Psihodelično svratište

Richard Hawley: “Standing at the Sky’s Edge” (Parlophone/Dallas Records, 2012)

Hawley se, kao toliki junaci poštene radničke klase, najviše grozi mogućnosti da i sam ne završi za upravljačem bagera: raditi pjesme o krampanju još i može, ali sam zakrampati – o, kako bi to grozno bilo… Što je pošten pristup pejorativnom tretmanu publike, ali ako ga odvrtimo do kraja, to vam je kao da hoće reći: “Ovo što sviram, nikada ne bih slušao, to su stvari koje imaju smisla jedino ako si izvođač.” Hawley je iz Sheffielda, a zvuči kao da se posljednjih trideset-četrdesetih godina ništa glazbeno nije dogodilo ili, ako se i dogodilo, onda sva recentna previranja nisu popunila prazno croonersko postolje, prema kojem je albumom “Standing at the Sky’s Edge” napravio dosad najodlučniji korak.

Glasanje tetrijeba

Marku Laneganu se ionako ne žuri (prevelik je frajer da bi pružio korak), pa će ovaj lik koji izgleda kao Roy Orbison a fura se na Elvisa Costella, vrlo vjerojatno, na koncu i stići do mjesta rezerviranog za autore čija su srca veličine putne torbe, a baritoni duboki kao kanjon Colorada. To su vam oni glasovi za koje, makar pjevali o medvjedu Brundi, pomislite kako razumiju što osjećate kad vas ostavi žena, kad vam susjed ubije psa i kad vam od AIDS-a umre najbolji prijatelj, onaj s kojim ste pili iz iste čaše.

I produkcija albuma postavljena je “široko”, kako se ni pod razno ne bi dogodilo da taj potencijal za naglašeni osjećaj i terminatorski snažnu empatiju ne bude maksimalno iskorišten. Pjesme su poligoni davno minulih osjećaja, koje Hawley nastoji prizvati svojim baritonjanjem, svojim muževnim glasanjem tetrijeba koji se tjera non-stop, a ne samo u sezoni; jer, njegov su plijen posrnule ptičice, ranjeni egzemplari, izgubljeni slučajevi, pojedinci kojima se čini kako više ne mogu birati.

Hawley trenutno zvuči kao Roy Orbison na LSD-u, primjerice u pjesmi “Time Will Bring Your Winter” instrumentalizacije vuku i na Pink Floyd: dugi pasaži, obzidani zvučni zid kao tunel koji se nadnosi nad njegov proćućeni vokal, da bi s “Down in the Woods” nastavio u istoj maniri, ali ovaj put Pink Floyda u Pompejima, u “Zabriskie Pointu”.

Bez obzira na ove prvoloptaške asocijacije, fascinantno je kako je ovaj čovjek uspio obogatiti rukopis. Odnosno tonalitet. I kako postupno, od albuma do albuma, širi krugove glazbenih asocijacija. Je li tome razlog nedostatak ili višak ideja, teško je reći, jer kraljevski pristup temi kakvi su uobičajeno ti croonerski, zavijajući i superozbiljni vokali, u laganome je raskoraku s flojdovskom nemilom glazbenom pilanom. No, teško je iz dnevnoga boravka reći što je danas fatalno za spomenute, od svoga jata otpale, pticuljke.

Izvan ucrtanih staza

Nekad je lutao rodnim mjestom i pravio mu glazbenu skulpturu, danas Hawley, s porastom ambicija, cilja više, i bilo bi ga u boljim momentima albuma moguće zamijeniti s bilo kojim danas aktivnim velikim autorom. Ako ništa drugo, pokazao je kako ima hrabrosti napustiti ucrtane staze i otisnuti se u divljinu, pa makar ta divljina bila psihodelični zabavni park, a ne prava šuma, ono strašno mjesto gdje love Bob Dylan i Neil Young, kad je trijezan.

Richard Hawley je na tom imaginarnom psihodeličnom svratištu odsvirao nekoliko izvrsnih komada, emocionalnih obloga koje bismo toplo preporučili svima koje je netko od bližnjih ovoga ljeta napustio, nogirao ili, možda, prevario s ptićem poput Hawleyja, emocionalno opakim igračem, čije srce postoji samo da bi vaše bilo utješeno. Kao da je pobjegao iz nekog Lynchovog filma, to je autor s iznijansiranim osjećajem za baršun, za sumrak, za ukiseljene uspomene, kojima je u stanju svojim vokalom vratiti barem nešto od početnog sjaja.