Talog ostalog
Olja Savičević Ivančević: “Mamasafari (i ostale stvari)” (Algoritam, Zagreb, 2012.)
Treća “odrasla” pjesnička knjiga Olje Savičević Ivančević (prvom se javila još 1988., kao tinejdžerka), nakon Kiklopom nagrađenih “Kućnih pravila” i heteronimom potpisanog “Puzzlerojca”, ponovno sjajno integrira prozni fragment i refleksivnu liriku. Recimo odmah: autorica je odavno majstorski skrojila vlastiti podžanr, no ovom je knjigom definitivno za sobom ostavila sve njegove dječje bolesti i napisala, ako izuzmemo suvišni bonus, neobično snažnu, dirljivu, lijepu i strašnu pjesničku knjigu; najbolju do sada.
Dva ključna aduta
Gotovo svi od četrdesetak sastavaka iz prva dva čvrsta ciklusa, “Istanbulskih razglednica” i “Mamasafarija”, doneseni su u proznom slogu (redak se ipak nerijetko, uglavnom iz ritmičkih razloga, lomi prije svog tehničkog kraja), no to za cijelu priču i nije suviše bitno. Kako god da se odlučimo pokušati klasificirati ove tekstove – putositnicama, pjesmama u prozi, lirskim vedutama, mikroesejima, pjesmama-pričama ili što sve ne – ostaje činjenica da je u njima više lirskog, onoga punokrvnog i bezrezervno pjesničkog i pjesnički hrabrog, nego u devedeset i devet posto domaće stihovne produkcije.
Dva su njihova ključna aduta: zavodljivost ovih minijaturnih no univerzalnih narativa samih, te njihova nenametljiva no upečatljiva zvučna i ritmička organizacija. Dramaturgija mikro-priča izvedena je briljantno, a u skladu s tim mnogo je, za razliku od nekih prethodnih naslova, položeno u snažno i precizno poentiranje. Neki fragmenti mogu se uzeti kao školski primjer dobro ritmizirane rečenice, kao u pjesmi “Zatvorim oči, vidim grad”. U potonjoj nalazi se i jedna od uspjelijih brzopoteznih prispodoba grada koju sam pročitao i na koju, kao ljubitelj istih, ne mogu ostati imun, pa je prenosim u cijelosti: grad je DJ i ima barem 50 milijuna ruku kojima vrti ploče na pozlaćenim pultovima, na mesarskim pultovima, na trgovačkim pultovima, na svetim pultovima i barem 50 milijuna ljudskih, psećih, mačjih, gumenih nogu, nogu koje plešu kao da im gori pod stopalima i šapama, kao da se tlo izmiče, kao da sve to izmiče razumu.
U divljim krajevima
Drugi, eponimni ciklus naizgled potpuno iznevjerava čitateljev horizont očekivanja. Nakon uvodnih, mahom vedrih razglednica i priča iz svakodnevne rutine, standardnog života koji je ugodan dan bez fabule, očekujemo još putositnica i egzotičnih veduta, no presijecaju nas i lome sasvim drugačiji divlji krajevi: skok u mračnu prošlost, povratnički safari kroz moralnu šikaru naših okrutno poznatih krajeva. Majka iz prvog ciklusa sada je uglavnom kći, a onda opet majka mrtvorođenih, u jednom traumatičnom krugu koji sumira poveći odsječak osobne i opće povijesti te razračunavanje s pripadajućom sredinom, kroz guste točke vlastitog identiteta i sjećanja, duboke šumske bunare. Neki od tekstova, čini mi se, pripadaju prije prethodnom ciklusu, no u njemu se svakako kriju najprodorniji, najuspjeliji tekstovi.
Bonus, naslovljen “Soundtrack za slijepe putnike”, sastoji se od nekoliko pjesama prenesenih iz starijeg, dugo akumuliranog no nikad objavljenog pjesničkog rukopisa. To se na njima vidi i apendiks se doima suvišnim, te pomalo remeti opći dojam.
Isti je, međutim, toliko dobar da to nije previše važno – još jednom: jedna od boljih domaćih pjesničkih knjiga u posljednje vrijeme.