Simbolika kulturnog statista

Kriza kao benefit. Bez cinizma gledajući, stvari u kulturi, kišobranskom pojmu svega što ljudima odmara turistička ćutila, stoje sve bolje. Kultura je znak dobre turističke ponude u odličnim klimatskim uvjetima i s ugodnim ljudskim resursima. “Vraćam se svake godine, zemlja je predivna, klima je odlična, ljudi su ugodni”, s titlovima na javnoj televiziji, svaki dan u bilo koje vrijeme, kao operetni lajtmotiv, optimistično za domaćeg gledatelja koji umjesto nasmiješenih lica uočava eure. Čini mu se da već čuje cin! jednog eura u trezoru tisuća jednakih takvih i bude ponosan na mediteransku klimu kao ključni faktor financijske stabilnosti sezone jesen-zima-proljeće 2012/2013.

Sasvim je očekivana, ako ne i dobrodošla, sitna promjena medijskog kursa i diskursa o turizmu. Nema više jeremijade “prosječne” domaće obitelji koja s kopna kreće na obalu i javlja u mikrofon: “Ove godine smo nekako, sljedeće, bojim se, nikako.” I tko još misli da je sintagma “domaći turist” primjer oksimorona? U klimi investicijskog kapitalizma mijenjaju se prioriteti, navike i mogućnosti, a pogotovo su (odavno) potonuli ključni pojmovi poput socijalistički baždarenog “domaćeg turista” kao našeg čovjeka koji uživa blagodati zasluženog odmora na “našem Jadranu”, uz dodatak za godišnji odmor, muzealski K-15. Turist se, naime, (više) ne rađa, nego se takvim postaje u vlastitoj zemlji ili domu. Kao u stihu grupe Gang of Four, ali bez iluzije artizma i s okusom trule banane pored druma, mimo skupog ENC-a. Turist kao kulturni konstrukt, pripadnik nove kreativne klase kulturnih statista i pomoćnika u kulturnom turizmu: kao, pretjerujemo?

Slučaj Bele Tarra

Promatrač kulturnih događaja za turiste zna da je kolonijalna klima stvar o kojoj nema pregovora i radi se samo o tome da ona bude lagodnija. Nitko ne kaže da je riječ o pasivnoj poziciji. Medijske reperkusije turizma ionako sugeriraju konstantnu akciju, poput one s fotogalerije paške plaže Zrće. “Djevojke su sve luđe i sve ih je više”, piše u zaumnom novinarskom obrazloženju, jer događaj ima svakodnevnu dinamiku.

Sugerira nam se onda i strateška kulturnoturistička akcija poput teme prošlotjednog “Otvorenog” Hloverke Novak Srzić, emitiranog na otvorenom, prije starta umaškog ATP-a. Blizu ponoći na javnoj televiziji, urednica i voditeljica pozdravlja gledatelje i gotovo usput najavljuje razgovor. “Večeras, poštovani gledatelji, brenidramo Istru”, govori i svi gosti kimaju, svi gledatelji razumiju, riječ je o pozitivno napredovalom procesu nejasnih kvalifikacija, ali jasne adrese i kvalitete. Razgovor teče koncilijantno između predviđanja i realnih očekivanja ministra turizma Veljka Ostojića, pripovijeda se u uobičajenom registru “poboljšanja ponude”. U emisiji sudjeluje i Goran Veljović, kojega voditeljica predstavlja kao odvjetnika, što je točno, ali ni približno ako znate da je riječ o odvjetniku Danka Končara, najvećeg investitora kulturnog turizma u Hrvatskoj. Veljović spominje projekt Brijuni rivijera, ne sjećamo se je li naglasio lokaciju Barbariga – Dragonera o kojoj je zapravo riječ: važno da se u uskom krugu “Otvorenog” gosti razumiju.

Zatim je “ugrubo” i nekako usput, da nas ne bi zamarao sitnicama, nabrojio sadržaje koje će imati budući turistički resort Danka Končara, i naglasio javne kulturne sadržaje poput “dvorana za različite kulturne manifestacije, odnosno svega što grad Pula nema, a potrebno je svim građanima”. Nismo sigurni tko je što razumio, dovoljno je bilo čuti “mhmm, da, da” voditeljice urednice i shvatiti što su prioriteti kulturnoturističkog trenutka. Kad se dogode golf tereni, lako će se naći popratni sadržaji za domaće goste iz općina Vodnjan ili Pula, tu nema komentara.

U ovoj je, dakle, marketinškoj fazi kulturne događaje i projekte važno kvalificirati međunarodnim, što čitamo kao znak inkluzivnosti, protiv provincijalnog čira od stalnog straha “sramote pred uglednim strancem”. Međutim, školski primjer sitnog provincijalizma, kolonijalizma u udžbeničkim gabaritima, oplahnuo je ovih dana “kulturnu javnost” uz “slučaj Bele Tarra“. Slavni mađarski redatelj htio je pod hitno osnovati doktorski studij filma u Splitu, gdje bi predavali veliki redatelji i glumci/ce poput Jima Jarmusha, Gusa Van Santa, Akija Kaurismakija i Tilde Swinton. Stvar je odjeknula kao bomba oduševljenja, domaći svijet se veselio što će, ako ništa drugo, filmske zvijezde s debelim pokrićem boraviti u Dalmaciji i sjediti u istom kvartovskom kafiću.

Pukla je bruka

Avaj, dogodilo se najgore. Pukla je bruka na splitsko gostoprimstvo, iako se Tarr skoro zaljubio u domaću ministricu kulture, iako je ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar bio stalno pozitivno raspoložen, iako je kolektiv šire javnosti “bio uz Tarra”. “Split je propustio priliku”, ili nešto u slično otrcanom smislu medijski se ponavljalo danima, iako je javnost nakon Tarrove gorke paskvile upućene domaćem umjetničkom i/ili akademskom establišmentu brzo doznala da: a) Tarr uopće nije dobio dopusnicu za doktorski studij, b) da bi žiro-račun studija adresiran na Tarrovo ime i odvojen od matične splitske institucije bio nelegalan i c) da nije poznato kako će se financirati studij.

Estetički višak može zaluditi svakoga koji je, primjerice, svojevremeno sedam i pol sati netremice i pobožno uživao Tarrov genijalni “Sotonski tango”, pa zaključio da ga je redatelj “zadužio za život”. Zašto onda Tarr, u stilu i s taktom tipičnog entrepreneura, nema strpljenja za legitimnu proceduru svih novopokrenutih studija u ovoj zemlji?

Pitanje visi od trivijalnosti, ali od čega onda pate prevladavajući komentari koji dosljedno osuđuju “birokratsku” akademsku nomenklaturu, u ovom slučaju naglašeno “splitsku”, kao da postoji partikularan zakon i procedura baš za ovaj slučaj, umjesto da poruče temperamentnom redatelju da malo “zadrži svoje konje” i pričeka na legalizaciju studija? Neće se Hollywood valjda mjeriti vlajinskim mjerama, nego će biti obrnuto ili ništa: iako bismo mogli taktizirati u stilu pozitivnih praksi i nadati se da će se za kulturni turizam negdje iz domaćeg političkog etera “naći razumijevanja i taktike”. Investitor Danko Končar je, sjetimo se, nakon nekog vremena shvatio da “kultura nije prepreka investicijskom turizmu”, nego njegovo najvažnije gorivo, utoliko što je čekao, “taktizirao” i “lobirao” do situacije projektiranog resorta, predstavljenog kao “benefit za sve građane Pule”.

Konačno, važna je ta simbolika kulturnog statista: da li frustrira ili veseli? Može i oboje, kao u nedavnom slučaju medijski popularnog filmskog seta ispred zagrebačkog HNK-a, gdje je glumica Naomi Watts u ulozi Lady Di prošetala kao pred londonskim Royal Opera Houseom, dok su domaći obožavatelji držali transparente “I love Diana” kao da su ganuti Londončani a, nažalost, nisu ni blizu.