Što nova vlast petlja oko RIZ-a?

Foto: Jovica Drobnjak

Borimo se protiv korupcije i kriminala, borimo se za našu tvornicu u kojoj 240 radnika i inženjera, daleko od medija i naslovnih stranica, vodi bitku za spas svojih radnih mjesta i egzistenciju svojih obitelji, koje naša tvornica hrani desetljećima. Ne želimo uobičajenu kopiju privatizacije na hrvatski način, ne želimo postati novo Kamensko, Jadrankamen ili Dalmacijavino. Uz dužno poštovanje, ne vjerujemo ni u dobre namjere većinskog vlasnika, Agencije za upravljanje državnom imovinom (AUDIO), koja nam nameće loša rješenja i na taj nas način isporučuje u pohlepne ralje građevinskoj mafiji, čiji bageri nestrpljivo čekaju rasplet i zeleno svjetlo za rušenje onoga što smo zajedno stvarali!

Ovo je poruka zaposlenika zagrebačke tvornice RIZ, točnije Radio industrije Zagreb, nekadašnjega elektroničnog ponosa SR Hrvatske, koji se sa slovenskim Gorenjem i Elektronskom industrijom Niš natjecao na jugoslavenskoj sceni u proizvodnji radijskih i TV aparata. Danas je RIZ podijeljen na RIZ Odašiljače, koji proizvode radiodifuznu opremu, odašiljače dugog, srednjeg i kratkog vala, i na RIZ Brojila, gdje se od 1995. proizvode električna brojila. Tvornica posluje odlično i izvozi 95 posto svojih proizvoda, između ostalog i u zemlje u kojoj je visoka tehnologija izrazito razvijena, poput Koreje, Francuske i Kanade. Iako već i ti podaci zaslužuju posjet tvornici, vijest da su radnici pozvali zaštitare kako bi u njezin krug zabranili ulaz doktoru ekonomskih znanosti, predsjedniku uprave Robertu Inkretu, bila je dovoljna za razgovor s ogorčenim RIZ-ovcima, čije je stavove objasnila članica Radničkog vijeća i glavna sindikalna povjerenica Marina Glokević.

Kako smo opljačkani

– Predsjedniku uprave ne dozvoljavamo ulaz jer 95 posto radnika koji su potpisali peticiju, kojom mu je zabranjen ulaz, smatra da on djeluje protiv naših, a isključivo u korist interesa većinskog vlasnika, AUDIO-a. On je 13. travnja sa svojim prijateljem, inače tajnikom AUDIO-a Danijelom Škugorom, organizirao tajnu sjednicu Nadzornog odbora, na kojoj su pokušali prisiliti našeg predstavnika u NO-u da potpiše smjenu dvoje od troje članova uprave jer su oni na strani radnika. Riječ je o kaznenom djelu – kaže Marina Glokević.

Nije naodmet napomenuti da su od 240 zaposlenih polovica inženjeri, dakle visokoobrazovani kadrovi s jasnom vizijom što je najbolje za njihovu tvrtku, koji od AUDIO-a i Ministarstva gospodarstva traže da se upravljanje prepusti njima kroz ESOP program radničkog dioničarstva.

Nakon dvadeset godina kapitalizma, tokom kojih su gledali kako oko njih šaptom padaju i puno uspješniji giganti i kako se u tišini gase proizvodne trake, a radnici krotko sele na burzu, RIZ-ovci su izgubili sve iluzije. Među njima je i sadašnji član uprave kojeg Inkret pokušava smijeniti, Milić Bijelić, čovjek koji je u vrijeme “mračnog socijalizma” bio direktor. Smijenjen je s dolaskom HDZ-a na vlast, naravno ne zato što je nasljedniku ostavio uglednu tvrtku, koja je bila u plusu 100 milijuna maraka.

– Nakon što su me smijenili, mogao sam samo gledati kako se naša tvornica godinama pomalo pljačka. Prvi faza odvijala se usred rata, dok je pedesetak naših kolega branilo domovinu na frontu. Bilo je to 1993., kada je provedena pretvorba, a RIZ je opljačkan za 50-ak milijuna eura – kaže financijski stručnjak Bijelić, koji se zajedno s kolegama godinama borio da se RIZ-u vrati 17 milijuna dolara koje je tvrtka za SFRJ-a zaradila na Bliskom istoku.

– Mi smo pogriješili jer smo, nakon što smo se doslovno privatnim poznanstvima s bivšim poslovnim partnerima izborili da nam se vrati novac, pristali da se dolari uplate na račun Ministarstva financija. Bilo je to 2003. i trebalo nam je pet godina da novac sjedne na naš račun, jer se “izgubio.” I tada smo dobili samo 88 milijuna kuna, ali ne po tečaju iz 2003., kada je novac pretvoren u kune, nego po puno nižem i bez pripadajućih kamata. Tako nam je oteto još 100 milijuna kuna – govori Bijelić.

Treća faza pljačke poduzeća odigrala se od 2008. do 2012., kada je Hrvatski fond za privatizaciju postavio upravu. Uprava je 50 milijuna vraćenih kuna potrošila na podmirenje dospjelih obaveza. Ostatak novca, tvrde radnici, potrošen je na pogodovanje tvrtki Industrooprema, čime je RIZ izgubio novih 30-ak milijuna kuna. Nakon što je RIZ konačno dobio svojih 17 milijuna dolara, vlada Ive Sanadera donijela je rješenje o obnovi pretvorbe. Naime, u sličnim slučajevima, u kojima je došlo do povrata otete imovine, vlada je dopuštala provedbu programa radničkog dioničarstva ili ESOP-a. Nažalost, u RIZ-u taj program nikada nije proveden.

Na rubu stečaja

Novi je problem nastao 2007., kada se RIZ zbog lošeg poslovanja našao na rubu stečaja i u dugu od skoro 80 milijuna kuna, što su pokušali iskoristiti vanjski dioničari. Marina Glokević tvrdi kako se radilo o pokušaju neprijateljskog preuzimanja tvrtke s ciljem njezinog uništenja.

– Vanjski dioničari Michael Ljubas, koji je zastupao tvrtku Elektropromet d.d. i skrbničke račune i Tomislav Tukić iz ST Investa d.o.o., pokušali su osporiti rješenje o obnovi pretvorbe. Podnijeli su žalbu, kojom su pokušali osporiti povećanje temeljnog kapitala RIZ-a, nakon što je novac konačno sjeo na naš račun, nakon što je poslije povrata iz Amerike doslovno ukraden s računa Ministarstva financija i nakon što je ponovno “pronađen”. Zbog te tužbe RIZ je ostao jedina tvrtka koja je dobila povrat otete imovine, a u kojoj nije omogućen ESOP program, unatoč odluci bivše vlade, jer se ta odluka nije mogla provesti dok je trajao sudski postupak – kaže sindikalna povjerenica.

Međutim, prošle je godine poslovično brzo hrvatsko pravosuđe konačno donijelo pravomoćnu presudu kojom se Ljubasove i Tukićeve žalbe odbacuju. Radnici su pomislili da je provedba ESOP-a sada pitanje puke formalnosti, ali tada dolazi do promjene vlasti. HDZ je s velikim praskom izgubio vlast i stigao na optuženičku klupu, a nadobudni upravljači iz Kukuriku koalicije stvar su pokušali vratiti na početak.

Strpljenje godinama varanih radnika RIZ-a došlo je do ruba. Radnici su, kao mnogo puta ranije, krenuli na ulicu tražiti pravdu. Organizirali su prosvjed, tražeći od socijaldemokratske vlasti provedbu rješenja bivše vlade. Nova vlast poručila je radnicima kako je RIZ na listi za privatizaciju i kako od radničkog dioničarstva vjerojatno neće biti ništa. Marina Glokević i njezini drugovi s posla s time se ne mire.

– Ne mogu vjerovati da vlast ne vidi kako je radničko dioničarstvo najbolje rješenje jer ono, prema svim istraživanjima, pojačava produktivnost i identifikaciju radnika s tvrtkom, koja je u RIZ-u ionako snažna, a ovako bi bila još snažnija jer nije isto biti najamni radnik ili dioničar. Mi nećemo privatizaciju na njihov način, uostalom, svi znamo kakav je to proces! Kome će dati našu tvrtku? Pojedincu koji će nas uništiti ili će imovinu dati nama koji smo tvrtku izgradili? Nismo tražili ni kune pomoći od države, sami sebe financiramo, nas ne financira država. Kada je naš novac konačno vraćen, s prošlom vladom postignut je dogovor da će AUDIO, koji drži oko 63 posto dionica, dati prijedlog vladi da prenese dionice RIZ-u za jednu kunu i da se onda one, po povoljnim uvjetima, prodaju radnicima, bez poreza i doprinosa – govori Marina Glokević.

Stav vlasnika objašnjava predsjednik uprave Robert Inkret.

– Ja sam se zalagao za imenovanje novih članova NO-a jer društvo trenutno nema ni upravu ni NO. Smatram da je moja dužnost zastupati interese države, koja se samo želi nametnuti kao vlasnik, iskoristiti svoja upravljačka prava, imenovati svoja tri člana NO-a i odlučiti tko će voditi tvrtku. Tek nakon toga možemo razgovarati o svemu, pa i o ESOP-u. Država želi procijeniti vrijednost svoje imovine, a to mora biti ocjena ljudi izvana. Ne mogu se dionice dijeliti bez te procjene. Odmetnuta uprava samo želi promijeniti vlasništvo, bez realne slike o vrijednosti RIZ-a, a to nitko ne bi dozvolio. Oni žele državu silovanjem zakona dovesti pred svršen čin. To bi, po meni, bila katastrofa i to se neće dogoditi – tvrdi Inkret.

“Egzotična” građevinska ponuda

S druge strane, radnici upozoravaju na nešto drugo. Naime, RIZ se, kao i nedavno uništeno Kamensko, nalazi u širem centru grada Zagreba, na samom rubu Park šume Maksimir. To je pozicija koju građevinski lobi ili, kako je radnici nazivaju, građevinska mafija godinama želi iskoristiti za svoje planove. Kao i u slučaju Kamensko i ovdje se pojavio projekt koji predviđa preseljenje proizvodnje na periferiju i rušenje tvornice, na čijem bi mjestu trebalo niknuti nešto nazvano “Stambeno-poslovno naselje RIZ – Biser maksimirske šume”. Projekt potpisuje Stipić grupa, a u brošuri (solidno ispunjenoj pravopisnim greškama), koju su nam pokazali radnici, njegova je vrijednost procijenjena na 65 milijuna eura. “Projekt zamišljamo kao nešto egzotično, luksuzno i primjereno lokaciji na kojoj se nalazi”, objašnjava se u brošuri, s tim da pridjev “egzotično” vjerojatno nije izabran zbog blizine ZOO-a, nego zbog egzotičnog rješenja realizacije.

Naime, RIZ Odašiljači i Stipić grupa vlasništvo bi dijelili na dva ravnopravna dijela. Dakle, RIZ bi dao basnoslovno vrijednu lokaciju, a Stipić grupa cigle za izradu nove tajkunare u centru grada. Od preseljenja tvornice, kao i u brojnim drugim slučajevima, vjerojatno ne bi bilo ništa ili bi nastala blijeda kopija uspješne firme. Za kraj, RIZ-ovcima je dano još jedno “egzotično” pojašnjenje, prema kojem bi i tih 50 posto vlasništva došlo u pitanje: u nepismenoj brošuri Stipić grupe piše kako je moguće da će se “razvojem projekta i uvidom u stvarne troškove i iznose koje je unjela Stipić grupa d.o.o. omjeri mjenjati“.

Drugim riječima, tvornica, radnici, njihove obitelji, tradicija i ugled – vaši, a cigle i profit – naši. Očekivano, 240 radnika i još toliko kooperanata RIZ-a zamolilo je Stipić grupu da za svoju tajkunsku egzotiku nađe neki drugi prostor, ali ranija iskustva kažu da, bez obzira na startnu poziciju, građevinska mafija u Hrvatskoj uvijek nalazi način da na cilj dođe prva.

Indiji prodali robu vrijednu dva milijuna eura

To što će stručnjaci državne televizijske kuće iz Indije, koji su od RIZ-a ovih dana nabavili proizvode u vrijednosti većoj od dva milijuna eura, nakon možebitne propasti uglednog hrvatskog proizvođača-izvoznika slične proizvode potražiti u nekoj drugoj zemlji, nikoga u vlasti neće pretjerano uzbuditi. Na strani radnika RIZ-a su tradicija, uspješnost, poštenje, ambicija i ponos, RIZ s kooperantima hrani 500-tinjak obitelji, polovicu njegovih radnika čine visokoobrazovani, njihovo znanje, iskustvo i proizvodi prepoznatljivi su u cijelom svijetu, tako da izvoze 95 posto proizvoda. Visoko su motivirani i spremni do kraja braniti svoju tvrtku i egzistenciju. S druge strane stoje goli financijski interes, gašenje proizvodnje, uništenje brenda, a umjesto stotina ljudi koji će zaraditi dostatno za pristojan život, obogatit će se samo nekolicina njih. Reklo bi se da je pred Milanovićevom, navodno lijevom vladom, jednostavan zadatak.