Varljivo leto 2012.

Pozicija Srpske akademije nauka i umetnosti nakon dolaska akademika Nikole Hajdina na njeno čelo (april 2003) bitno se promenila, budući da je najradikalnija nacionalistička struja u Srbiji, okupljena oko njena dva Odeljenja (za jezik i književnost i istorijske nauke) izgubila prevlast u toj instituciji. Činom odlaska Dejana Medakovića sa predsedničkog mesta SANU-a dogodilo se njeno delimično oslobađanje, tako da je ova institucija, opterećena preteškim balastom prošlosti, nastavila tokom poslednjih devet godina da se repozicionira u javnoj sferi. To je, naravno, zbog političkog nasleđa koje SANU sa sobom nosi veoma teško pratiti, međutim, neki događaji i reakcije u javnosti mogu posvedočiti da današnja kulturna politika SANU-a nastoji da se emancipuje od ćosićevske velikosrpske ideologije. Hoće li u tome uspeti, zavisi pre svega od snage tehničke inteligencije iz onih odeljenja van zone kontaminacije nacionalističkom istoriografijom i militarističkom literaturom.

Magnum krimen

Poslednjih meseci u javnosti, a pre svega na stranicama “Politike”, tinja sukob između dva krila Akademije, i to oko knjige “Magnum krimen” Viktora Novaka, čije je novo izdanje objavila izdavačka kuća Gambit iz Jagodine, dok su propratne tekstove napisali akademici Vasilije Krestić i Milorad Ekmečić. Ova mala izdavačka kuća je za desetak godina (od 1999) prešla put od produkcije lokalnih pesnika i boema do temeljnih tekstova velikosrpskog nacionalizma, oličenog u Garašaninu, Draži Mihailoviću, antihrvatstvu akademika Vasilija Krestića i večnom narativu o Jasenovcu. Najnoviji projekat jagodinskog Gambita je, dakle, Novakov “Magnum krimen”, koji je dva poslednja izdanja imao 1986. i 1989, u godinama kada je amplituda srpskog nacionalizma pod Slobodanom Miloševićem i Dobricom Ćosićem dosegla nezapamćen domet. Sada je “Magnum krimen” objavljen sa još dva izgubljena poglavlja Viktora Novaka i neizbežnim tekstovima akademika.

Novac za ovaj projekat (80.000 eura), kako kaže Krestić, dao je jedan “dobrostojeći Srbin iz inostranstva koji je hteo da učini nešto dobro za svoj narod”. Knjiga je, kako bi se po svetu širila Krestićeva istina o Hrvatima, prevedena na engleski i obogaćena apokrifnim poglavljima. Međutim, Krestić nije mogao da računa na faktor iznenađenja koji ga je dočekao u SANU-u kada je izneo zahtev da se ova knjiga distribuira po svetu preko redovne akademijine razmene knjiga. Bio je zatečen jer se tako nešto nikada ranije nije događalo.

Naime, podrazumevalo se da će SANU podržati svaki projekat akademika iz Ćosićeve lože, jer sve što su oni ikada uradili od “neprocenjive je važnosti za Srbiju”. Nacionalizam je skup projekat i samo ga država može finansirati uz podršku “dobrostojećih sunarodnika iz inostranstva”. Ukoliko zakaže jedna karika u lancu, onda projekat može biti osuđen na propast. Dugo su akademici koristili svoju matičnu instituciju (a preko nje i državu, tj. poreske obveznike) kao neiscrpni izvor sredstava za ovaj projekat. Bilo da su u pitanju Ekmečićeve izložbe o genocidu nad Srbima, Ćosićevi memorandumski skupovi, paraistoriografija i paraliteratura, sve je to publikovano, distribuirano i podržavano bez ikakve kontrole. Sada se Krestić pita gde su ta vremena nestala, žaleći se Zoranu Radisavljeviću, novinaru “Politike” i saputniku najmračnijih tema koje ovo društvo proizvodi.

Krestić i problem mečinga

SANU je odbacila Krestićev zahtev, zauzevši sledeći stav: “Radom Biblioteke SANU rukovodi upravnik. Na osnovu člana 61. tačka 2. Statuta SANU, Izvršni odbor SANU je zaključio, uz konsultaciju s upravnikom Biblioteke SANU, dopisnim članom Mirom Vuksanovićem, da knjigu Viktora Novaka ‘Magnum krimen’ ne šalje u razmenu s obzirom na to da Biblioteka SANU razmenjuje samo izdanja akademije.”

Stav je prilično jasan, ali Krestić i Ekmečić i dalje smatraju da se tu radi o progonu srpske nauke iz njihove matične institucije, te da je Hajdin kao predsednik SANU-a izvršio udar na “strateško nacionalno i naučno pitanje”. U ovoj formulaciji bi zapravo trebalo tražiti izvore zloupotrebe humanistike unutar Akademije, o čemu je svojevremeno pisala istoričarka Olivera Milosavljević, analizirajući genezu “Memoranduma”. Nije ni čudo što je upravo akademik Krestić, koji je na zloupotrebi nauke izgradio čitavu karijeru, bio jedan od najglasnijih zastupnika tog programskog dokumenta. Čak je sa pokojnim akademikom Kostom Mihajlovićem 1995. objavio “Memorandum SANU sa komentarima” pokušavajući da odbrani dignitet nacionalističkog učenja.

Isti stav Krestić ima i povodom Novakove knjige – čista nauka bez primesa ideologije. A za distribuciju te nauke, budući da je gabaritna (1.369 str.) trebalo bi izdvojiti otprilike 50 eura za poštarinu po knjizi. Budući da je “Magnum krimen” štampan u tiražu od 1.500 primeraka, ispada da bi za troškove njegove distribucije trebalo izdvojiti skoro onoliko para koliko je “dobrostojeći Srbin” uložio u štampu i prevod. Naravno, o Krestićevim i Ekmečićevim honorarima ništa se ne zna. Oni su to, kao i uvek, radili za dobro Srbije. Međutim, u ovom projektu, baš kao i u briselskoj projektnoj administraciji, problem je napravio mečing (polovina sredstava za realizaciju projekta) koji su akademici želeli da otmu iz kase SANU-a, tj. od države. Ostavši bez mečinga, Krestić je krenuo u ofanzivu na akademika Hajdina, s kojim je imao okršaj već nekoliko puta; jednom povodom zabrane skupa “Velika Srbija – istine, zablude, zloupotrebe” na Akademiji, zatim oko neoglašavanja SANU-a povodom Statuta Vojvodine, “koji nije u skladu sa Ustavom Srbije”, što ovih dana, u jeku formiranja naprednjačko-socijalističke Vlade, ponovo eskalira kao tema.

Ko zna. Možda i za akademika Krestića dolaze bolji dani s obzirom na to da je zajedno s radikalima, sadašnjim naprednjacima, brinuo o srpskim zemljama, eksploatišući upravo “Magnum krimen” kao pogonsko gorivo za motivaciju progona, etničkog čišćenja i zločina nad nesrpskim življem. Možda ni Novakova knjiga neće predugo čamiti u magacinu Gambita, makar za njenu distribuciju moralo da se okrnji od obećane trinaeste penzije. Ali stvar je u tome da novac nacionalistima ne predstavlja toliki problem, već SANU, bez čije aure ovakvi projekti gube na težini. Bez takve podrške sve je teže braniti srpski magnum krimen. Krestiću je to savršeno jasno.