Manipulacija, balvanizacija, integracija?

Drama preostalih Srba na Kosovu ulazi u završnicu. Nekoliko decenija politički vrh iz Beograda koristio je međuetničke sukobe u ovoj pokrajini za unutrašnju upotrebu. Kosovom su se bavili bukvalno svi. Na rečima. Rezultati su bili sve gori i gori. Konačno, Kumanovskim sporazumom Milošević je Srbima čestitao pobedu nad NATO-om, a Kosovo je stavljeno pod protektorat Ujedinjenih nacija. Pre dve godine, albanska većina je proglasila nezavisnost Kosova. Srbija je to smatrala kršenjem Rezolucije 1244. Stavljanje “svete srpske zemlje” u preambulu Ustava Srbije ništa nije značilo albanskoj većini, kao što nije sprečilo SAD i ogromnu većinu članica EU-a da priznaju nezavisnost Kosova.

Čak i prema izveštajima međunarodnih organizacija, stanje na Kosovu tokom mandata Ujedinjenih nacija nije se bitno popravilo. Srbima je i dalje onemogućeno slobodno kretanje, ugrožen im je goli život. Oteta imovina, u najboljem slučaju, mogla je da se preko stranih posrednika proda, za bagatelu. Nekadašnje društvene firme privatizovane su odlukom Kosovske poverilačke agencije, prema kriterijumima koje osporava Beograd; u bescenje su prodate fabrike u koje je Srbija decenijama ulagala, pomažući razvoj “nerazvijenog Kosova”. Tipičan primer je kragujevačka Zastava, koja je ostala bez Zastave Ramiz Sadiku u Peći, pošto ju je na aukciji kupio bivši liferant oružja Oslobodilačkoj vojsci Kosova (OVK). Pobednici se uvek naplaćuju!

“Maksimalno od mogućeg”

Prošlogodišnji nemiri Srba na severu Kosova zbog odluke Prištine da na graničnim prelazima (srpska strana uvek govori “administrativnim”) Jarinje (prema Leposaviću) i Brnjak (prema Novom Pazaru) postavi kosovsku carinu i policiju, uslovili su teške pregovore između Beograda i Prištine. Svaka strana dala je svoju verziju dogovora, a svoje je viđenje imao i Robert Kuper, evropski izaslanik u pregovorima timova koje su predvodili Borislav Stefanović i Edita Tahiri.

Prema onome što je saopštavala srpska strana, postignuto je “maksimalno od mogućeg”. Priština je pristala da na dva od 31 prelaza, koliko ima Kosovo, neće stajati kosovski carinici nego međunarodni predstavnici, uz prisustvo policije EULEKS-a, koji je preuzeo ovlašćenja UNMIK-a (civilne administracije Ujedinjenih nacija, ustanovljene 1999). Doduše, na ta dva prelaza nije moguć protok komercijalne robe, nego se kamioni iz Srbije koji ulaze na Kosovo usmeravaju na prelaz Merdare kod Podujeva ili na neki od preostalih 29 graničnih prelaza. Srbi sa severa Kosova na ovu su, kako su ocenili, izolaciju prištinskih vlasti i KFOR-a odgovorili probijanjem šumskih puteva prema centralnoj Srbiji. Dok ovaj tekst ide u štampu, u toku su nemiri na granici između Zubinog Potoka i Novog Pazara, jer je KFOR razrušio i postavio betonske zapreke preko puta kod sela Banje, kojim su lokalni Srbi (ali i brojni šverceri) zaobilazili granični prelaz u Brnjaku. Nekoliko dana pre nego što će italijanski pripadnici KFOR-a blokirati taj divlji prelaz, za sada još nepoznati počinici (svi ukazuju na lokalne Srbe) bacili su dve ručne granate na pripadnike KFOR na prelazu Brnjak, kada je lakše povređen jedan vojnik iz KFOR-ova kontingenta.

Od prvog juna, na osnovu dogovora Beograda i Prištine, kosovska policija počela je da oduzima automobilske tablice sa oznakama kosovskih gradova, koje izdaje MUP Srbije u nekoliko policijskih stanica u centralnoj Srbiji; ukazivanje da mogu da imaju samo tablice RKS-a (Republike Kosovo) ili stare tablice KS-a, koje su važile dok su na Kosovu bile privremene institucije i nadležnost UNMIK-a nad policijom, izazvalo je novo uznemirenje među Srbima.

– Mi smo se više od deset godina borili protiv registracija KS, koje su značile priznavanje suvereniteta Kosova, a sada nam Beograd nameće baš takve tablice – poručivalo se sa više protestnih skupova.

– Sporazum koji smo postigli je manjkav, ali je jedino moguć – odgovara Stefanović na optužbe da je beogradski tim izdao interese Srba na Kosovu i da u sporazumu postoje tajni sporazumi, čiji se delovi otkrivaju ovih dana.

– Sve što smo dogovorili dostavili smo Narodnoj skupštini. Problem sprovođenja sporazuma o slobodi kretanja na severu Kosova je u realnom stanju na terenu, gde živi srpska većina – kaže.

Ivica Dačić, lider Socijalističke partije Srbije (SPS) i ključni čovek u formiranju nove vlade, ovih dana bez uvijanja govori da pregovarači treba da kažu šta su još obaveze Beograda prema Brislu; naglašava da se od Beograda traži da u Prištini otvori kancelariju za saradnju sa kosovskom Vladom, kao i da to učini Priština u Beogradu.

– Otvaranje kancelarije nije uopšte bilo na dnevnom redu pregovora – kategoričan je Stefanović.

Lokalni izbori

Dok traje nadmudrivanje ključnih političkih aktera, zanetih kalkulacijama oko sakupljanja parlamentarne većine, iz Brisla stiže vest da je novoizabrani predsednik Srbije Tomislav Nikolić evropskim zvaničnicima izjavio da je spreman na razgovor sa svima iz Prištine osim sa Hašimom Tačijem, predsednikom Vlade koga srpsko tužilaštvo tereti za ratne zločine. Jelko Kacin, evropski izvestilac za Srbiju, u toj izjavi optimistički vidi spremnost srpskog predsednika da razgovara sa Atifetom Jahjaga, predsednicom Kosova.

Najveći nemir među Srbima na severu Kosova izazvala je nedvosmislena poruka Vlade Srbije, pred majske izbore, da ne podržava održavanje lokalnih izbora. Kosovska Vlada saglasila se, doduše posle pritiska međunarodnih faktora, da se republički izbori za predsednika Srbije i Narodnu skupštinu održe i na Kosovu, u organizaciji OEBS-a i uz nadgledanje EULEKS-a, ali uz uslov da se glasovi prebrojavaju van teritorije Kosova. Rukovodstva opština Zvečan i Zubin Potok, međutim, organizovala su lokalne izbore i tokom juna konstituisali opštinske organe, pravdajući to željom i pravom srpske većine, koja se prošle godine izjasnila protiv kosovskih institucija.

Doduše, srpski lokalni lideri, suočeni sa sve jačim pritiskom Prištine, sukobima sa međunarodnim predstavnicima i sve slabijom podrškom Beograda, naročito posle prošlogodišnjeg zahteva Angele Merkel Borisu Tadiću, tadašnjem srpskom predsedniku, da Beograd mora neodložno da prekine finansiranje “paralelnih srpskih institucija na Kosovu”, daju pomirljive izjave.

– Nastavićemo da sarađujemo sa UNMIK-om, OEBS-om, KFOR-om i EULEKS-om, ukoliko budu poštovali Rezoluciju 1244 Saveta bezbednosti UN-a i ukoliko budu statusno neutralni – kaže Dragiša Milović, predsednik Opštine Zvečan. – Održavanjem lokalnih izbora samo su ispoštovani Ustav, Zakon o lokalnoj samoupravi i volja građana.

Sa druge strane, lider Samoopredeljenja Albin Kurti okrivljuje “nesposobnu Vladu Kosova” da je “prodala interese albanskog naroda”. Kurti smatra da kabinet Hašima Tačija, kao i oni pre njega, vode politiku koji se ukapa u “kolonijalistički koncept” međunarodnih faktora, koji Kosovo žele da drže u stanju ni rata ni mira, kao siromašnu regiju, čijoj (albanskoj) većini ne dozvoljavaju da ima suverenitet na celoj teritoriji.

Suočen sa kritikama opozicije, ali i sa neusaglašenim izjavama svog ministra unutrašnjih poslova Bajrama Redžepija (“Na svakom graničnom prelazu biće kosovska policija”), premijer Kosova Tači poručuje da se Kosovo ne odriče suvereniteta, optužuje Beograd za destabilizaciju kroz finansiranje “paralelnih institucija”, u kojima vidi glavnog uzročnika krize.

– U dogovoru sa međunarodnom zajednicom, nećemo vući ishitrene poteze, a probleme ćemo rešavati strpljivo, uz puno uverenje da se ne odričemo celovitosti Kosova – kaže Tači.

Situacija je napeta

Srbi sa severa Kosova ovih su dana uputili pismo komandantu KFOR-a, generalu Erhardu Drevsu i šefu Misije EULEKS-a Gzavijeu de Marnjaku, u kome ih optužuju da su prekršili međunarodne standarde i ljudska prava. Podsećaju na obavezu poštovanja statusne neutralnosti. Kršenjem ljudskih prava smatraju nepoštovanje činjenice da Srbi sa severa Kosova ne priznaju kosovske institucije; smatraju da priznavanje kosovskih institucija vodi u asimilaciju i prinudnu integraciju ovog dela Kosova sa srpskom većinom. Srbi od EULEKS-a i KFOR-a traže da obezbede mir i sigurnost za sve građane Kosova i Metohije, “bez obzira na versku i nacionalnu pripadnost”, da se uzdrže od “jednostranih poteza, stvaranja dodatnih pritisaka i tenzija” te da probleme rešavaju mirnim putem i političkim sredstvima.

Radenko Nedeljković, načelnik Kosovskomitrovačkog okruga, ističe da u KFOR-u i EULEKS-u srpski narod na Kosovu vidi svoje partnere.

– Ali, ne možemo da prihvatimo da srpsku zajednicu stavljaju u geto, da nam KFOR zatvara puteve – dodaje Nedeljković.

Da će kosovsko leto biti vrelo, a jesen puna neizvesnosti, svedoči i Oliver Ivanović, državni sekretar u Ministarstvu za Kosovo i Metohiju, koji predviđa još “sporadičnih incidenata”.

– Dijalogom držimo pod kontrolom situaciju koja je napeta i može svakog momenta da eskalira i da se pretvori u nekakav incident, što nikome nije u interesu – kaže Ivanović.

Dok se javnosti serviraju manje ili više pesimistička predviđanja budućnosti severnog Kosova, prištinski zvaničnici ističu da je oko 37.000 Srba uzelo nove, kosovske lične karte i da je za 55 radnih mesta u novoj kancelariji u Kosovskoj Mitrovici, koja će obavljati poslove opštine, konkurisalo preko hiljadu mladih, među kojima je više od 70 posto iz srpske zajednice.

Srba kao na prvom turskom popisu 1455.

Crnohumorno zvuči da je današnji broj Srba na Kosovu gotovo ravan onome iz prvog turskog popisa 1455: precizni osmalijski popisivači zabeležili su na teritoriji današnjeg Kosova i Metohije 480 naseljenih mesta sa 13.057 srpskih domova, 75 vlaških, 17 bugarskih, jednim grčkim i 46 arbanaških (oko procenat stanovništva). Godine 1871. bilo je 64 procenta Srba i 32 odsto Albanaca, 1899. Albanaca je 48, a Srba 44 procenta. Prema popisu iz 1921. na Kosovu je živelo 439.000 stanovnika, od kojih je bilo 280.000 Albanaca (64 procenta), a prema onome iz 1931. bilo je 562.000 stanovnika (62 procenta su Albanci). Posle Drugog svetskog rata, Srba je svake decenije manje za sedam do osam procenata. Poslednji popis koji Albanci nisu bojkotovali, iz 1981, pokazao je da na Kosovu živi 1.956.196 stanovnika, od toga 1.596.072 Albanaca (81,6 procenata) i 214.555 Srba (11 procenata).

Popis iz aprila 2011. iznenadio je mnoge “procenitelje” demografskog buma, posebno one koji su govorili da u Prištini živi “čak 600.000 stanovnika”; registrovano je 1.733.872 stanovnika ili oko 700.000 manje od procena. Srbi su popis bojkotovali, pa Priština, koja je 1981. imala oko 250.000 stanovnika, ima 198.000 stanovnika. Doduše, u međuvremenu su se od nje odvojili Kosovo Polje i Gračanica, ali se 1999. iselilo i više od 40.000 Srba. Danas u Prištini živi samo 40 Srba!

Na Kosovu sada živi oko 130.000 Srba: u četiri opštine na severu (deo Kosovske Mitrovice, Zvečan, Zubin Potok i Leposavić) 60.000 (uključujući i one izbegle iz gradova i sela južno od Ibra i iz predela Metohije). U Kosovskom pomoravlju (Novo Brdo, Gnjilane, Kosovska Kamenica i Kosovska Vitina) u 73 naselja živi 35.000 Srba. U predelu oko Prištine živi oko 20.000 Srba, u Štrpcu 11.000, a u nekoliko enklava u Metohiji 4.000. U opštinama Kačanik, Mališevo, Dečane, Glogovac, Suva Reka i Štimlje ne živi nijedan Srbin ili Srpkinja! U Đakovici žive četiri srpske starice, Prizrenu 28, Peći 25, Klini 50, Uroševcu četiri, a u južnom delu Kosovske Mitrovice samo jedan (!) stanovnik srpske nacionalnosti.

Iako su i međunarodna zajednica i prištinske institucije obećavali da će pospešiti povratak izbeglih Srba, efekti su zanemarljivi. Broj iseljenih sa Kosova premašuje 220.000 Srba. Pred ovim podacima šuplje zvuči svaka priča o naporima koji se čine da Kosovo bude “multietnička sredina ravnopravnih građana koji, poštujući visoke standarde tolerancije, streme ka zajedničkom domu, Evropskoj uniji”.