Vlast i oporba – dvije strane iste medalje

Skoro tri mjeseca nakon parlamentarnih izbora, održanih 6. svibnja, Srbija je dobila novu Vladu. Nakon što to nije pošlo za rukom demokratima Borisa Tadića, većinu su uspjeli skupiti Socijalistička partija Srbije mandatara i premijera Ivice Dačića, Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića (v.d. predsjednika stranke, nakon što je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić formalno dao ostavku na funkciju) i penzionerski privjesak socijalista, uz još neke dodatke.

Nemiri u DS-u

Komotno su se sudionici pregovora o sastavu nove Vlade mogli dogovoriti i prije mjesec dana, jer su svi oni koji su se spominjali za nove funkcije na broju. Očito, jedino je trebalo – kao i obično u pregovorima te vrste – nategnuti dovoljno funkcija za sve, pa se tako od početno obećavane Vlade sa 12 ministarstava došlo čak do njih 19, s tim da više nema ministarstva vjera ni ministarstva za Kosovo. Zato postoji Kancelarija za Kosovo, čiji novopostavljeni čelnik Aleksandar Vulin – inače ljubitelj Mirjane Marković i njezinog JUL-a – tvrdi da je ona isto što i ministarstvo.

Kao što se i očekivalo, premijer Dačić zadržao je policiju u svojim rukama, a Žarko Obradović obrazovanje, njihov pouzdani 71-godišnji Milutin Mrkonjić dobio je ministarstvo prometa (u prošlom mandatu bavio se infrastrukturom), a Slavica Đukić Dejanović, dosadašnja predsjednica Skupštine Srbije, postala je nova ministrica zdravlja. Njihov koalicioni partner, penzioner Jovan Krkobabić, ministar je rada i socijalne politike te jedan od potpredsjednika Vlade. Mlađan Dinkić i njegovi Ujedinjeni regioni Srbije uzeli su ekonomske resore, dok je ostatak pripao naprednjacima, uz nekoliko izuzetaka: neizostavnog Rasima Ljajića, ministra unutrašnje i spoljne trgovine, telekomunikacija i informacionog društva, te njegovog političkog protivnika u Sandžaku Sulejmana Ugljanina, koji je ministar bez lisnice. Tu je još i Velimir Ilić, novi ministar građevine i urbanizma, inače predsjednik Nove Srbije i ministar u vrijeme vlade Vojislava Koštunice, koji je po izboru za ministra dao ostavku na mjesto gradonačelnika Čačka i sebe zamijenio – svojim rođenim bratom.

Ljajić je svoje “da” Vučiću (ne mandataru Dačiću) rekao usprkos negativnom stavu Demokratske stranke, na čijoj je listi dospio u vlastodržačke strukture; negativan stav je, pak, prevladao kod Milice Delević, dosadašnje šefice Kancelarije za evropske integracije, za koju je Vučić imao samo riječi hvale i kukao da mu je žao što ona nije u naprednjačkim redovima te kojoj je ponudio mjesto ministrice vanjskih poslova. Njezino odbijanje i “ne” u redovima demokrata potaknuli su još jedan sukob u Tadićevoj, danas oporbenoj stranci. Nekoliko članova najvišeg rukovodstva, naime, glasalo je za to da i Ljajić i Milica Delević prihvate ponudu, ali je prevladala druga struja. Na to je Dragan Đilas, gradonačelnik Beograda i najveći takmac Tadiću za mjesto predsjednika stranke (ako u dogledno vrijeme bude stranačkih izbora), a ujedno i bivši suprug Milice Delević, vrhu stranke uputio pismo koje je odmah postalo pravi hit u medijima: njegov je stav da danas, kada više nema ideoloških prijepora na političkoj sceni Srbije (sic!), treba gledati interes zemlje, a ne stranaka, te da nema ništa logičnije no da najsposobniji prihvate funkcije koje im se nude.

Feudalna vlada

Badava! Okoštali dio Demokratske stranke još je uvrijeđen izbornim porazom i bavi se samim sobom, ustrašen od novih unutarnjih glasova. Pogotovo nakon što se u javnosti oglasio Zoran Živković, kratkotrajni premijer nakon ubojstva Zorana Đinđića, koji je najavio mogućnost kandidiranja za predsjednika DS-a, usprkos tome što je već godinama na posve marginalnoj poziciji u stranci i što ga nitko ništa ne pita, niti je rukovodstvo uopće briga za njega. Bilo kako bilo, u javnosti se odmah pojavila priča da ga je općinski odbor Vračara, kvarta u centru Beograda gdje Živković stanuje, izbacio iz stranke. Ubrzo se pojavio i demanti, ali badava, teorije zavjere vuku se i dalje.

Iz svega proizlazi da Srbija u ovom trenutku ima vlast sastavljenu nadvoje-natroje, po feudalnom principu, kao i oporbu koja ne zna što bi sa sobom. Dokaz tome je i to da je predsjednik zastupničkog kluba demokrata u Skupštini Srbije jedan od najstarijih članova stranke, Dragoljub Mićunović (jest da je politički lisac, ali dokle više, pitaju se mnogi demokrati u pola glasa), kao i da već ima prebjega iz demokratskih redova među naprednjake. Jedan od njih je i Zaharije Trnavčević, najstariji zastupnik u Skupštini, koji je u parlament došao na listi Preokreta, da bi sada prebjegao u naprednjačko-socijalističku većinu.

Ostaje još vidjeti kako će završiti čerupanje oko nadzornih odbora i ostalih lukrativnih funkcija i silnih agencija, nakon čega će se možda netko sjetiti pozabaviti katastrofičnim najavama ekonomista o aktualnoj slici Srbije.