Kapital je preuzeo državni aparat

Foto: Davor Konjikušić

Vladimir Tasić, književnik, esejist i matematičar, već 25 godina živi i radi u Kanadi, gdje predaje matematiku, a u isto vrijeme literarne nagrade dobiva u Srbiji. Najznačajnija je ona NIN-ova iz 2004. godine za roman “Kiša i hartija”. Dvije godine ranije, novosadski “Svetovi” izdali su njegovu studiju o matematici i postmoderni pod naslovom “Matematika i koreni postmodernog mišljenja”, a nedavno je objavio i studiju “Svetovi Alena Badjua”. U Zagrebu je nedavno gostovao najprije u Booksi, gdje je govorio na književne teme, a dan kasnije u Klubu Mama, gdje je govorio na matematičku i filozofsku temu “Uloga matematike u svetskoj revoluciji – Castoriadis vs. Badiou”, koja se oslanjala na njegovu studiju o Badiouu.

Kanada nije politički dosadna

Budući da se niste odselili u Kanadu zbog društvene traume, rata, kao mnogi drugi, isključuje li vas ta činjenica iz grupe pisaca iz egzila?

Pojam egzila dramatično je proširen, po mom mišljenju zaslugama ili krivicom tzv. postkolonijalne teorije. Ta teorija imala je određenu emancipatorsku funkciju, jer je izmenila kanon, uvećala interes za književnosti nekadašnjih kolonija. No u isto vreme ona je proizvela niz teškoća koje je lepo opisao Aijaz Ahmad u knjizi “In Theory: Classes, Nations, Literatures”, objavljenoj, ako se ne varam, još davne 1991. Između ostalog, priča o postkolonijalizmu uvela je jedan novi pojmovnik, u kojem je “egzil” postao nešto različito od progonstva ili nemogućnosti povratka. Ne osećam se tako. Niko me nije prognao. S jedne strane, istina je da je postojao period kada se nisam mogao vratiti u Srbiju jer bih vrlo verovatno završio na jednom od frontova. S druge strane, to je bio prilično kratak period, recimo do 1994. godine, a nakon toga sam redovno odlazio u Novi Sad, bez problema, premda sam po zvaničnoj definiciji bio dezerter. Nazivati tu situaciju “egzilom” čini mi se preteranim, možda i neetičnim, jer je ona vrlo različita od situacije ljudi koji uistinu nisu mogli da se vrate svojim kućama, koji su bili istinski prognani ili je postajala realna opasnost da im se to dogodi ukoliko se vrate. U tom smislu, osećam se mnogo bliži onome što se nekada zvalo “pisac u emigraciji”, a termin “egzil” izbegavam.

Kako se dade naslutiti u vašim prozama, iz jedne ste se “dosadne” zemlje, uređene SFRJ, otišli u drugu “dosadnu” zemlju, Kanadu. Ili je to samo privid, možda i ljubomora, nas koji živimo u hektičnim društvima kakva su današnja postjugoslavenska?

Preselio sam se iz jedne zemlje koja je svoju heterogenost pokušala obuhvatiti pojmom jugoslovenstva u drugu koja je svoju heterogenost pokušala obuhvatiti pojmom kanadskog identiteta. Međutim, ne znam koliko je SFRJ bila “dosadna” tih godina, osamdesetih, kada sam se preselio, ako se gleda u retrovizoru. Svašta se događalo što je kasnije dobilo na značaju. A ni Kanada nije baš tako dosadna, politički gledano. Ono što se dešava u Kvebeku, studentske demonstracije kojima se pridružuju ugroženi ostaci srednje klase, moglo bi biti veoma važno.

Može li se Kanada danas smatrati nekom vrstom manje Amerike, još ne do kraja amerikaniziranog društva? Odnosno, kakvi su socijalni i kulturni uvjeti življenja? Jesu li više amerikanizirani ili evropeizirani?

Mislim da je teško govoriti o Americi i Evropi u tako uniformnim terminima: nije New York isto što i Idaho, recimo, kao što Češka nije Grčka. Kanada pokušava da odredi svoj identitet kao nešto između, tražeći svoju specifičnost upravo u mnoštvu identiteta koji je čine. Delom je to naravno mitologija, donekle razumljiva u susedstvu američkog giganta, a donekle je uobičajen obrazac patriotskog zamajavanja. Sad, ima tu nečeg što nije totalna izmišljotina. Država još uvek ima mrežu socijalne sigurnosti po modelu koji je možda bliži “evropskom” nego “američkom”. No u poslednje vreme ta je ideja ozbiljno ugrožena. Štrajkovi državnih službi, na primer, čak i štrajk jednog od sindikata aviokompanije koja navodno nije državna, proglašeni su nelegalnim po kratkom postupku nekakvim lex specialisom. To je ipak znak duboke indoktrinacije bizarnim idejama američke desnice. Na žalost, one se šire i po Evropi.

Priča o trojanskom konju

Biste li sebe nazvali postmodernistom i što bi to u kontekstu suvremene srpske proze značilo?

Prihvatam da postoji određeni skup književnih tehnika koje teorija naziva postmodernim, šta god to značilo. To je OK, posao je književne nauke da imenuje i klasifikuje, makar i jednim tako labavim terminom. Problem za mene nastaje kada se takav termin pokuša uvesti iz Amerike u, recimo, Srbiju, gde su društvene okolnosti veoma različite. Ako je, po jednoj od mogućih definicija, postmodernizam kulturalna logika poznog kapitalizma, onda mi se čini nekako komičnim zamišljati da tako nešto može imati analog u Srbiji devedesetih. Po meni, “postmodernizam” je na književnoj sceni u Srbiji bio slogan oko koga je okupljena grupa autora i kritičara koja se, po formulama koje je opisao Pierre Bourdieu u “Pravilima umetnosti”, borila za mesto u književnom polju. Po istim formulama, kasnije dolazi do raspada grupe, do unutarnjih sukoba koji su, čini se, kulminirali polemikom o Danilu Kišu, odnosno o jednoj trećerazrednoj knjižici o Kišu, koja je zapravo samo poslužila kao povod za poravnanje nekih internih računa. Mislim, to je bilo doista bolno gledati, sve to trućanje. Ako termin “postmodernizam” nešto znači u srpskoj prozi, meni se čini da za određenje tog pojma ključna knjiga Davida Albaharija “Snežni čovek”. To je postmoderni roman, jer koristi tehnike postmoderne proze i tematizuje “postmoderne” ideje fragmentacije, ali je istovremeno moderan, savremen, jer govori o događajima iz tada vrlo bliske prošlosti, dakle o ratu i fragmentaciji pripovedačeve zemlje. To je vrlo zanimljivo propitivanje statusa postmodernizma u književnosti na srpskom jeziku.

Održali ste predavanje o Badiouu, Castoriadisu i matematici. Najprije, kako komentirate Badiouvu ideju komunizma.

Čini mi se da Alain Badiou govori o ideji komunizma, dakle o jednoj regulativnoj ideji pravde i jednakosti, a ne o realizaciji unutar programa neke nove komunističke partije. U tom smislu, slažem se, treba o tome razmišljati, ozbiljno i bez odbacivanja refleksnim gestom. Nisam bio na čuvenoj konferenciji gde su o tome raspravljali Badiou i drugi, ali sam od onih koji su bili tamo čuo primedbu da se u tim raspravama apriorno odbacivao pojam države. Nisam, naravno, ljubitelj države kao takve, naprotiv, no treba misliti i na to da se, dok se veliki umovi savremene levice odriču države, odvija sistematsko preuzimanje državnog aparata u korist interesa kapitala. O tom preuzimanju pišu i ekonomisti kao što je James K. Galbraith, u knjizi “Predator State”, pa se pribojavam da teorijska avangarda iščekuje nekakav magični Događaj, dok ovi drugi vredno rade.

Iako zvuči pomalo neozbiljno, no postoji li matematički izračun za komunizam? Za račundžijski i kalkulativni kapitalizam vjerojatno postoji.

Gorepomenuti Galbraith Jr. na jednom je predavanju izjavio da će pisci istorije našeg doba verovatno tumačiti sadašnje financijske probleme kao priču o trojanskom konju, ovog puta u formi sovjetskih matematičara koji su, sa raspadom SSSR, doneli Zapadu na poklon tehnike proračuna i menadžmenta rizika.

Rad na zaboravu ’68.

Badiou je u svojoj knjizi “Čega je ime Sarkozy?” kazao da je krah Evrope uvjetovan zaboravima dvaju događaja. Najprije je zaboravljen antifašizam kao temelj nove Evrope, a onda je pod Sarkozyjem, barem u Francuskoj, bio pokušan i zaborav nasljeđa 1968. Je li to uvjetovalo današnju krizu, među ostalim?

Pretpostavljam da jeste. S druge strane, mnogi su “zaboravili” nasleđe 1968. godine i pre nego što je Nicolas Sarkozy došao na scenu, ili su svoje učestvovanje u njemu pokušali rekonstruisati na drugi način. Ako sam dobro razumeo Badioua, on kaže da je problem zapravo u tome što istina tog događaja još nije formulisana, da se o tome mora raspravljati, a ne da ga se proglašava zaključenim. Fascinantno je čitati o tom dobu. Mark Kurlansky ima zgodnu knjigu, “1968”, pomalo površnu ali svejedno impresivnu, jer na jednom mestu lista mnoštvo pokreta koji su te godine uzdrmali sisteme širom sveta. Čitajući je, jasno je zašto su Sarkozyjevi duhovni preci smatrali da sve to treba nazvati “krizom demokratije” na čijem zaboravljanju treba aktivno raditi.

Je li i raspad Jugoslavije uvjetovan zaboravom njezinog utemeljiteljskog događaja, zajedničke antifašističke borbe?

Možda je tako, barem delimično, no mislim da treba biti veoma oprezan u pripisivanju svega što se tu dogodilo pojedinačnom uzroku. Bilo je različitih objašnjenja, i svako od njih verovatno ima dozu istine, ali teško je tako užasne stvari svesti na prostu formulu. Da uzmem drugi primer, često se može čuti da je Tridesetogodišnji rat bio religijski sukob, i to je u neku ruku tačno, ali ne može objasniti privremenu alijansu kardinala Richelieua i Gustavusa Adolphusa.