Siščani su jako pasivni

Mlada novinarka i snimateljica Željka Kovačević, rođena 1981. u Splitu, posljednje je desetljeće posvećena svom pozivu: najprije je bila angažirana na Radiju 101, pa na RTL-u, a od 2005. radi istraživačke priloge i reportaže za dokumentarne i namjenske filmove produkcijske kuće Fade In, gdje drži i radionice za mlade, na kojima ih educira kako da naprave novinarsku reportažu na temu nezavisne kulture. Odnedavna je i studentica geštalt psihologije na malteškom Gestalt Psychoterapy Training Institutu.

Dobitnica ste evropske nagrade za priloge o volontiranju. O čemu je zapravo riječ?

Kolegica Morana Komljenović iz Fade Ina poslala je moje priloge na natječaj delegacije Evropske unije u Hrvatskoj na temu volonterizma u Hrvatskoj. Nagradu za izvještavanje o volonterima u tiskanim medijima dobila je kolegica Marina Damjan, za radijsko Ivana Sučić, a za televizijsko ja: u sklopu nagradnoga putovanju otišla sam u Atenu i snimila reportažu o volonterima i stanju u Grčkoj. Priloge ocijenjene najboljima napravila sam tijekom 2011., a oni govore o sisačkom Centru za žene “Adela”, o volonterima iz Zaboka, o momku iz Metkovića koji studira i volontira u Rijeci te o jednoj volonterki iz Krapine koja radi u Društvu “Naša djeca”. Drago mi je što sam nagrađena, no smatram da bi slični natječaji trebali obuhvatiti sva važna društvena pitanja i teme.

Educiranje mladih

Dosad ste napravili oko 400 reportaža, što je gotovo dvije tisuće snimljenih minuta, koje su bile uglavnom prikazivane u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”?

Najviše je reportaža bilo na temu ekologije i ljudskih, dječjih i manjinskih prava. Među mojim važnijim reportažama je i ona o novom Vukovaru, koja govori o školskom sustavu podijeljenom za srpsku nacionalnu manjinu i hrvatsku većinu, a plod je suradnje s osječkim Nansen dijalog centrom. Radila sam i puno portreta osoba specifičnih samih po sebi ili onih koji se bave nečim zanimljivim široj javnosti, primjerice portret varaždinske slikarice koja je počela intenzivno stvarati kada se razvela od muža – to mi je jedna od najdražih reportaža, jer je iste večeri kada je emitiran prilog uspjela prodati pola svojih slika. Puno je priča i iz civilnog društva, reportaža o različitim udrugama. Pratila sam intenzivno Varšavsku i studentske prosvjede. No, moje se reportaže već godinu i pol ne prikazuju u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”, nego se mogu vidjeti na stranici vimeo.com/fadein

Na čemu sada radite i kakvi su vam planovi?

Za Udrugu za samozastupanje snimamo namjenski film o pravima osoba s intelektualnim poteškoćama, koji govori o tome što je Hrvatska za njih učinila od konvencije koju je potpisala 2008; njihova bi prava po toj konvenciji trebala biti veća, no to u praksi, nažalost, nije tako. Još od 2008. radim kao novinarka-istraživačica i asistentica redatelja Velimira Rodića na filmu o Sisku, koji je sada pred montažom. Prema priči koja se 2007. povlačila po novinama, film je krenuo od teze da je Sisak grad pomora, u kojem ljudi umiru od zagađenja. No, nakon temeljitih istraživanja došli smo do zaključka da nije tako, da su Siščani jako pasivni i nezainteresirani za svoju i sudbinu mjesta u kojem žive te da zbog straha žive u začaranom krugu.

Kao regionalni koordinator za Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju radim na jednogodišnjem projektu, Kampu angažiranoga dokumentarnog filma za srednjoškolce iz svih zemalja bivše Jugoslavije, a u organizaciji beogradske Slobodne zone i zagrebačkog Fade Ina. Sada se snimaju filmovi koji su pobijedili u konkurenciji 14 sudionika Kampa, koji će potkraj godine biti prikazani u Beogradu, na festivalu Slobodne zone. U Zagrebu se snimaju filmovi “Kak je doma” Zagrepčanke Kaje Šišmanović i “Super Mario” Kristijana Lončarića i Filipa Topolovca iz Zaboka, dok se po jedan film snima u Srbiji i BIH-u. Poanta Kampa je mladim ljudima približiti svijet angažiranoga dokumentarnog filma, osvijestiti im probleme i naučiti ih da o njima progovore kroz medij filma.

Željela bih i da se pokrene projekt edukacije djece nacionalnih manjina u Vukovaru i Belom Manastiru, u sklopu kojeg bismo radili dva filma, “Istraživanje osobne povijesti” i “Beli Manastir danas”: srednjoškolci bi snimali kratke filmove uz moje mentorstvo, a kasnije bismo ih spojili u dugometražni dokumentarni film.

“Razgovori s maternicom”

Planirate li neki vlastiti uradak? Koliko se novinarstvo poklapa s vašim budućim zvanjem geštalt psihoterapeutkinje?

Snimam autorski dokumentarni film, kombinaciju geštalta i novinarskog rada. Nazvala sam ga “Razgovori s maternicom”, a prikazuje vrijeme između dvaju ginekoloških pregleda, od prvoga, na kojem je postavljena očajna dijagnoza, do sljedećega, koji će tek uslijediti. Kroz to vrijeme, rješavam značajne odnose u životu, s roditeljima, prijateljima, bivšim dečkom i samom sobom. Linija filma je neka vrsta meditacije, kreativne vizualizacije koja uključuje razgovore s maternicom što ih izgovaram u kameru: lik sam ispred kamere, kada se ispovijedam, ali sam i iza nje, kada snimam razgovore s drugima.

Prije sedam godina, prelaskom u Fade In, počela sam raditi neke druge teme. Upoznavajući svijet civilnog društva, učila sam i o sebi, mogla sam biti to što jesam. Novinarstvo koje volim je ono u kojem susrećem puno različitih karaktera, a to se poklapa s ovim što sada studiram. Kroz takvu komunikaciju saznajem više o čovjeku; zagrebem li ispod površine, doznat ću i ono što ni sami sugovornici nisu o sebi znali. Bilo bi divno da nakon faksa mogu raditi i jedno i drugo, jer se oba područja divno nadopunjuju.

Što mislite o novinarstvu u Hrvatskoj?

Nakon iskustva s kolegama novinarima koji na značajne konferencije dolaze uglavnom samo pokupiti izjave, ali ne i zabilježiti iznesene probleme, zapitam se kakve informacije do nas dolaze ako se tako polovično izvještava? Kakva je kvaliteta informacija kada se tako malo vremena provodi na terenu i samo se površinski zadire u priču? Nedostaje nam istraživačkoga novinarstva, da se teme sistematski obrađuju, mjesecima proučavaju i tek potom piše. A ne da se piše o svemu pomalo, zapravo ništa ni o čemu.