Crkva izvan crkve

Bio sam tada student završne godine književnosti. Svratio sam kod kolega koji su takođe živeli u studentskom domu. Tog dana, međutim, njihova soba bila je ispunjena ljudima koje sam tada video prvi put. Ubrzo sam saznao da im je u gostima čovek koji o svemu zna dosta, posebno o religiji, kulturi, knjigama uopšte. Kao na nekim freskama, on je sedeo na sredini jednog kreveta dok su se okolo, u koncentričnim krugovima na malom prostoru, rasporedili slušaoci njegovog neformalnog predavanja, uglavnom studentkinje i studenti beogradskog Filološkog fakulteta. Čovek s bradom i naočarima je zastao za trenutak kada sam ušao, sačekao da sednem, a onda nastavio dalje. Tema je bila, kako sam ubrzo shvatio, laž i opsena u literaturi. Onda se okrenuo prema meni i pitao me je šta studiram a kada sam mu odgovorio, samo se zadovoljno nasmešio i pogladio po bradi. Pa da, rekao je, baš tu se krije ta zmija o kojoj pričam. U književnosti. Uzmimo samo primer one Grobnice za Borisa Davidoviča. Ili Kafkin Preobražaj. To su mesta opsene i prelesti. Iako nisam znao šta znači reč prelest, shvatio sam da sam zalutao na pogrešno predavanje. Izdržao sam još dvadesetak minuta a kada je predavač počeo da govori o paklu, što se logično nadovezalo na njegovo viđenje prirode literature, iskoristio sam priliku i pobegao iz te sobe zauvek.

Zabludela deca

Devedesetih godina u Srbiji su takvi sateliti crkve i njenog učenja postali sastavni deo studentskog društvenog života. Posebno u Beogradu koji je, budući odsečen od intelektualnih tokova u Evropi, postao pravo stecište samozvanih duhovnika i učitelja života. S jedne strane, studentska populacija je na neki način već bila pripremljena za takva učenja, mnogi od njih su već prošli kroz kurseve Vladete Jerotića koji je krajem osamdesetih bio nezaobilazan u programima beogradskog Doma omladine. U takvom društvenom ambijentu, svoje mesto je pronašao i bajker i učitelj mnemotehnike, budući duhovnik, terapeut-batinaš i ubica – otac Branislav Peranović. Glas o njegovoj duhovničkoj izuzetnosti se brzo proširio po studentskim krugovima. Posebno je postao atraktivan studentima sa Fakulteta likovnih umetnosti koji su istraživali u polju modernih medija, performansa i konceptualne umetnosti, koja je u Beogradu, nakon Marine Abramović, Raše Todosijevića i Ere Milivojevića, ostavila otvoreno pitanje, kuda dalje. U skladu sa duhom novog vremena, studenti odgovore nisu potražili u tada aktualnom radu pomenutih umetnika već upravo u predavanjima ljudi Peranovićevog kalibra. Poznato je da su se u Beogradu razlikovali umetnici koji su odgovore potražili u duhovnom centru Kovilj, koji je vodio episkop jegarski – otac Porfirije, dok su drugi, nešto mlađi i alternativniji u Peranoviću prepoznali svog gurua. Peranovićev odnos prema savremenoj tehnologiji, te zagovaranje radikalnog raskida sa institucijama sekularne države (njegova deca nisu morala da pohađaju ni osnovnu školu) i povratak prirodi i crkvi postali su ključni u oblikovanju života njegove “duhovne dece”. On bi povremeno dolazio u Beograd i u stanu neke od svoje “duhovne dece” obavljao bi ispovesti u roku od jednog ili dva dana. Svako od zainteresovanih i željnih nekog “tvrđeg hleba”, kako se tada govorilo, dobijao bi svoj termin (kao kod doktora) i dolazio u naznačeno vreme na vrata stana koji je u tom trenutku funkcionisao kao mobilni duhovni centar oca Peranovića. On je svoj duhovnički legitimitet crpio iz podrške episkopa Artemija, dok je ispovesti zabludele dece uredno snimao i arhivirao. Rezultat njegovog kontinuiranog rada sa studentskom populacijom bio je sve veći broj onih koji su odustajali od umetničke prakse (budući da se tamo nalazila zmija o kojoj je govorio njegov preteča), dok su oni istrajniji počeli da se ogledaju u tzv. pravoslavnoj umetnosti koja je pre svega raskunula sa konceptualnom umetnošću i okrenula se biblijskim temama. Najradikalniji među njima su “napuštali ovaj svet opsene” i odlazili u prirodu ili manastire, gde bi se volonterski, kao iskušenici, uključivali u proces obnavljanja manastira, uglavnom u Sandžaku. Ne treba ni pominjati da roditelji ovih mladih ljudi nikada nisu uspeli da vrate svoju decu nazad. Paralelno sa koordiniranjem rada mladih umetnika, otac Peranović je razvijao i projekat centra za lečenje bolesti zavisnosti o čijem se fatalnom ishodu danas dosta govori.

Svetosavski nacionalizam

Drugi primer crkvenog delovanja u formiranju intelektualne klime Beograda tokom devedesetih godina i kasnije, pruža uvid u rad “duhovne dece” koja su bila među najboljim studentima na svojim fakultetima, da bi potom, nakon spoznavanja istine, postajali glavni promoteri crkvenog učenja u svojoj oblasti. Jedan od takvih intelektualaca je i Vladimir Dimitrijević, profesor književnosti i publicista, koji se uglavnom bavio odnosom pravoslavlja i rimokatolicizma, da bi danas započeo proces redefinisanja ionako krhke intelektualne tradicije u Srbiji, pre svega leve orijentacije, koju je on označio kao elitu “harmonikaškog morala”. Zbog toga se obračunao sa svima od Jovana Skerlića, preko Marka Ristića do Bogdana Bogdanovića i Radomira Konstantinovića. Glavna Dimitrijevićeva teza pritom je ta da su pobrojani intelektualci bili poslušnici režima te da su za veliki novac radili protiv Srbije i srpskog nacionalizma. Na kraju, Dimitrijević se zalaže, sasvim u skladu sa programskim načelima partija poput DSS-a i Dveri – Pokreta za život Srbije, za kompletno redefinisanje prošlosti, njenih aktera, proglašavanje svetosavskog nacionalizma (vladika Nikolaj Velimirović) za glavnu ideologiju savremene Srbije i stvaranje nove, “žrtvene elite” (Solženjicin) koja će taj posao obaviti.

Takva elita bi morala, u skladu sa svojim ruskim uzorima, čin batinanja i ubijanja pod ikonama Hrista i Bogorodice proglasiti vrhunskom pravoslavnom terapijom dok bi pevanje slobodarskih pesama pred istim tim ikonama (Pussy Riot) morala da proglasi antidržavnim huliganstvom i zločinom. Kapaciteti za ovakvo ustrojstvo su danas u Srbiji zaista veliki.