Krupni feudalci u kulturi

Male pare, ogroman posao. Bez obzira na svjetonazorski izvor i adresu, menadžerski moto uvijek zvuči svježe i strogo, toliko da se čovjek ne pita čije su pare, a čiji ogroman posao. Menadžer može biti potpredsjednik Vlade, šef Turističke zajednice ili Gospodarske komore, mafijaški kapo di regija, sitni švercer cigarama i “francuskim” parfemima, lokalni političar ili promotor kulturnih manifestacija. Možda smo pjesnici, ali stvarno, tko će u sretnoj menadžerskoj sintagmi tražiti legitimaciju kvalitete? Koji će morončić, primjerice, iscijediti nešto poput “prosim fino, a kakav je posel u igri?” kad čitav svijet zna da je “posao ogroman, a za male pare”. Puku je dano da kadi i štuje, a gazdino je da misli o problemima. Kmetu je (možda) važna pravica, a strogom gazdi uvijek – poštenje.

Tako nekako se, u niskoj magli i s aromama koje laviraju od hrvatskog književnog realizma do benevolentnog apsolutizma, nižu asocijativne slike uz nedavni intervju Duška Ljuštine “Jutarnjem listu” (Magazin, 30. lipnja), pod neobičnim naslovom “Ivo Lola je čist kao suza”. Razgovor je upadljiv najprije iz žanrovsko-stilskih razloga: iako ga autorski potpisuje Dobroslav Silobrčić, licenca sto posto pripada bardu novinarstva za djecu Mladenu Kušecu i njegovom kultnom serijalu (radijskih i teve) intervjua “Patuljci pojma nemaju”.

Prometej iz Glibodola

Dakle, vrlo ležeran razgovor o važnim temama, s pitanjima koje biste i vi, da imate petlje, postavili sugovorniku, predstavljenom kao “vrhunski organizator kulturnih priredbi, ustvari ukupnog kulturnog života grada Zagreba, menadžer novog kova, donedavno ‘ministar’ za kulturu u Bandićevoj gradskoj vlasti, ljubimac glumaca, agilan ali strog direktor kazališta ‘Kerempuh’, kreator kulturnog biznisa… Pomalo je i političar, ali bez želje za vrhunskim položajima. Sad nije član ni jedne političke stranke. Srbin je u genima, Hrvat po domovini”.

Isprike zbog dugog citata, ali držimo da je šteta ne ponoviti uvodni odlomak, uključujući i one tri točkice koje prethode ključnoj karakterizaciji “pomalo političara”, a opet premalog “za vrhunski položaj”. Nismo sigurni postoji li čovjek u Hrvatskoj koji nije čuo za Ljuštinu – poduzetnika u zagrebačkoj kulturi koji trideset godina ravna kazalištem “Kerempuh”, ali smo sigurni da naš čovjek razumije psihički problem gubitka navike, depresiju nakon eventualne promjene. Tako svatko razumije da Duško Ljuština kao zagrebački kulturnjački faktotum nikad ne smije predati mandat! Ono što upućeniji čitatelj nikako ne razumije ionako je isključivo njegov problem, to su one deprimantne magle kao kod Krležinog Kreše Horvata.

Ali najprije najmanje važno. Govori, kao, Ljuština o reafirmaciji sjećanja na Ivu Lolu Ribara kojemu je poslije rata u Zagrebu “uzeta ulica”, pa uz novinski naslov komično stoji i crno-bijeli enciklopedijski mini-portret Lole partizana, sve u uredničkom uvjerenju da je to “sad moderno”. Točno tako, jer je, eto, i Rade Šerbedžija na nedavnom medijskom predstavljanju nove sezone brijunskog Teatra Ulysses, na koju je Ljuština ušetao sa zakašnjenjem i rukovao se upadljivo sa svima poznatima koji kao da su došli u njegov ured, rekao da je “Ljuština kao mlad bio skojevac i navikao je raditi u ilegali, ali njegova pomoć Teatru Ulysses nije bila sukob interesa”.

I sad, opet imamo sliku. Ovaj put stilski malo strši, radi se ipak o visokom modernizmu Vatroslava Mimice, ali tematski stvar hoda. Ljuština kao bastardni “Prometej s otoka Viševice” s grčom zbog profesionalnih problema, danas zagrebački direktor, u mladosti nadobudni partijac koji je pod svaku cijenu htio dovesti kulturnu struju u Zagreb, tako da voltaža bude jača. Njegova Viševica ličko je mjesto Glibodol, što iz nekog razloga dvaput ponavlja autor intervjua. Zatim tipično zagrebačko pitanje ličkom Prometeju: “Vi imate ranč tamo?” Plus još jedno kinder-zagrebačko pitanje: “Mogu li jednom doći vidjeti vaše magarice?” koje zvuči savršeno razumno u odnosu na Ljuštinin seriozan odgovor.

Uostalom, svaki je Ljuštinin odgovor odmjeren i svečan, pozicija vlastite profesionalne veličine eskalira s brojem slovnih znakova, kad čovjek ima ogromno radno iskustvo i energiju. “Ili sam sretan ili sam sposoban, ili barem nisam smetao kao ‘gradski ministar’. Kultura u Hrvata je tri puta jača od bilo koje djelatnosti u ovoj zemlji. Ponosan sam što i ja u tome vrlo čvrsto sudjelujem”, govori Ljuština lajnu svog partijskog govora i “činjenice” koje bi potpisao samo mrtav pijan domaći kulturtreger. Naravno, ako takvih ima, a ovdje Ljuština tako nalazi: “Ima još jedan svjetski mangup, a to je Nino Jakovčić. On je za tako sitne pare napunio Istru kulturnim događajima pa ima najjači kulturni pogon na svijetu.”

Ah, ta čast

Osim sebe, Ljuština dakle vidi samo još jednog krupnog feudalca u ovom biznisu. Ljuština kao komitetski feudalac, Jakovčić kao feudalac na čelu grofovije, kao Franjo Tahi na Učki, gdje širokom gestom domaćina pripušta Šerbedžiju i Grlića. Ljuština kao prosvijećeni apsolutist u kulturi, s logopedskim marom prema domaćim glumcima i poduzetničkom energijom za gajbe partijskih kolega. Jakovčić kao uvrijeđeni hidalgo koji s vlastite plantaže nagazi papučicu gasa da bi stvari s disciplinom svojih radnika sredio u Zagrebu.

Ali čast! To je žeton koji najžešće igra. “I rekao sam Ivi da, ako se Bandić kandidira – ja sam njemu dužan. Dužan sam mu i moram mu to vratiti”, objašnjava Ljuština kompleksnost svoje političke pozicije u Zagrebu. Bandićev čovjek, zadužio ga je gradonačelnik koji ne poštuje volju svojih građana – nije prvi slučaj u povijesti.

Dobar menadžer uvijek zna transferirati mane, a ovdje je simpatično to što ih Ljuština zapravo nema. Dovoljno je pogledati dugi popis dobročinstava i velikih zagrebačkih projekata kulture od Univerzijade nadalje: sve je potpisao, svime je rukovodio, recitirao je pismo Lole Ribara po disko-klubovima, danas se bori da se ponovno otvore klubovi Kulušić i Lapidarij. Netko slabije upućen zaspao bi od dosade, jer nekako nije zabavno saznati da se iluzija raznorodnog artističkog kolektiva u bilo kojoj kulturnoj proizvodnji svodi na partijsko-feudalnu šprancu. Većina bolje upućenih zaspat će od dosade općih mjesta bandićevskog “klijentelizma s ljudskim licem” koje u priprostoj, tobože ljudski razumnoj, maniri iznosi njegov prvi pouzdanik. Oni najbolje upućeni zgađeno će preskočiti priliku da se susretnu s još jednom epizodom laži o kompleksnosti kriterija svega što nije zagrebačka institucionalna kultura. Poznato je da gradonačelnik, preferentno u doba štednje, ima financijski numerus clausus za određene stvari, ljude i pojave: zar to nije jednostavna činjenica? I zašto je onda tako teško prihvatiti činjenicu da doprinosite kulturnom napretku vlastitog grada, kao pošten i ponizan kmet, pita se naš Ljuština.