Čavela Vargas

Pre nekoliko dana, 5. avgusta, umrla je u Kuernavaki u devedeset i trećoj godini Čavela Vargas, jedna od najpoznatijih latinoameričkih popularnih pevačica. Rođena u Kosta Riki, ali rano emigrantkinja u Meksiku, ona je za ceo španski govoreći svet predstavljala provokativno i neukrotivo drugo – sirotinju, zabranjene ljubavi, drugačiju seksualnost, ironičnu distancu prema Crkvi, neregularnost: bila je “loša devojčica” kao i Grkinja Sotirija Belu, i imala je sličan, grub ili šaputav, svakako ne ni obrazovan ni muzički uglađen i stilizovan glas. Upravo zahvaljujući tome, mogla je da obnovi svoju pevačku karijeru u starosti, i da od devedesetih godina pa sve do smrti ne prestane da peva i nastupa. Njen glas je bio grublji, a teme provokativnije. Postala je čak lice smrti u filmu “Frida” režiserke Džuli Tejmor (2002.), filmskoj biografiji Fride Kalo. Tu je pevala svoju slavnu pesmu La Llorona (žena koja jadikuje). U mladosti je nekoliko godna živela u kući Fride Kalo, za vreme njenoga drugoga braka sa Diegom Riverom, i slikarka joj je umrla na rukama. Priče o ljubavnoj vezi između dve žene zvuče uverljivo. Čavela Vargas je objavila svoju lezbijsku seksualnost u poznim godinama.

Almodovarova muza

Čavela Vargas (umetničko i ponarođeno ime za Izabel) je karijeru započela pevajući na ulicama Meksiko Sitija. U tridesetim godinama je postala popularna, pre svega u umetničkim i intelektualnim krugovima. Nastupala je često u muškoj odeći, sa revolverom ili bičem, tekstove je često pevala u muškom rodu, ali njena popularnost je samo rasla, ne samo u Meksiku, već i u SAD-u. Sedamdesetih godina je iščezla, i to upravo u doba kada se pojavio meksički pokret za prava homoseksualaca, čija je ikona nesumnjivo bila; petnaest godina se borila sa alkoholizmom. Pojavila se ponovo tek u devedesetim godinama, i postala još popularnija nego ranije. Bila je muzička muza filmskog režisera Pedra Almodovara. Čaveline pesme se mogu čuti posvuda – posebno na skupovima indignadosa u Španiji. Starica sa hrapavim glasom i u crvenom ponču je ostala figura otpora.

Čavela Vargas je pevala muziku rančeras, seosku muziku, i to tip solo pesme praćen gitarom. Poznatiji tip ove muzike je veći, skoro uvek mobilni orkestar, mariači, koji je označio prelaz u urbanu kulturu, posebno u dvadesetim i tridesetim godinama prošloga veka. Kada se 1929. završila meksička revolucija, započeta 1910, mnogi meksički umetnici našli su nakratko utočište u SAD-u, i po povratku su svoju zemlju i njen folklor počeli gledati novim očima. Bez svake sumnje, na novu meksičku vizualizaciju i pojmovanje Meksika je temeljno uticao Sergej Ejzenštain sa svojim filmom “Viva Meksiko”, snimanim 1930. i nikad završenim; no materijal je bio poznat. Jedna verzija se kao celovito delo pojavila 1979.

Popularna u Jugoslaviji

Premda se revolucija završila uvođenjem jednopartijskog sistema, Meksiko je napredovao, a kultura se organizovala na osnovama istraživanja narodne tradicije i uglavnom leve misli. Film i popularna muzika, koja je upravo u filmu imala najvećeg promotora, postali su prepoznatljiv fenomen u svetskim okvirima. Veoma često, muzika i zvezde su se razmenjivali sa Holivudom: tako je Čavela Vargas pevala na venčanju Elizabet Tejlor i Majkla Toda. Na drugome kraju sveta, na Balkanu, odnosno u Jugoslaviji, fenomen meksičke muzike dobio je sasvim neslućene razmere: udaljavanje od sovjetskog i nesigurno prihvatanje zapadnih kulturnih proizvoda je proizvelo novu potražnju, a meksička muzika i film, tako duboko socijalno obeleženi, davali su jugoslovenskoj publici mešavinu strasti, tuge i muzike koji su savršeno odgovarali. Film “Jedan dan života” (Un dia de vida, režiser Emilio Fernandez, 1950.), prikazivao se dve trećine godine u Zagrebu pred punom salom, a slično je bilo posvuda po Jugoslaviji. To je prvi igrani film kojeg se sećam – tačnije sećam se svoje majke i bake koje su neutešno šmrcale u bioskopu. Mislim da od toga doba teško podnosim muzičke filmove… I danas su odlomci iz ovog filma, čak i ceo film, na YouTubeu sa hrvatskim poreklom i titlovima. Emilio Fernadez, sa nadimkom El Indio, jedan od najvećih meksičkih režisera, bio je i scenarist ove veličanstvene melodrame. U kratkome boravku u Holivudu je označio pop-kulturu: poslužio je kao model za statuetu Oskara…

Nastavak u Jugoslaviji je poznat: meksička muzika je sve do sedamdesetih bila najpopularniji žanr. Makedonska grupa Manjifiko je čak zabavljala Tita na dočecima Nove godine, a prvi VIS-ovi nisu oklevali da u svoj repertoar uključe i ovu muziku. Čavela Vargas je nesumnjivo proizvod kulture koja je umela da osmisli revoluciju, folklor, i holivudske tehnike sticanja popularnosti – istovremeno. Kao redak istorijski svedok toga doba, ona je mogla da prenese svu višeznačnost opredeljenja za “narodno” posle revolucije, i da pri tome ne izgubi ni socijalnu notu, ni otpor drugačijih. Njena iskustva sa intelektualcima i umetnicima tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina nije imao niko, ona je jedina znala celu priču. Njeno pojavljivanje posle petnaest godina pauze u potpuno drugačijem društvenom i kulturnom kontekstu dokazuje da su promene donele dosta istih problema, i to u većim količinama, i njeno pevanje je bilo potrebnije nego ikada ranije. Dovoljno je setiti se 1968. u Meksiko Sitiju, studentskog pokreta i pokolja, i Olimpijskih igara na kojima su crni sportisti digli stisnutu pesnicu dok je, njima u čast, odjekivala američka himna.

Razumevanje narodskog

Danas pevanje Čavele Vargas daje sjajan primer o razumevanju narodskog, koje inače često zbunjuje Evropljane – sem Mediteranaca. Ljubav za najjednostavnije, za “siromašni stil”, za jasne i razumljive vrednosti života, za mala uživanja i za svest uvek otvorenu prema nepravdi i društvenim problemima nije lako objasniti, još manje izgraditi kao sistem. Latinoamerički i mediteranski svet dele u tome pogledu mnogo zajedničkih osobina, i relativno lako se “prepoznaju”. Evropska ljubav prema takvome stilu života i navikama ponekad ima shizofrene odlike: njih još i danas čitamo u stereotipima koji se u metastazama šire po evropskim medijima kada je tema kriza.

Čavelu Vargas sam počela da tražim u devedesetim godinama, i nije bilo lako naći njene CD-ove. Prošle godine sam ugledala jedan njen CD u samousluzi Špar negde u Alentežu, u istočnoj Portugaliji. Posegla sam za njim, baš kao i neka žena sa druge strane korpe. Sreli su nam se pogledi, zajedno sa rukama. Osmehnula mi se, i upitala odakle sam – mnogo Portugalaca govori engleski. Kada sam joj rekla, nasmejala se još šire, i rekla mi: “Onda je vama Čavela potrebnija nego meni, ja ću je lako naći”. To nije bilo sve: otišla je do kase, nešto razgovarala sa prodavačicom, i zatim mi je ova donela iz magacina sve CD-ove Čavele Vargas koje su imali i spremali za rasprodaju sa popustom.

I šta je to što je meni “potrebnije” u delu pevačice koja se smrću samo preselila u besmrtnost? Upravo drska realnost gledanja na svet bez cenzure, veselje i tuga koji se jedno drugoga ne stide, ali se često jedno drugome podsmevaju, otvorenost za drugo, prepoznavanje zaboravljenog i potisnutog, praznik ni iz čega, žalost nad svim. Čavela Vargas, svaki put kada zapeva, menja položaj kontinenata, tera ih da se sudaraju, a nas da skačemo sa jednog na drugi, srećni zbog razlika.

(Tekst smo preuzeli s portala Peščanik)