Nema predaje, nema prodaje!

Kad je početkom veljače talijanska vlada odlučila smanjiti izdatke za zadruge i zadrugarstvo općenito, među prvima se na udaru našla medijska zadruga koja u svom vlasništvu ima “Il manifesto”, dnevni list komunističke provenijencije, čiji su vlasnici, dobrim dijelom, sami novinari. Da pojasnimo: posrijedi je miješano vlasništvo između radnika-novinara kao zadrugara i vanjskih ulagača, koji su se u ovom vremenu krize prvi prepali i praktički odustali od ovoga novinskog projekta. Nakon što je od njega odustala i država kroz rezanje dotacija za zadrugarstvo, javila se opasnost da stane i rotacija.

U dobra vremena taj se list prodavao u 30.000 primjeraka. Početkom ove godine prodaja je pala na oko 16.000; nakon kampanje u posljednjih nekoliko mjeseci, porasla je na 19.000 i u “Il manifestu” se nadaju da će probiti psihološku barijeru od 20.000 prodanih primjeraka. Međutim, regularno izlaženje i stabilna situacija mogu se održati samo uz permanentnu novčanu pomoć države. I ona je stizala, jer je talijanski sistem, barem dosad, poznavao državno subvencioniranje izdanja od općeg interesa, poput “Il manifesta”. Primjerice, 2006. novine su dobile oko 4, 4 milijuna eura državnih subvencija. Otada se ta potpora smanjivala, a troškovi rasli. Tako je, dakle, bilo za vrijeme notornog Silvija Berlusconija, ali tako više neće biti danas, kad je na vlasti Mario Monti koji je uveo rigorozne mjere štednje.

Svima iste plaće

Zadrugarski tip funkcioniranja medija nije nepoznat u Evropi: osim “Il manifesta”, sličan je oblik prisutan i u njemačkom “Die Tageszeitungu”, kao i u francuskom “Le Mondeu”. Stoga nije slučajno da upravo u “Il manifestu” već 15 godina izlazi talijansko izdanje “Le Monde diplomatiquea”.

Bilo kako bilo, agonija 70-ak zaposlenih u “Il manifestu”, od kojih je 50 novinara, traje već peti mjesec. Rade bez plaća, pokrenuli su kampanju “Senza fina” (“Bez kraja”, u slobodnom bi prijevodu bolje bilo reći “Nema predaje”), organiziraju skupove i koncerte podrške, pokreću široku javnu raspravu na temu nezavisnog novinarstva širom Italije, sve kako bi se javnost senzibilizirala za ovaj problem. Zanimljivo je i to da su u “Il manifestu” svi imali manje-više istu plaću, oko 1.300 eura. Kad kažemo svi, mislimo na raspon od glavnog urednika do vratara.

Kao pomoć s ove strane Jadrana stigla je peticija za očuvanje toga komunističkog dnevnika, potpisana od strane 166 novinara, pisaca, teoretičara i javnih radnika s prostora bivše Jugoslavije. Inicijativu su pokrenuli profesori i publicisti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Lino Veljak, Hrvoje Jurić i Luka Bogdanić. O samim novinama i njihovoj važnosti Lino Veljak kaže: “‘Il Manifesto’, nezavisni dnevni list, nastao je kao direktan izdanak studentske pobune 1968., a pokrenuli su ga ponajprije ljudi koji su bili nezadovoljni oportunističkom politikom tada veoma moćne Komunističke partije Italije. Iako je u prvim godinama bio blizak Stranci proleterskog jedinstva (lijevi disidenti KP-a), a nakon rekonstrukcije talijanskoga stranačkog sustava Komunističkoj obnovi (Rifondazione), uvijek je sačuvao neovisnost u odnosu na političke stranke, uspješno odolio iskušenjima dogmatske ljevice i sačuvao prostor za kritičku diskusiju. Za nas je posebno značajno to što su to jedine dnevne novine u Italiji koje su pokrenule kampanju protiv zabrane časopisa ‘Praxis’ i ukidanja Korčulanske ljetne škole.”

I drugi u problemima

Ni drugim talijanskim komunističkim medijima ne cvatu ruže. “L’Unita”, slavno glasilo Komunističke partije Italije koje je dvadesetih godina prošlog stoljeća pokrenuo Antonio Gramsci, najprodavanije su lijeve novine, iako su i one u problemima. Najmlađi član trojke je “Liberazione”, koji se prodaje u oko 7.000 primjeraka dnevno i stalno je na rubu prestanka izlaženja. Pojavio se 1991. godine, nakon raskola Komunističke partije na socijaldemokratski, desni, i lijevi dio, koji pokriva zajedno s “Il manifestom”.

Kampanja za spas novina podrazumijeva i određeni spektakl, pa su tako u “Il manifestu” za svoju stvar, uz ostale, pridobili i američkog pisca Dona DeLilla, holivudskog veterana Dustina Hoffmana, glumca Johnnyja Deppa i neke poznate talijanske javne ličnosti.

Na web-stranicama “Il manifesta” otvorena je stalna rubrika pod imenom cjelokupne kampanje, “Senza fine”, u kojoj se vrte vijesti i komentari vezani uz tešku ekonomsku situaciju u novinama. Tako u jednom tekstu iz pera Mattea Bartoccija, pod nazivom “Četrdeset godina na vašoj strani”, autor piše kako su im mnogi predlagali da se promijene, da se prilagode i slično. On im odgovara: “Ovaj se list može prilagoditi, on se može i poboljšati, ali jedno sigurno ne može – ne može promijeniti svoju prirodu. ‘Il manifesto’ je, prije svega, politički projekt.”