Rudarima u čast

Samo mjesec dana nakon što je objavljeno da je Europska unija pristala pozajmiti španjolskim bankama 100 milijardi eura, a vlada te zemlje rekla da je to “pobjeda koja sa sobom ne nosi nikakve dodatne obaveze”, ta ista vlada najavila je novu rundu drakonskih mjera štednje. Također samo mjesec dana ranije, Mariano Rajoy, premijer konzervativne vlade Narodne stranke (PP), predstavljao se u svojoj zemlji kao heroj koji je odlučno odbio diktat Bruxellesa ne pristavši na traženje da do kraja godine deficit državnog proračuna smanji sa 8,8 na 5,3 posto, već je umjesto toga iznenađujuće glatko ispregovarao jedan postotak više. No sada su se, rekao je premijer, “okolnosti promijenile”, pa Španjolskoj ne preostaje ništa drugo nego da “što prije izađe iz crne rupe jer nema drugog izbora niti prostora za fantazije i improvizacije”.

Tim je riječima Rajoy najavio čak četvrtu rundu štednje otkako je prije sedam mjeseci njegova vlada došla na vlast, a kojoj je cilj u idućih dvije i pol godine uštedom 65 milijardi eura deficit proračuna dovesti na tri posto. Za njegova mandata putem štednje i povećanja poreza država je već uprihodila 60 milijardi, a za prethodne socijalističke vlade Josea Zapatera još 15 milijardi eura. Sve to, međutim, nije spasilo španjolske banke, pa je Europska unija, bojeći se klasičnog “bailouta” koji bi eurozonu mogao baciti u novu krizu, požurila odobriti njihovu rekapitalizaciju sa 100 milijardi eura, od čega bi prvih 30 već do kraja mjeseca trebalo biti isporučeno direktno bankama.

Zamagljivanje činjenica

Bruxelles će zauzvrat nadzirati španjolske banke, provest će se dodatne mjere štednje i privatizacija, no predstavnici vlade i dalje inzistiraju na tome da je njihov dogovor drugačiji od grčkog, irskog i portugalskog, da je u pitanju “povoljno kreditiranje” a ne “bailout”, te da u Španjolskoj neće doći do “gubitka suvereniteta”. Još početkom lipnja ministar financija Cristobal Montoro rekao je da Španjolsku neće pohoditi “ljudi u crnom”, misleći na predstavnike Međunarodnog monetarnog fonda, Europske središnje banke (ESB) i EU-a, što je formalno gledajući istina jer pomoć ne dolazi od trojke, već samo od ESB-a, no s obzirom na nove mjere štednje španjolski su građani procijenili da je Rajoyevo inzistiranje na formalnostima neuvjerljiv pokušaj zamagljivanja činjenica.

Prošlog tjedna vlada je najavila povećanje PDV-a sa 18 na 21 posto, smanjenje državne potrošnje za 600 milijuna eura, smanjenje plaća za državne službenike i parlamentarce, smanjenje naknade za nezaposlene i donacija za političke stranke i sindikate, ukidanje božićnica i poreznih olakšica za vlasnike nekretnina i smanjenje broja gradskih vijećnika. Izgledna je i privatizacija luka, aerodroma i željeznica, dobna granica za umirovljenje podignut će se sa 65 na 67 godina, a 17 regionalnih vlada svoje bi proračunske deficite trebale dovesti na 1,5 posto.

Iako je broj analitičara koji upozoravaju da bi ovakva štednja mogla dodatno produbiti recesiju već odavno premašio broj onih koji u štednji vide izlaz, slamka utjehe nalazi se u najavi iz dokumenta Europskog financijskog stabilizacijskog fonda da se sredstva za spas banaka neće ukalkulirati u ukupni dug Španjolske kako bi ona mogla imati što povoljniji pristup financijskim tržištima.

Za razliku od, primjerice, Grčke, španjolski financijski problemi nisu uzrokovani pretjeranim zaduživanjem države, već onim građana i banaka, kao i naglim padom BDP-a. Ulazak u eurozonu u Španjolskoj je za posljedicu imao i stalan rast građevinskog sektora i BDP-a, koji su se s dolaskom svjetske financijske krize 2008. strmoglavili. Između 1999. i 2007. španjolska ekonomija prosječno je godišnje rasla oko 3,7 posto, dok se cijena nekretnina u samo četiri godine povećala za gotovo 50 posto. S dolaskom krize i pucanjem nekretninskog balona prvo su stradale banke opterećene “toksičnim” hipotekama, čija se točna vrijednost još uvijek ne zna, ali se procjene penju i do 180 milijardi eura, a zemlju je zahvatila recesija koja je prvo pogodila građevinski sektor, da bi se kasnije kao posljedica mjera štednje prelila i na srednju klasu.

Socijalizam za bogate

Španjolska je tako postala četvrta članica eurozone koja je zatražila vanjsku pomoć, projekcije rasta ekonomije još uvijek su negativne, nezaposlenost se popela na 25 posto, a kod mladih na 50 posto. U španjolske banke, koje su možda i jasnije nego u nekim drugim slučajevima odgovorne za ekonomsko propadanje te zemlje, već je upumpano preko 50 milijardi eura, pa je Luis Garciano, španjolski profesor na Londonskoj školi ekonomije, ovaj spas španjolskih banaka nazvao “socijalizmom za bogate”.

U tome, kao i u činjenici da Rajoyeva vlada konstantno pobija vlastite riječi, mogu se tražiti i razlozi zašto su španjolski radnici i sindikati, nakon što su ranije pristali na “veliki socijalni pakt” s vladom kako bi zemlju izvukli iz krize, na ovu posljednju najavu reagirali s više bijesa i najavom generalnog štrajka. Prošlog tjedna prolivena je i prva krv na madridskom trgu Puerta del Sol jer je policija brutalno reagirala na prosvjede. U tim je prosvjedima diljem zemlje sudjelovalo oko 25.000 ljudi, a dogodili su se kada je skupina od oko 200 rudara iz sjevernih pokrajina Asturiasa i Leona nakon dva tjedna pješačenja došla u 400 kilometara udaljen Madrid. Rudari su se u uputili u prijestolnicu revoltirani vladinom najavom da će se subvencije za rudarski sektor smanjiti već iduće godine, a ne postupno do 2018., kako je bilo dogovoreno s prethodnom vladom. Taj je sektor dosad iz proračuna dobivao oko 300 milijuna eura, što će sada biti srezano na nešto više od 100 milijuna, čime će se ugroziti egzistencija oko 50.000 ljudi koji žive u tim regijama, u kojima praktični nema nikakvog drugog posla.

Oko 8.000 rudara još je od kraja svibnja u štrajku, nekolicina njih zatvorila se u rudnike ugljena, rudari su blokirali ceste i željeznice te improviziranim raketnim bacačima otjerali predstavnike civilne garde koji su poslani da uklone barikade. Pokrajina Asturias, zajedno s Baskijom, ima najveći broj štrajkova u Španjolskoj, a neki od njih podsjećaju i na slavnu prošlost, primjerice na onaj iz 1934. godine u kojem su se rudari pobunili protiv novoizabrane desničarske vlade i koji je vojska pod komandom generala Francisca Franca krvavo ugušila.

Vlada neće ustuknuti

Propadanje rudarskog sektora u sjevernim španjolskim pokrajina u mnogočemu je tipična priča o lošem upravljanju. Socijalistička vlada bivšeg premijera Felipea Gonzaleza još prije 20 godina započela je s planom industrijskog restrukturiranja regije s ciljem otvaranja novih radnih mjesta na kojima bi se postupno zapošljavali rudari, no milijuni eura pronevjereni su ili uludo utrošeni, dok se u modernizaciju rudnika nije ulagalo. S druge strane, oni rijetki privatizirani rudnici dobro posluju, a rudari naglašavaju da je ukidanje sektora besmisleno jer će vlada umjesto toga morati uvoziti energente. Unatoč tome, premijer Mariano Rajoy požurio je za čak šest godina implementirati europsku obavezu prestanka subvencioniranja rudarskog sektora.

Procjene su analitičara da vlada neće ustuknuti u namjeri ukidanja subvencija, ma koliko one beznačajne bile u odnosu na 65 milijardi eura koje treba uštedjeti, zato jer bi to popuštanje bilo presedan za ostale sektore. Tako misli i profesor povijesti na asturijskom Sveučilištu Oviedo Ruben Vega, koji je madridskim novinama “Diagonal” rekao je da je PP svjestan da je “u pozadini svega klasna borba”. On kaže i da “pozicija vlade ima sva obilježja strategije likvidacije sindikata putem pobjede nad rudarskim sindikatima”, slično onoj koju je 1980-ih vodila Margaret Thatcher tijekom devetomjesečnog rudarskog štrajka, nakon kojega su u Velikoj Britaniji uslijedile neoliberalne reforme.

Političari uživaju rijetko viđene privilegije

Unatoč krizi, u Španjolskoj politička klasa i dalje uživa rijetko viđene privilegije, pa se tako plaće parlamentarnih zastupnika penju i do 140.000 eura godišnje, uz dodatne tisuće eura za troškove života, dnevnice, opremu i vaučere za taksi. Ministri, glavni tajnici i njihovi zamjenici dvije godine nakon prestanka službe dobivaju 80 posto plaće, a bivši premijeri doživotne plaće od 70.000 eura. Oni istovremeno smiju raditi i u privatnom sektoru, pa je tako Felipe Gonzalez član uprave kompanije Gas Natural Fenosa, za što dobiva 126.000 eura godišnje, a Jose Maria Aznar prima 200.000 eura u energetskoj kompaniji Endesa. U veljači su manje stranke pokušale ukinuti neke beneficije političarima, ali su opozicijski socijalisti i vladajući PP taj prijedlog odbili.