Lagumdžija istrošio SDP

Poklon Socijaldemokratske partije Hrvatske skočio je na nos sestrinskoj stranci u Bosni i Hercegovini. Istraživanje među simpatizerima, članovima, dakle glasačima SDP-a BiH provedeno preko stranačkog kol-centra – to je poklon o kojem je riječ – pokazalo je kako je čak 58 posto birača nezadovoljno rezultatima vladavine Lagumdžijine stranke i da će, čim im se ukaže prilika, glasati za neku drugu partiju. Rezultati ispitivanja biračkog raspoloženja po SDP su toliko porazni da među socijaldemokratima ima i onih što ne prezaju od laži, tvrdeći kako ni prije nisu izlazili u javnost sa onim što bi saznali sličnim metodama, iako su novinske arhive, naročito one iz vremena dok je SDP bio u opoziciji, pune nalaza dobivenih preko kol-centra što ga je Zagreb darivao Sarajevu.

Nisu, međutim, bosanskim socijaldemokratima trebala nikakva specijalna ispitivanja javnosti da otkriju kako nezaustavljivo jure u poraz i na narednim lokalnim izborima zakazanim za jesen ove godine, ali i općim 2014. Bit će prije da je kol-centar angažiran u nadi da stvarnost, ipak, nije tako grozna kao što izgleda.

Dvije najveće krize vlasti

“Nikad Zlatko Lagumdžija nije imao ovako loš imidž kao danas. I ta konstatacija može se iznova napisati svakog mjeseca. Odavno se nije desilo da jedan političar na tako skandalozan i autodestruktivan način okrene gotovo cjelokupnu javnost protiv sebe”, napisao je nedavno dugogodišnji novinar i urednik svih značajnijih bh. medija, Ozren Kebo, u tekstu “Ko igra za Fahru i zanemaruje taktiku…”, objavljenom na portalu Žurnal.info i dodao: “Fejsbuk, kao poprište općeg izrugivanja, na lokalnom nivou ne pamti takvu koncentraciju provala, rugalica, viceva, fotomontaža i dosjetki, kao što ih je proizvedeno i napisano povodom Zlatka Lagumdžije i Fahrudina Radončića, najnovijeg političkog dvojca koji Bosni i Hercegovini, ili bar njenom bošnjačkom dijelu, obećava zlatne kašike i sav pripadajući escajg koji uz njih ide.”

O načinima vladanja Zlatka Lagumdžije, predsjednika SDP-a BiH i ministra spoljnih poslova u slobodno vrijeme, kako ga naziva “Slobodna Bosna”, posljednji relevantni magazin u Sarajevu, napisano je i u “Novostima” više nego dovoljno kartica teksta baziranih na činjenicama kojima savršeno odgovara Kebin zaključak vrijedan ponavljanja: “Nikad Zlatko Lagumdžija nije imao ovako loš imidž kao danas. I ta konstatacija može se iznova napisati svakog mjeseca.” Zapravo, sve do poraza SDP-a koji može spriječiti samo čudo neviđeno, a takva se, posebno u Bosni, ne događaju.

Biran kao neko ko bi trebao ublažiti etničke podjele, uozbiljiti političku scenu, prestati generirati krize kojima se prethodne prekidaju, ali i pomaći BiH sa ruba opće gladi, Lagumdžija je od jeseni 2010. do danas uspio izazvati čak dvije najveće krize vlasti u BiH od Dejtona, od političkog Sarajeva do kraja odroditi bosanskohercegovačke Hrvate i Srbe, dok je ionako klinički mrtva ekonomija svakoga dana u svakom pogledu sve gore i jedino što nezaustavljivo napreduje je opće siromaštvo u zemlji koja troši osam do 12 puta više novca nego što ga ima! A sve to sa jedva 17 posto osvojenih glasova na nivou cijele BiH, što SDP-u u kompliciranom izbornom i ustavnom sistemu omogućilo da bude – vladajuća partija. I to najgora u kratkoj povijesti kilave bosanskohercegovačke demokratije.

13 godina unazađivanja

“BiH je konstruirana tako da i najveću krizu može apsorbirati”, kazao je profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Nerzuk Ćurak. Iako zvuči apsurdno, na kraju će manje štete od Lagumdžijine vladavine biti po Bosnu i Hercegovinu nego po Socijaldemokratsku partiju i samu ideju socijaldemokratije u državi koja je toliko disfunkcionalna da zbilja nema te krize koja stanje može učiniti gorim nego što jeste.

Za 13 godina, otkako je postao predsjednik stranke, aktuelni lider SDP-a je ili marginalizirao ili bukvalno izbacio sve one koji su mu mogli biti konkurencija ili se nisu uklapali u koncept privatiziranja partije, pa SDP danas teško da im nekoga ko ga nakon Lagumdžije može spasiti od njegova naslijeđa. Sa druge strane, iako je članstvom i programom ponajviše multietnička stranka, izbor Željka Komšića za hrvatskog člana državnog Predsjedništva – mahom bošnjačkim glasovima – te konstruiranje sada već bivše Vlade Federacije sa strankama koje su dobile manjinsku podršku bh. Hrvata, umanjilo je ionako minornu podršku koju je SDP imao u nekadašnjoj Herceg-Bosni. U Republici Srpskoj, pak, ta stranka postoji, ali su joj utjecaj i pozicija takvi da bi bilo isto kao da je nema. Za 15 godina koliko će, očito, Lagumdžija provesti na mjestu predsjednika SDP-a, ta stranka nije učinila ništa da pređe nevidljivu, ali itekako postojeću granicu koja Bošnjake odvaja od ostalih, postavši na kraju nešto kao Stranka demokratske akcije, samo bez naglašene religijske, islamske komponente. Pritom je, kao vladajuća u dva navrata, od 2000. do 2002. i sada, pokazala da je ono po čemu najviše sliči na svoje protivnike to da se zakona i Ustava drži koliko joj odgovara, bilo da je riječ o izručenjima bh. državljana zemljama u kojima postoji smrtna kazna, imenovanjima u javnim preduzećima ili administracijama na različitim nivoima, odnosno sklapanju sumnjivih ugovora o, recimo, prodaji struje.

Džaba im kol-centar

Bosni i Hercegovini, ovakvoj kakva jeste, dakle etnički podijeljenoj, korumpiranoj od najnižeg do najvišeg nivoa, siromašnoj, deindustrijaliziranoj, polusuverenoj, neophodna je stranka sa programom SDP-a, ali i, za razliku od Lagumdžijine privatizirane udruge političkih štetočina, svjesna svega što je posljedica nezavršenog rata: od kolektivnih trauma do međusobnih nepovjerenja. Problem je, međutim, što takve nema ni na vidiku, dok je Socijaldemokratska partija kompromitirana do te mjere da više ne može napraviti ono što je valjalo uraditi davno: privući, prvo, one Srbe i Hrvate kojima adrese nisu u Tuzli ili Zenici, već u Čitluku ili Nevesinju, a stranački angažman ne shvataju kao prečicu u rješavanju egzistencijalnih problema, zatim započeti obračun sa kapilarnom korupcijom i organiziranim kriminalom ojačanim do te mjere da indirektno kontrolira politički život, te pronaći način za reanimaciju kakve-takve privrede i smanjenje broja od nevjerovatnih i nepodnošljivih pola miliona nezaposlenih.

Sve u svemu, nakon što je uradio sve suprotnog od onoga zbog čega je, iako i nije bilo nekog razloga, barem među jednim od tri naroda percipiran kao reformski lider, Zlatko Lagumdžija potrošio je SDP do te mjere da više nije nikakva alternativa onim opcijama zbog kojih BiH zadugo neće biti ni socijalna, ni demokratska, niti će imati budućnost – osim ako se pod tim ne podrazumijeva sutrašnjica gora od sadašnjice. I to je toliko očito, da je kol-centar džaba radio.