groblje yu država

Dva desetljeća povijesti samostalne Hrvatske, a tako je i s ostalima iz nekadašnje yu-kompozicije, načičkani su velikim, u mramoru isklesanim i u nebo uperenim aksiomima. Potrebno je, međutim, samo jedno malo “ali” da se oni prodrmaju, nagnu ili i sasvim sruše. Evo nekoliko primjera. Neupitan aksiom je da je hrvatska državna samostalnost sama po sebi vrijednost. No za nju je moralo biti dano više od deset tisuća ljudskih života, raseljene da i ne spominjemo i jasno je, to se vidi i iz sve veće razočaranosti dobrog dijela vrućih domoljuba, da to nije vrijedilo toga. Isto je i s kapitalizmom. I njega se uzima kao nešto apriori dobro i superiorno, no nakon što je ostavio stotine tisuća ljudi bez posla, a još toliko spustio niz sve strmije egzistencijalno stubište, jasno je da je i to tlapnja. Dalje. Izlazak nekadašnjih republika iz zajedničke države smatralo se garancijom čistih računa i sređivanja međusobnih odnosa, a danas Hrvatska ima loše odnose doslovce sa svim susjedima, i ne vidi se da bi u skoroj budućnosti moglo biti drukčije.

Napokon, a na to ćemo nasloniti temu ovog teksta, aksiom je i da parlamentarna demokracija s višestranačkim izborima jamči da će interesi građana biti vjerno predstavljeni i maksimalno zaštićeni. To bi se onda imalo odnositi i na organizacije i udruge koje oni osnivaju, uključujući ponajvažnije, sindikate, ali baš na tome i ova iluzija odlazi u vjetar. Ovih dana svjedoci smo rijetko bizarnih pregovora vlasti s predstavnicima sindikata javnih i državnih službi, kojima je prethodila odluka Vlade da za dvije milijarde skreše primanja zaposlenika, a onda je pozvala sindikate da se o tome “dogovore”. Jasno, pregovori su propali, jer ih u pristojnijem smislu nije ni bilo, i sada je kao jedina opcija ostalo da Vlada nametne rješenje, nove kolektivne ugovore, što joj je otpočetka očito i bila namjera. Uspjela je u tome zato što je dobar dio sindikata, zapravo većina, pristala na ovakve pregovore bez pregovora, neki vjerojatno i zato što naprosto i dalje vjeruju u spomenute aksiome, ili zato što misle da je ova kriza toliko duboka i razorna da se argumenti Vlade ne mogu osporiti.

Ključni argument s kojim se pojavila Vlada, ne razlikujući se u tome nimalo od prethodne desne vlasti, naprotiv još je rigidnija, je da radnicima, umirovljenicima, studentima itd. mora biti najprije gore da bi im sutra bilo bolje. Baš tako, svjesno vas guramo u lošije stanje nego dosad, ali budite uvjereni da će vam se to dobrim vratiti. To je univerzalno geslo pod kojim se anti krizne mjere poduzimaju i drugdje u Evropi i svijetu, a ono pada u vodu na jednostavnoj činjenici da sva dosadašnja odricanja to jasno i nedvosmisleno demantiraju. Nakon goreg nastupalo je još gore, ili ako hoćete knjigovodstveno, pare koje su uzimane spomenutim kategorijama stanovništva nisu napravile krug i vratile im se. Nego su usput nestale, najčešće u crnim budžetskim rupama iz kojih se alimentiraju propali heroji kapitalizma ili čak i direktno u džepovima bogatih spekulanata koji su i zakuhali ovu krizu. Ukratko jedina “korist” od ovoga za deprivilegirane i siromašne bila je to da su postali još siromašniji.

U Hrvatskoj to ima i dodatnu dimenziju. Ona se pojavila na političkoj karti sa čvrstim obećanjem da će zaštiti interes svojih građana ne u odnosu na grabežljive svjetske moćnike, tada levijatan globalizma još nije bio aktualan, nego iz ex-yu susjedstva. Ali nije bila u stanju čak ni toliko. Ova trakavica s Ljubljanskom bankom to lijepo pokazuje. Gotovo dva desetljeća traju gombanja oko obeštećenja hrvatskih štediša te banke, pa iako dug prema njima priznaju i Slovenci, to nikako ne ide. Štoviše, ovdje se više nitko ni ne pojavljuje sa spomenutim obećanjem “danas će biti gore da bi sutra bilo bolje”, jer to naprosto ne zvuči uvjerljivo. Sistemska laž koja iza ovoga stoji naprosto je prevelika. Spor oko ove banke nije jednostavan, slovenska banka duguje hrvatskim građanima, a hrvatska poduzeća njoj, ali daleko, daleko od toga da je nerješiv. Ostao je do danas neriješen samo zato što su hrvatska i slovenska vlast u ovom i svim drugim sporovima – granične svađe, nuklearka Krško, vlasništvo nad zgradama ambasada.. – pazile samo na to da se statusno i imovinski same osiguraju. Sve ostalo bilo je u drugom planu. Bilo je samo važno zabiti svoju trobojnicu u zdjelu Piranskog zaljeva, na Svetoj Geri, na Muri, podijeliti imovinu u svijetu… a za interese građana s obje strane granice pucao je prsluk i onima u Ljubljani i ovima u Zagrebu.

Oni su morali iz vlastitog džepa platiti advokate ako su htjeli voditi sporove za koje dvije države nemaju interesa, ili taj interes već dva desetljeća samo glume. Sada Slovenci dižu galamu što je hrvatska Vlada dala odobrenje hrvatskim bankama, koje su otkupile dio potraživanja građana, da tuže Ljubljansku banku, što je zbilja bizarno. Jer što Vlada ima s privatnim bankama?! Ali, i to je zapravo bura u čaši vode, jer su hrvatski sudovi dosad takve tužbe odbacivali, što znači da su se dvije države sasvim dobro osigurale (hrvatska od optužbi da ništa ne radi, slovenska od velikih odšteta). A štediše tu figuriraju samo kao manekeni u svađi u kojoj su oni najmanje važni, jer se ona zbog njih ni ne vodi. Pritom su Slovenci sasvim u krivu, kao što su i generalno krivlji za ovu aferu, kada privatne dugove građanima prebacuju u sukcesiju među državama ex-Jugoslavije. Štediše nisu ničim doprinijele raspadu Jugoslavije, ali, eto, ispada da su oni glavni krivci za to. No, to zapravo dobro oslikava držanje obje strane, i slovenske i hrvatske, koje su iz državnog osamostaljenja željele uživati sva prava, ali nijednu obavezu. Na taj način stvorene je neka vrsta “biciklističkih” država koje gaze slabije od sebe, ali se saginju pred svakim malo većim autoritetom, osobito ako dolazi iz evro-atlantskog kruga.

To gaženje obuhvaća prvenstveno građane iz ex-yu susjedstva, ali i vlastite, što nas opet vraća na priču o “pregovorima” s hrvatskim sindikatima. Njihovo članstvo temeljito je oderano u privatizacijskim pljačkama, što je odgođeni uzrok i današnje krize, ali svejedno se od njega traži da baš ono prvo stane u zapregu za izvlačenje iz nje. To je, zajedno sa svim relevantnim popratnim činjenicama, jasno iznio u javnost jedan od ključnih ljudi Vlade Slavko Linić, izderavši se ovih dana na poslodavce, vjerojatno iznerviran njihovim očijukanjem s HDZ-om. Optužio ih je da se unatoč tome što je Vlada baš njima dala najveće porezne i druge povlastice ponašaju krajnje nezahvalno, jer “neće raditi, neće ulagati”. A kada neće oni, zna se tko mora. To su slabo sindikalno zaštićeni ljudski papkari od kojih se zahtjeva da se podvuku pod rudo i izvuku zemlju iz blata, iako ih nitko ništa nije pitao dok se u njega upadalo.

I sada gledamo ovakav scenarij. Na poslodavce i krupni kapital prenesen je manji teret izlaska iz krize, u vidu poreza na dividende, ali ne i na kamate, iako bi to imalo trenutni učinak njihovog smanjenja. Glavni teret snose zaposleni i umirovljenici kroz kresanje prava iz kolektivnih ugovora i povećani PDV. Zahvaljujući njima državni budžet se puni dobro, čak vrlo dobro, i to je jedino, ne računajući turizam, što pod sadašnjom vlašću uopće funkcionira. No, to je ujedno i trenutak kada padaju maske. Jer, kakvog smisla ima država u kojoj je dobro samo državi i uskom krugu njenih interesnih komitenata, a ostali se moraju sami snalaziti, naravno uz obavezno hrmbanje i grbačenje?! Očito je da je hrvatska država, kao i slovenska i ostale na prostoru nekadašnje zajedničke države, promašeni projekt, kojem treba hitan remont, ako ne želi već poslije nekoliko desetljeća završiti na groblju yu-država.

Ali, nije to zato što je ona prevelika i preskupa, kako tvrde uspaljeni liberali. Nego zato jer je slaba gdje bi trebala biti jaka (socijalne i ekonomske funkcije), a jaka gdje bi trebala biti slaba (opsjednutost svojim statusom i lažnim domoljubljem).