Mali ucjenama postaju još manji

Ako se netko na hrvatskoj političkoj sceni čudi najavi šefa slovenske diplomacije Karla Erjavca da bi njegova zemlja mogla pribjeći ucjeni, kako bi prijetnjom neratificiranja pristupnog ugovora Hrvatske s Evropskom unijom prisilila Zagreb da prihvati onakvo rješenje pitanja štediša Ljubljanske banke kakvo želi Ljubljana, taj je – u najmanju ruku – naivan. Slovenija (pri čemu se ni na jednom mjestu u ovom tekstu ne misli na državu Sloveniju, a još manje na slovenski narod, već isključivo na aktualnu vlast) ima tendenciju upotrebe sredstava što je u njezinim očima čine velikom, dok je u stvarnosti rezultat upravo suprotan – mala Slovenija postaje još manja.

Jer, ne samo da je ucjena tradicionalno sredstvo malih, nego upotreba tog sredstva stvara prema Sloveniji sve izraženije, gotovo bismo bili skloni reći trajno neraspoloženje u redovima Evropske unije. Oni “stratezi” službene Ljubljane koji su igrali na kartu solidarnosti kakvu Unija u pravilu ispoljava u slučaju sporova svojih članica s nečlanicama, teško su se preračunali. Svaki put kada je Slovenija ucjenom pokušavala prisiliti Hrvatsku da pristane na solucije koje su njoj bile po volji (najprije Piranski zaljev/Savudrijska vala, a sada Ljubljanska banka) nije bila riječ o sporu članice s nečlanicom, nego članice s perspektivnom, odnosno vrlo skorom članicom. A to definitivno mijenja perspektivu u kojoj cijelu tu igru sagledava Bruxelles. U slučaju, pak, hrvatskog ulaska u NATO, Slovenija je svojim “povlačenjem kočnice” prijetila da pokvari račune Washingtonu, pa je i tu pod izravnim pritiskom morala ustuknuti.

Opljačkani štediše

Osim toga, a to nije ni najmanje nevažno, nema ama baš nijednog razloga zašto bi se pitanje vraćanja štednih uloga nekadašnje Ljubljanske banke tretiralo u sklopu sukcesije bivše Jugoslavije. Sukcesija se odnosi na države i državnu imovinu (pa tako, na primjer, u sklopu sukcesije SFRJ, Republika Hrvatska dobiva neke zgrade nekadašnjih jugoslavenskih ambasada u svijetu). A kod Ljubljanske banke svjedoci smo – zašto stvari ne nazvati pravim imenom – otvorene pljačke na nacionalnoj osnovi kojoj je kumovala država, i to slovenska. Prethodno, imali smo klasičan slučaj odnosa banke i pojedinaca-građana koji su u njoj držali svoje štedne uloge. Nakon raspada Jugoslavije, Ljubljansku se banku utjeralo u stečaj, kako bi postala pravno nepostojeća, osnovana je Nova ljubljanska banka, a ta je isplatila štedne uloge samo štedišama slovenske nacionalnosti. Onima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine (iz te dvije bivše republike bilo ih je najviše) – nije. I uporno odbija to učiniti. A sve se to godinama događa, ponovimo još jednom, uz otvorenu podršku vlasti u Ljubljani – bez obzira na to koja stranka ili koalicija tvore vladu.

Takvom politikom, koja ne zaslužuje nikakvo drugo ime nego jeftino i prozirno politikantstvo, slovenska vlast profilira svoju zemlju u očima drugih, upravo onih u čije je redove ušla s tako mnogo ponosa i zadovoljstva što je ostvarila odmak od Balkana, kao malu iskompleksiranu, slabu državicu koja pribjegava bijednim ucjenama ne bi li ostvarila ciljeve koji se na kraju (ipak) pokažu nedostižnima. Niti je arbitraža što će odlučivati o Savudrijskoj vali takva kakvu je originalno htjela Ljubljana, niti je spriječen početak hrvatskih pristupnih pregovora s EU-om, niti je zapriječen ulazak Hrvatske u NATO. Neće, bude li dovoljno pameti i čvrstoće na hrvatskoj strani, uspjeti ni pretvaranje pitanja Ljubljanske banke, koje ponajprije jest i ostaje slovensko pitanje, u pitanje sukcesije bivše Jugoslavije.

I tu dolazimo do druge strane medalje – do hrvatske politike, odnosno do pitanja kakvu će politiku Hrvatska voditi. Neće li, zaslijepljena željom da uđe u Evropsku uniju upravo onda kada je to zacrtala (i kada joj je obećano), podleći iskušenju da popusti i prihvati slovensku ucjenu, odnosno diktat? Treba se nadati da neće. Zagreb bi morao imati snage odlučno odbiti i svaku pomisao da problem štediša Ljubljanske banke tretira u sklopu sukcesije bivše zajedničke države. Čak i uz cijenu odgađanja ulaska u Evropsku uniju. Jer, ne treba zaboraviti: Unija slovenskim ponašanjem nije nimalo zadovoljna, dapače, sve je nezadovoljnija.

Faktor nestabilnosti

Kako će vrijeme prolaziti, rast će pritisak na Ljubljanu da promijeni svoje stanovište, a taj pritisak može postati samo još jači bude li Bruxelles vidio da ni Hrvatska nema namjeru popustiti, pa čak ako to dovede u pitanje i cijelu dinamiku daljeg proširivanja Unije. Drugim riječima, bude li se Zagreb znao (i htio) čvrsto i načelno postaviti, slovenska ucjena postaje problem ne više bilateralnih odnosa Slovenije i Hrvatske, nego Evropske unije. I to je najveći adut kojim Hrvatska raspolaže, to je onaj as iz rukava koji će moći baciti na stol bude li imala hrabrosti i dalekovidnosti da ne podlegne trenutnim pritiscima.

Još i ovo: nije nepoznato da je sposobnost i iskazana volja za razvijanje regionalne suradnje jedan od ključnih kriterija što ih trebaju zadovoljiti zemlje jugoistočne Evrope, kandidati za članstvo u Uniji (ali i one koje u članstvu već jesu, a što Slovenija očito zaboravlja!). Htio to netko priznati ili ne, svojom stalnom politikom toplo-hladno, svojim ucjenama i pritiscima, Slovenija pogoršava ne samo svoje odnose s Hrvatskom, nego i opću političku klimu u regiji. Pa se tako javlja kao faktor nestabilnosti u regiji opterećenoj hipotekama nedavnih ratova, (još uvijek) neriješenih i neprocesuiranih ratnih zločina, nespremnošću za suočavanje s – u prvom redu – vlastitom prošlošću i, a to upravo u slučaju Slovenije postaje sve važnije i izraženije – otvaranjem vrata koketiranju s neofašizmom i potiranju antifašizma kao temeljne vrijednosti na kojoj bi trebale biti izgrađene sve države bivše Jugoslavije.

Krajnje je vrijeme da (i) o tome netko ozbiljan u Ljubljani (naravno, i u Zagrebu) razmisli. I povuče konzekvence.