Kad naš brod tone, tone…

DNEVNIK TRI

U iznimno sadržajnom, premda tek nekoliko minuta dugom intervjuu, kreativni urednik ljubljanske “Mladine” Robert Botteri sažeo je “povijesne silnice” koje presudno oblikuju slovensku povijest posljednjih 20 godina. Janez Janša zabranio je, kaže Botteri, partizanska obilježja i zvijezde petokrake na proslavi godišnjice slovenske državnosti iz, samo na prvi pogled, shvatljivog razloga. Prije dva desetljeća tih obilježja, naime, tamo nije bilo. Prije dvadeset godina, podsjeća Botteri, u prvom valu tajkunske privatizacije Slovencima je otet i u privatne ruke predan najveći dio nacionalne imovine. Nekom je dernjavom trebalo sakriti tu veliku marćapiju, pa je – u skladu s općim modnim trendom vremena – iskorištena galama protiv partizana i petokrake. Sada se, kaže Botteri, sprema privatizacija ostatka ostataka neprivatizirane imovine (recepti a la Margaret Thatcher), pa je prikladno upotrijebiti istu dudu varalicu.

Na pitanje Tončice Čeljuske nije li Janša bio istaknuti čelnik omladine za vrijeme socijalizma, Botteri pojašnjava kako je istina još surovija. On je bio zapovjednik u Teritorijalnoj obrani i redovito je vodio svoje postrojbe na marševe revolucije. U tome se iskazivao kao fanatik. Tamo gdje su drugi hodali, Janšini ljudi morali su trčati. Njegova metoda uvijek je ista, kaže Botteri. On svoje protivnike, poput predsjednika Turka, optužuje da su bili doušnici jugoslavenske službe državne sigurnosti (nepopularno: Udba), no stariji se dobro sjećaju vremena u kojima je Janša bio s njima još prisniji.

Janša je dobar primjerak političara novog kova. Sastavljen od gole volje za moći, lišen bilo kakvih uvjerenja ili moralnih obzira, taj je tip predatora u stanju pokrenuti i građanski rat samo zato da ostvari svoju ideju, u kojoj nema ni traga općeg interesa. Slovenski premijer podalpski je dokaz da su svi južnoslavenski ratovi, vođeni naizgled u ime naroda, zapravo bili grabežno umorstvo (Miloš Vasić). A ovo što sada gledamo recidiv je ili strvinarenje, kako se uzme, pa tko do sada nije shvatio, pravo mu budi, opet će nastradati na isti način.

RTL DANAS

Naš premijer koristi vrlo neobična stilska izražajna sredstva. Milan Ivkošić jednom je točno primijetio kako on najčešće nema treću rečenicu. No, baš zbog toga one dvije koje izgovori u pravilu nisu nezanimljive, o ne, to nikako. Naprotiv, najčešće su interesantnije no što bi autor htio. U prigodi Dana državnosti premijer je dao sijaset takvih, vrlo neobičnih izjava. U prvom redu, to je rečenica iz intervjua Igoru Bobiću da “veliki državnici u pravilu na vlast dolaze nespremni jer nisu svjesni posla koji ih čeka”. Zatim valja navesti usporedbu s brodom koji nije pun rupa, ali plovi po oluji, pa treba nagaziti po bremzi: “Da bismo sutra imali više, danas trebamo malo stati na kočnicu. Na istom smo brodu, on nije šupalj, ali oluja je.” A sljedeća zgodna rečenica glasi: “Za ovo što imamo danas ljudi su davali svoje živote”.

Umjesto šireg komentara metaforike, alegoričnosti i mehanike (otkud brodu kočnice?) citirat ćemo samo kratki haiku Romana Bolkovića, koji je posegnuo za srpskim izričajem i time opravdao uvrštavanje u ovaj broj manjinskih “Novosti”. “Nemoguće je”, reče Bolković, “hrvatski dovoljno slikovito odgovoriti premijeru na ovu prigodnu prazničnu opasku; nužno je, gotovo neminovno posegnuti za srpskim: za ovo što danas imamo nitko ne bi dao po pičke ladne vode, moj Milanoviću…”

DNEVNIK

Smrt nekog medija u Hrvatskoj sve je manje vijest, o fenomenu da se i ne govori. Kraj izlaska tjednika “Nacional” popraćen je kratkim prilogom, u kojem su se oglasili glavni urednik Robert Bajruši i Stjepan Malović, profesor novinarstva. Nije, za ovu prigodu, osobito važno što su rekli. Karmine kao karmine. Važnije je ono što nije rečeno. Da je vlada, recimo, prije koji mjesec spasila dnevni list “Vjesnik” – s nužnim kadrovskim promjenama – mogli su sada samo otvoriti vrata i primiti odlične novinare “Nacionala”, ravno s ceste. Osnova svake politike je kadrovska politika, ali jamac uspjeha nisu “naši kadrovi”, kako misli Kukuriku vlada, nego kvalitetni kadrovi. Na Zapadu za svaku oblast postoje lovci na talentirane, head hunteri, a kod nas talentirani sve češće završavaju u ropotarnici. A besplatno kadrovsko pojačanje dovelo bi do prevrednovanja svih vrijednosti na tržištu dnevnih novina. Onda je u tu ekipu trebalo ubaciti sjajna, neiskorištena pera – na tržištu ih je masa – pa bi Hrvatska, uz mali trošak, dobila kvalitetan javni medij, koji bi imao i ozbiljnu tržišnu šansu. No, o takvoj viziji nitko nije razmišljao. A već sutra će se dužnosnici iste te vlade žaliti kako su hrvatski mediji žuti, opterećeni diktatom trivijalnih tema i ispaljivati rafalno slične svakidašnje jadikovke. Tu bi ih samo trebalo podsjetiti da sami, u uspostavi javnih medija, nisu poduzeli ništa, baš ništa. Kada Hrvatska postane zemlja sezonaca, lišena inteligencije, odmorište za bogate sjevernjake, lavovski dio krivice za to snosit će sve naše vlade, koje su javne medije ili prezirale ili potiskivale.

BEŠKER, DNEVNIK TRI

Siroti Damir Smrtić nakanio se u Dnevniku tri nadmudrivati s Inoslavom Beškerom na temu je li Zoran Milanović trebao nazočiti misi za domovinu. Smrtić je toga dana na portalima pročitao izjavu nekog neimenovanog biskupa prema kojem je “više ministara bilo na Gay prideu nego na misi za domovinu”. Zašto bi ateisti, usto i članovi nenarodne vlade (zadnja crkvena definicija) nužno bili na misi, krajnje je misteriozno pitanje. Nisu ni svećenici išli u CK, pa Politbiro od toga nije pravio osobit problem.

Bešker je stoga Smrtića i ostatak gledajuće nacije (bio je kasni sat i crkavao je naš grad) upoznao s nekoliko svima razumljivih činjenica. Prvo, on je u Italiji dvadeset godina i na misama nije vidio ministre koji nisu vjernici. A Katolička crkva u Italiji navodno ima stanovitu tradiciju, moć i ugled, ne kao kod nas, ali ipak se i u Rimu ponešto osjeća utjecaj katolicizma. Pod dva, Bešker je objasnio da ministri, ako i nisu vjerujući, znaju katkada otići na misu za Božić i Uskrs, ali Dan državnosti još nije zapovijedani blagdan. Pod tri, objasnio je mladom uredniku da je Dan državnosti dan države a ne dan crkve. Još je, pod četiri, dodao da je prirodno da se više ministara pojavi na Povorci ponosa nego na nezapovijedanom blagdanu, jer tamo ministri prosvjeduju protiv diskriminacije ugrožene manjine, a katolici kod nas još uvijek nisu ugrožena manjina, pa ne vidi “zašto bi im trebalo davati podršku o svakom prazniku kada je dovoljno otići protokolarno na Božić i Uskrs…”

Pod pet – to Bešker nije rekao, ali Smrtić je valjda i sam shvatio – ako već treba navoditi vodu na mlin Crkve i zagovarati popularne klerikalne klišeje, onda treba zvati nekog drugog gosta. Tomca, Banca, bilo koga samo ne tog sofistu Beškera, za ime boga! Nije to, ukratko, bila pametna zamisao Damira Smrtića.

SUĐENJE ČAČIĆU, NOVA TV

Nova TV sjajno je pratila suđenje prvom potpredsjedniku. Andrija Jarak u Kapošvaru, Mislav Bago na Markovu trgu i Ivana Petrović u Bruxellesu – HTV-u su opet ukrali show. Zoran Milanović, koji je iz Bruxellesa poručio da neće dozvoliti hajku na jednog čovjeka, Čačića, očito je postao žrtva štokholmskog sindroma. To je ono kada se oteti zaljubi u otmičara. Čačić jest oteo vladu, ona je postala zatočenik njegova slučaja. Radimir Čačić, takav kakav jest, hipotekaran kao kredit, idealan je saveznik i njemu i njegovoj stranci. Boljega neće nigdje naći. Dok je Čačić tu, Milanovića će javnost tretirati kao maloljetnika čijom obitelji vlada devijantni stric – on nije ni za što odgovoran. Čačić privlači 90 posto akumuliranog bijesa javnosti. Hrvatska ga mrzi zdušno, strasno, fanatično, ne zbog dvoje ljudi koje je usmrtio u prometnoj nesreći, nego zbog toga što ne propušta nijednu priliku da pokaže naciji kako je ne samo najpametniji, najuspješniji i najbogatiji, nego i kako su svi ostali, manje-više, nule. Čačić docira, pametuje, mudruje i onda se čudi što se mase zgražaju nad njegovom nesrećom. Tako zapanjujući nedostatak socijalne inteligencije nije pokazivao nijedan hrvatski političar prvog reda.

Još važnije, čovjek zvan Buldožer – koji je u Račanovoj vladi osmislio i doveo do kraja dva sjajna projekta, POS i autocestu – jedini je član vlade s praktičnim ekonomskim znanjima. Istina, pitanje je je li ih vrijeme pregazilo, ali on je po tome jedinstven. Ostale Milanovićeve uzdanice mogu se, padne li Čačić, odmah vratiti u kabinete. Teren jednostavno nije za njih. Vlada ostaje bez jedinog ekonomista, a poreznik Linić tu nije dovoljan.

Sve u svemu, Radimir Čačić naspram Milanovića izgleda kao oni barbari iz Kavafisove pjesme: I on je kakvo-takvo rješenje…