Dizajn kao javno dobro

Kakav status u kulturi i društvu ima domaći dizajn, mora li dizajn biti isključivo u službi turizma i promocije kulturno-nacionalnog identiteta, ili možda može služiti čovjeku, razgovarali smo s dizajnericom Koraljkom Vlajo, kustosicom i voditeljicom zbirki dizajna u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Vlajo je šire zainteresiranoj javnosti poznata i kao autorica dviju iznimnih izložbi o dizajnu socijalizma u pogonima Končara i Jugokeramike.

Kako stoje stvari s industrijskim dizajnom u Hrvatskoj? Sudeći po lajfstajl prilozima u novinama i vijestima o čestim nagradama domaćih dizajnera, ispada da mu ide jako dobro?

Nalazimo se u pomalo apsurdnoj situaciji da nam istovremeno “cvjeta” industrijski dizajn i umire industrija. Prije svega, nije baš riječ o, strogo govoreći, industrijskom dizajnu – prije bih ga nazvala dizajnom proizvoda (produkt dizajnom). Razlika se čini neznatna, međutim, riječ je o različitim načinima proizvodnje, količinama proizvoda, zakonima prodaje, distribucije i tako dalje. Industrijski dizajn ipak podrazumijeva suradnju s industrijom. U Hrvatskoj, obzirom da je industrija na umoru, trenutno cvjeta neka vrsta manufakturnog, polu obrtničkog dizajna nošena prvenstveno entuzijazmom samih dizajnera. Uglavnom je riječ o proizvodima koji se proizvode u maloj količini, u suradnji s lokalnim obrtnicima i distribuiraju se lokalno kroz nekoliko specijaliziranih dizajnerskih dućana. Pri tome uopće ne mislim da je to loše – dapače, iz perspektive ekologije, očuvanja obrtništva, lokalne radne snage, korištenja lokalnih materijala – to je izuzetno pozitivan trend. Slične se suradnje dešavaju po čitavoj Zapadnoj Europi koja je isto tako ostala bez industrijskih pogona jer su preseljeni u Kinu. Problem je što uz takav način rada, u našem siromašnom društvu i na malom tržištu domaći dizajneri ne mogu opstati. Dijelom se domaća dizajn-revolucija temelji i na velikoj pažnji medija. Ovdje zasluge itekako pripisujem Hrvatskom dizajnerskom društvu koji je tijekom zadnjih desetak godina izuzetno mnogo radio na popularizaciji domaćeg dizajna. Očito je da se odnos javnosti prema domaćem dizajnu u potpunosti promijenio. Prije desetak godina domaći dizajn bio je nezanimljiva tema. Danas su ga pune novine, domaći dizajn je “in”. Naravno, to nosi druge probleme – nejasnoće oko toga što se smatra dizajnom, vezanje dizajna isključivo uz gedžete, luksuz ili modu.

Dizajn iz socijalizma

Kao autorica izložbi o dizajnu proizvoda Jugokeramike i Rade Končara, kako vidite mjesto dizajna u socijalizmu, a kako danas?

Riječ je o dvama velikim domaćim proizvodnim tvrtkama s potpuno različitom pristupom dizajnu. Obje su imale svoje odjele dizajna i već po tome bile naprednije od mnogih drugih. Nekako se slučajno dogodilo da obrađujem dvije tvrtke s dijametralno suprotnim odnosom prema dizajnu – u Jugokeramici je primijenjeno-umjetnička komponenta bila posebno snažna, u Končaru se pristup dizajnu zasnivao isključivo na znanstvenim osnovama i precizno određenoj metodologiji. U Jugokeramici su kadrovi dolazili uglavnom iz Škole primijenjene umjetnosti, u Končaru je riječ o arhitektima i inženjerima. U Jugokeramici su dizajnirale uglavnom žene, u Končaru muškarci. Unatoč svim razlikama, jedna stvar bila je slična – potpuna anonimnost dizajnera i dizajnerica. Smatrani su dijelom kolektiva, kotačićem u proizvodnom procesu. To je, recimo, jedan od razloga zašto danas imamo toliko problema u otkrivanju vlastite dizajnerske prošlosti. Anonimnost dizajnera i anonimnost proizvoda doveli su do potpune nezainteresiranosti javnosti i nepoštivanja domaćeg proizvoda.

Zapravo me iznenadila pažnja javnosti koju su privukle obje izložbe, očekivala sam da će teme kojima se bavim biti zanimljivije struci. Naravno, svjesna sam da jedan dio publiciteta nema veze s interesom za dizajn – riječ je i o nostalgiji za nekim davno nestalim proizvodima, ali i bijesu što tolike tvornice nezasluženo propadaju.

Prosječnom građaninu Hrvatske proizvod industrijskog dizajna nije dostupan i izgleda da će tako i ostati: ima li šanse da se ta depresivna činjenica promijeni?

Ne bih baš rekla da su nam takvi proizvodi nedostupni – IKEA je vjerojatno najbolji primjer gotovo globalne dostupnosti – drugo je pitanje na čijim je leđima ta dostupnost iznešena, obzirom na optužbe o uvjetima rada u tvornicama Trećeg svijeta. Ali ako govorimo o hrvatskom industrijskom proizvodu, problem nažalost nije u dizajnu već u industriji – koje nema. Srećom se pojavila nova generacija vrlo hrabrih, entuzijastičnih i spretnih dizajnera i dizajnerica koji ne samo da dizajniraju nove proizvode, nego ih i produciraju. Nalaze proizvođače, ulažu vlastita sredstva u proizvodnju, u ateste, organiziraju distribuciju. Pitanje je samo da li od toga mogu i preživjeti. Dizajneri su, još uvijek vjerujem, po definiciji humanisti. Ako nema industrije – ili je industrija nesklona pozitivnim promjenama, kako dizajneri mogu mijenjati svijet? Uglavnom tako da izlaze iz granica koje nameće industrijska proizvodnja.

Nordijski uzori

Studirali ste i radili u Finskoj, a poznata su vam iskustva drugih zemalja koje primjenjuju i forsiraju domaći dizajn u svakodnevici: jesu li te dobre prakse u nas primjenjive? Mora li domaći dizajn biti namijenjen jedino turizmu?

Primjenjive su, naravno, pitanje je samo da li ih itko želi primijeniti. U Finskoj ili bilo kojoj drugoj nordijskoj zemlji nezamislivo je da je neka javna ustanova opremljena inozemnim namještajem. Pretpostavljam da je naš, domaći uvozni lobi dovoljno jak da slične ideje zatomi već u nastajanju. Dizajn je danas upetljan u sve sfere života i životno je važno iskoristiti ga na ispravan način. Ako pretpostavimo da je prvenstveni cilj dizajna poboljšanje kvalitete života, a ne povećanje prodaje po bilo koju cijenu, onda je jasno koliko neiskorištenog prostora ima za dizajn u javnom okruženju. Od urbane okoline (urbanog namještaja, signalizacije) do javnih ustanova, pa i turizma – ali ne samo suvenira nego i čitavog okruženja od hotelskog namještaja do uređenja javnih prostora. Ne moramo izmišljati toplu vodu, dovoljno je da pogledamo primjere nordijskih zemalja i način na koji one koriste dizajn: povezanost visoko razvijenog dizajna s društvom zasnovanom na konceptu općeg dobra. Najkvalitetniji, najavangardniji dizajn dolazi upravo iz najotvorenijih, najdemokratskijih i socijalno osviještenih država.

Članica ste odbora koji je prije nekoliko godina sastavio Strategiju razvoja domaćeg dizajna: koja su osnovna načela dokumenta i što se s njim u međuvremenu dogodilo?

Nije se dogodilo ništa. Prije pet godina (2007.) HDD i tadašnje Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva organizirali su trodnevne radionice s ciljem osmišljavanja domaće strategije dizajna. Više od 60 stručnjaka sudjelovalo je. Nakon tri dana prilično žustrih rasprava i mjeseca usuglašavanja, tekst Strategije je donijet – da bi ostao ležati u nekoj kabinetskoj ladici Vlade. Mislim da je tadašnji tekst Strategije – sa zacrtanim ciljevima i smjernicama, bio kvalitetan. Danas bi Strategiju valjalo dopuniti i ponešto izmijeniti, ali se u osnovi ideje nisu promijenile. Korištenje dizajna za javno dobro, razvoj domaće industrije uz pomoć domaćeg dizajna, edukacija dizajnera ali i dizanje razine opće vizualne kulture: to su relevantni ciljevi.