Funkcioner i proleter

Da li će se Željko Komšić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i donedavni, krajnje neutjecajni dopredsjednik Socijaldemokratske partije BIH-a, iz politike povući na isteku mandata i bez borbe ili će, ipak, sebi i na vlastitom primjeru pokazati da je ono za šta se zalagao odavna izgubljena bitka, pitanje je na koje je moguće odgovoriti i potvrdno i odrično, i oba puta biti dijelom u pravu.

Kako piše Slobodna Bosna, posljednji relevantni sarajevski sedmični list, Komšić, nakon što je napustio SDP, na naredne opće izbore planira izaći kao čelnik svoje partije, tako poznato i tako neinventivno nazvane Građanska stranka. Navodno, računa na dojučerašnje drugove, one što – kao i on – ne podržavaju dugogodišnjeg predsjednika SDP-a i ministra vanjskih poslova

BIH-a Zlatka Lagumdžiju, a najbliži će mu saradnici biti nekadašnji SDP-ov ministar obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo Emir Suljagić te bivši Lagumdžijin savjetnik Reuf Bajrović.

I Komšić i njegov kabinet demantirali su Slobodnu Bosnu, ali tako da ima razloga za sumnju kako će se za komad vlasti na dolazećim izborima boriti još jedna partija socijaldemokratske orijentacije. Prvo je, dakle, glavni lik izjavio kako će, ako se i kada odluči na novu političku avanturu, sam o tome obavijestiti javnost i da mu neće trebati medijska priprema, da bi zatim i njegov savjetnik Damir Bećirević kazao: “Prema onom što je meni poznato, za sada nema ništa od toga. Pogotovo ne sa Suljagićem i Bajrovićem”. Sa akcentom na “za sada”.

Unaprijed osuđen na poraz

Svašta se, baš svašta može prigovoriti Željku Komšiću: od toga da je na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva izabran bošnjačkim glasovima, pa da je taktičan kao rovokopač, odnosno da je, najčešće, ili impulzivan ili infantilan. Takav je, recimo, bio u vrijeme susreta regionalnih lidera na Jahorini, gdje je Ivi Josipoviću i tadašnjem predsjedniku Srbije Borisu Tadiću sa nevjerovatnim žarom pokazivao vještine na snijegu. Dvije stvari, međutim, Komšića izdvajaju iz bosanske kaljuže i svijeta besprizornih kleptomana sa političkim legitimitetom. On je, naime, funkcioner proleter: za sve ove godine u kojima je bio i općinski načelnik i ambasador i, evo, već šest godina, član državnog Predsjedništva, on je, umjesto nekretnina po Sarajevu i obali Jadrana, stekao samo sijede i podočnjake. Osim elementarnog, Komšić ima i – a to je rijetko i na puno širem području od nesretne Bosne i Hercegovine – političko poštenje. Kao neko ko se godinama zalagao za građansko društvo, jednostavno nije mogao otrpjeti dogovor između SDP-a i Hrvatske demokratske zajednice, prema kojem će, suštinski, BIH biti unija triju strogo odvojenih, na isključivo etničkom principu definiranih političkih (i svakih drugih) društava.

I tu počinje priča zbog koje je Željko Komšić, ako se zbilja odluči na formiranje Građanske stranke, unaprijed osuđen ili na nedovoljan uspjeh ili na čisti, bolni poraz – iako se na prvi pogled može činiti da je drugačije.

Nedavno istraživanje call centra SDP-a, čije rezultate u toj stranci kriju kao brojeve bankovnih računa, pokazalo je kako je preko pedeset posto onih što su na posljednjim izborima glasali za socijaldemokrate – a glasalo je sedamnaest posto od ukupnog broja birača izašlih na izbore – razočarano učinjenim te da je spremno podržati neku drugu partiju.

Željko Komšić je, pak, na posljednjim izborima sam osvojio preko 300.000 glasova, odnosno oko 50.000 više od stranke koja ga je kandidirala za člana Predsjedništva. Kada bi, dakle, izbori u BIH-u bili do jeseni, Građanska stranka bi se na njima mogla nadati, ako ne pobjedi (zapravo, i ustroj i izborni sistem u BIH-u su do te mjere komplikovani, da je pobjeda jedne partije moguća samo ako bi za nju glasalo više od polovice pripadnika svih konstitutivnih naroda), ono izuzetno relevantnom rezultatu, koji bi joj omogućio učešće u nekoj neizbježnoj vladajućoj koaliciji. Samo što izbori u nisu ove jeseni, nego za dvije godine, a do tada će uvelike zaživjeti ustavne promjene. One promjene kojima se protivi upravo Komšić, održavajući tako popularnost, ali koje će, ne želi li tiho u penziju, morati prihvatiti kao nova pravila igre.

Artiljerac po bošnjačkoj mjeri

Sa političkim bekgraundom, najvišim ratnim priznanjem Armije BIH i istupima kojima je većini Srba i Hrvata gurao od dva do pet prstiju u oči, Željko Komšić manevarski prostor može imati samo na onom dijelu teritorija koji je u ratu kontrolirala vojska pod čijom se zastavom borio. Riječ je, dakle, o bošnjačkom dijelu, u kojem je, istini za volju, on dosad uživao najveću popularnost. Kao neko ko je izjavio da zna reći veljača i tisuća, ali neće, odnosno ko je Borisu Tadiću poručio da će dobiti po prstima, istovremeno ignorirajući sve nakaradno među najbrojnijim narodom, Komšić je bio sasvim po bošnjačkoj mjeri: verbalni artiljerac sa više puta položenim ispitom iz lojalnosti. Ispitom na kojem je najvažnije pitanje ono o bošnjačkom, preciznije muslimanskom sadejstvu u rasturanju onoga što je ostalo od BIH-a.

Komšićev temeljni problem bio je – i ostat će – što spada među one, sve malobrojnije, koji misle kako su međuetnički odnosi u BIH-u kao virus. Potpuno amputiranog osjećaja za bilo što što ima veze sa nacionalnim – od religijske pripadnosti kao temelja za etničku, do odnosa prema prošlosti proizašlog iz kolektivnih frustracija i(li) trauma – on se, kako ga je opisao Ivan Lovrenović, ponaša tako da ne želi registrirati temeljni problem BIH-a i još očekuje povratnu reakciju: nestanak istog tog problema. Zapravo, Željko Komšić je Bosanac i Hercegovac iz one Bosne i Hercegovine koja je prestala postojati sa devedesetim godinama prošlog stoljeća. Nova je strana njemu koliko je i on stranac u njoj.

Ono što ne želi znati, Željko Komšić će morati naučiti ako zaista formira svoju, Građansku stranku i sa njom među Bošnjacima – drugdje ne mora, rečeno je, ni probati – krene mjeriti svoj svijet. A u tom, Komšićevom svijetu, glasni bosanskohercegovački patriotizam je, nimalo rijetko, samo maska za najobičniji bošnjački nacionalizam zbog kojeg Komšić, ako odustane od mirovine, može birati hoće li biti kao Haris Silajdžić, samo što neće postiti ramazan, ili će onima sa kojima se borio reći sve što se reći mora – pa biti kažnjen tako što će ostati šef još jedne stranke SDP-ovih otpadnika minornog utjecaja.