visi raspelo), te izrazito modernistički ekskursi, poput strukturalistički eksperimentalno postavljene scene u razredu gdje se ritmički izmjenjuju, putem vidljivog dijela kadra i zatamnjivanja onog drugog, dva dijela iste slike. Priča filma prati put militaristički zadojenog i prilično tupavog, iako od finijih osjećaja ne cijepljenog, kadeta prema fašizmu, a kad bi se voljena djevojka zamijenila mladićem i junak bio inteligentniji i načitaniji, bio bi to zapravo film o Mišimi.

Dok su u “Vratima puti” i “Borbenoj elegiji” na klasično narativno tkivo snažno nanošeni žanrovska hibridizacija, mjestimični modernistički postupci i provokativno-subverzivni motivi, u “Ožigosanom da ubije” riječ je o čišćem spoju trilernog krimića i erotske melodrame s radikalnim modernističkim prosedeom, koji uključuje fascinantne vizualno-montažne stilizacije i bešavno preplitanje raznih razina vremena i prostora. I ovaj film ima specifičan suzukijevski humorski preljev, ali i najviše dosege erotizma u autorovu opusu. Jedino se može zažaliti što je erotski trokut plaćenog ubojice, njegove djevojke i ubilačke djevojke u koju se zaljubljuje, u drugom dijelu filma zamijenilo ultimativno i nategnuto muško-muško nadmetanja dvojice hitmena.

Unutar vrlo razvijene japanske filmske industrije Sejđun Suzuki izborio se za privilegiju demonstracije iznimno ekscentrične autorske osebujnosti, o kakvoj su njegovi holivudski suvremenici, ako su uopće imali takve čežnje, mogli samo sanjati. Tek se 1980-ih i 1990-ih u Americi, ali i na cijelom Zapadu, javljaju autori koji komercijalno-žanrovsko i osobno-autorsko spajaju na način usporediv sa Suzukijem. Lynch, Tarantino i podosta drugih svjesno ili nesvjesno izvorište imali su u predugo neznanom japanskom mavericku.