Sabor protiv Sabora

Na evropskoj razini, iako za svaku zemlju odvojeno, formira se situacija u kojoj nova radikalna ljevica dobiva bitnu ulogu u političkoj budućnosti Evrope. Najpoznatiji primjeri su sada koalicija radikalne ljevice u Grčkoj Syriza, Lijevi front na čelu sa Melenchonom u Francuskoj, ali i Socijalistička partija Nizozemske, crveno-zelena koalicija u Danskoj, Ujedinjena lijeva alijansa u Irskoj i stranka Ljevica u Njemačkoj. Svaka od tih ljevica ima naravno svoj osobeni historijat, no moguće je za sve njih pronaći i neki minimalan zajednički nazivnik koji ih ujedinjuje. Uglavnom se radi o koalicijama otprije postojećih lijevih grupa i stranaka. Često je jedna od sastavnica u njima, ako ne i glavna, neka vrsta bivših komunista, ali uglavnom onih umjerene, reformističke vrste. Tko se još u nas sjeća izraza “eurokomunisti” za one koji su odbacili svoju vezanost uz Sovjetski Savez (to je u međuvremenu izgubilo aktualnost), ali i revolucionarne metode, po njihovu mišljenju neprimjerene razvijenim zapadnim društvima, koja sada mogu – sjetimo se Santiaga Carrilla u Španjolskoj, ali i, na drugi način, našeg Edvarda Kardelja – graditi socijalizam u mirnom suživotu s građanskim svijetom u transformaciji.

Iako se čini da je historizacija i na ljevici danas slaba, pa nove generacije ne poznaju dobro prošlost pokreta ni kada mu pripadaju, današnja evropska nova radikalna ljevica, svjesno ili ne, upisuje se uglavnom u tu tradiciju lijevog reformizma. A te dvije riječi – lijevo i reformistički – treba uzeti doslovno, kako o tome u više članaka namijenjenih političkom snalaženju i brušenju vlastite pozicije na ljevici piše John Molyneux, član Socijalističke radničke partije (SWP) Engleske i Irske, od kojega ovdje preuzimamo glavne obrise analize. Lijevo danas znači drugačije od desnih i “umjerenih” reformista, tzv. socijaldemokratskih i laburističkih stranaka, koje su, sve odreda, odustale od bilo kakvog bitnog izazova kapitalizmu, prihvativši neoliberalni koncept vladavine tzv. slobodnog tržišta. Efekte kojeg, u najboljem slučaju, koji se sve teže razlikuje od najgoreg, žele učiniti podnošljivim širim slojevima stanovništva. Reformizam danas označuje uvjerenje da se lijevi ciljevi mogu postići korak po korak, uglavnom pomoću reformi zakonodavstva, a sve unutar postojećeg političkog sistema u svakoj pojedinoj zemlji. Potrebno je, dakle, pobijediti na izborima (ili barem osigurati pristojan uspjeh), pa onda, pomoću svojih zastupnika u parlamentu, pokušati ovladati i postojećim državnim aparatima, kao što su policija, vojska i sistem društvenih usluga. Ovdje je bitno priznati da ovakvo viđenje politike korespondira sa shvaćanjima milijuna radnih ljudi kakvi su oni danas, širom Evrope. Iako ogorčeni i deziluzionirani postojećim društvenim i političkim sistemom, koji ih marginalizira i nudi im mrvice sa stola beskrajne krize, od koje vladajuća manjina i dalje profitira, oni nemaju (usprkos pojedinačnim primjerima koji govore suprotno) – ni u Grčkoj kao sadašnjem epicentru krize – dovoljno osjećaja snage i volje da bi samostalno prisvojili sredstva za proizvodnju i pokrenuli je na način bitno drugačiji od sadašnjeg. A to bi bila nekakva radna definicija revolucije, za razliku od reforme.

Za razliku od opisane reformističke, revolucionarna socijalistička pozicija, ona koja se s više prava poziva na Marxa i Lenjina, ne vjeruje da je moguće transformirati kapitalizam u socijalizam pomoću parlamentarnih reformi ili izbora. Pišući u svom vremenu o Pariškoj komuni, Marx sastavlja poznate rečenice kako radnička klasa ne može naprosto preuzeti postojeći državni aparat i upotrijebiti ga za svoje svrhe. Oni koji i danas žele ponoviti Lenjinovu gestu, ne mogu preskočiti mjesto u “Državi i revoluciji” gdje on eksplicite govori kako radnička klasa treba najprije uništiti postojeći državni aparat, dakle uključivo i parlamentarizam, i onda ga zamijeniti radničkom državom, tj. političkom zajednicom radničkih vijeća biranih na radnim mjestima i u stambenim komunama. Savjeti, a ne parlament sredstvo su za postizanje radničkih ciljeva. Za revolucionarne marksiste parlament (ili predsjednička palača) NISU glavno središte moći u kapitalističkom društvu, već su to upravni odbori korporacija, banke i druge financijske institucije te – zadnje, ali ne i najmanje važno – država (njeni represivni i ideološki aparati i ljudi koji ih vode). Parlamentarna arena NIJE glavna točka klasne borbe i uopće aktivnosti ljudi kao socijalista. Akcije masa za njih su uvijek, a ne samo u jednom kratkom trenutku revolucije, od toga važnije.

To je klasika. Pa ipak, danas gotovo svi lijevi teoretičari zagovaraju sudjelovanje u gore skiciranim reformističkim pokretima. Bolji poznavaoci znaju da i takav stav ima svoje uporište u “klasicima”, a onda i u historijatu radničke borbe, u kojem su se bolji umovi uvijek odupirali pojednostavljenim, mehanicističkim rješenjima, recimo u ime nekog ekonomskog determinizma itd. i sl. Jer, ako vladajući uvijek trebaju i imaju sistem dogmi pomoću kojih zavode mase u svoju vladavinu, mi se u taj sistem na svaki, pa i parlamentarni način, trebamo umiješati.

Pobjede radikalne ljevice koju smo na početku pobrojali neće promijeniti prirodu društava – u smislu općenitog načina proizvodnje – u kojima djeluju. Pa ipak, socijalistima ne može biti svejedno kako se odvijaju bitke PROTIV mjera štednje, a ZA reguliranje radnih uvjeta i radnog vremena, za kolektivne ugovore, socijalno i mirovinsko osiguranje itd. Drugi razlog za sudjelovanje na izborima je što su oni polje bitke za formiranje klasne svijesti. Ako revolucionarna manjina i nema iluzija o dosegu parlamentarne vlasti, milijuni radnika ih još imaju. Za te milijune izbori su jedina razdoblja fokusiranja na političku debatu, koju se ne smije prepustiti liberalnim i konzervativnim reformistima i fašistima (koji djeluju koordinirano, parlamentarno i izvanparlamentarno). Revolucionari koji budu izabrani kao poslanici dobivaju šansu da istupe kao “narodni tribuni”, javni megafoni za širenje socijalističkih ideja (to se u nekim zemljama Evrope već događa). U svojoj najradikalnijoj varijanti oni mogu biti, zastupali su to Lenjin i KPJ u nekim fazama borbe, zastupnici savjeta u parlamentu, oni koji ga dezintegriraju iznutra, pripremajući tako pobjedu jednog drugačije organiziranog društva. Aktivni bojkot parlamentarizma je lijepa i komotna taktika, no ona ima smisla samo kada je lijevi pokret po sebi tako jak da može i mimo toga osigurati svoju hegemoniju u društvu.

A gdje je danas tako? U nas sigurno ne, pa sve ove misli o parlamentarnoj i izvanparlamentarnoj strategiji i taktici nekome mogu zvučati kao čista apstrakcija, pošto “lijevog materijala” za pobjedonosne političke koalicije lijevo od SDP-a nema dovoljno. No, ni to stanje nije vječno.