Incestuozni zagrljaj
Razigrani medijski igrokaz predstavio nam je početkom lipnja sasvim regularnu promjenu vodstva Hrvatske narodne banke mahom u žanrovskim registrima latinoameričke telenovele: kroz koloplet mračnih strasti, nemilosrdnih osveta i podivljalih taština. Pokraj likova kapricioznog premijera Zorana Milanovića i pouzdanog čovjeka iz sjene, upravo inauguriranog Borisa Vujčića, donedavni guverner Željko Rohatinski mogao je onda svoju ulogu odigrati u skladu s pomno građenim imidžom, jašući u završnom kadru u sumrak nacionalnih gospodarskih perspektiva usamljen i dostojanstven, uz tek poneki usputan zamah polemičkim bičem.
Kao u službenom oproštajnom govoru, kada je ošinuo dosadne kritičare: “Nešto što će nas pratiti i dalje, kao što nas je pratilo do sada, to je jedna opća ocjena da smo vodili neoliberalnu politiku”, izjavio je, pojasnivši manje upućenima: “To je apsurd, da ne kažem notorna glupost”. Politika koju je HNB vodio, naime, “nije bila liberalna, naša politika je bila krajnje intervencionistička”; pojam je do kraja izlaganja ponovio još nekoliko puta, kako bi se izbjegla bilo kakva nedoumica.
Liberalni intervencionizam
Jedan je od razvikanijih primjera tog intervencionizma, sjećamo se, bilo prošlogodišnje otpuštanje 6,3 milijardi kuna privatnim bankama. Problemi, doduše, nastaju kada treba pojasniti zašto ovaj potez nije imao nikakvog učinka na domaću proizvodnju; bivši guverner odgovornost za nezgodnu činjenicu rado prepušta onima koji su trebali osigurati preduvjete za ulaganje oslobođenog novca u proizvodnu aktivnost. Preduvjete koje je, opet, na jednom opatijskom izlaganju neposredno uoči isteka mandata, iscrpno pobrojao: “daljnja konsolidacija i racionalizacija javnog sektora”, “otklanjanje prepreka realizaciji investicijskih projekata”, “poticanje veće poduzetnosti privatnog sektora”, “pojednostavljenje procesa ulaska i izlaska ekonomskih entiteta s tržišta”…
Ako netko na ovom popisu ne prepoznaje skraćeni sadržaj neoliberalnih ekonomskih politika – usmjerenih, u konačnici, prema gušenju javnog sektora i novim udarima na radnike – onda taj ne razumije što bi neoliberalizam na sasvim elementarnom nivou trebao značiti. Ako pritom vodi monetarnu politiku koja može imati pozitivne učinke samo u ovako opisanom okruženju, onda je njegova monetarna politika, među ostalim, i poluga pritiska na vlast da takvo, neoliberalno okruženje stvori. A ako, konačno, svoju politiku pritom naziva intervencionističkom, onda se njezina intervencija očito dobrim dijelom sastoji u tome da prizove nova smanjenja radničkih prava i rezanja javnog sektora…
Retorička eskivaža kojom je Rohatinski odlijepio s revera nepoželjnu etiketu neoliberala pokazuje se tako u konačnici kao gesta jeftinog prebacivanja odgovornosti, svedena na bizarnu logičku akrobaciju: politika koju sam vodio nije bila neoliberalna, ali, da bi ona mogla uspjeti, neoliberalnu su politiku morali voditi svi drugi. Dobit je pritom višestruka: to što nisam neoliberal upisat ćemo mi vrline, dok ostalima manjak neoliberalne svijesti računamo kao fatalnu manu.
Da bi ovakvo zamućivanje pojmova uspjelo, neophodno je baratati vrlo skučenim razumijevanjem neoliberalizma i poistovjetiti ga sa samom esencijom hajekovsko-fridmanovske rigidne doktrine slobodnoga tržišta, naspram koje bilo kakva državna intervencija djeluje kao heterodoksija opakih razmjera. Nije, međutim, neophodno znati kako su žive i složene rasprave o neoliberalizmu u zadnjih dvadesetak godina odnos države i tržišta ipak postavile nešto kompleksnije, niti je nužno čuti upozorenja utjecajnih teoretičara poput Davida Harveya na značaj razlikovanja neoliberalne ideologije i konkretne, pragmatične prakse njene primjene; sasvim je dovoljno sjetiti se listopada 2008. i odluke američkog Kongresa da, skoro bez ikakve rasprave, sanira kolaps vodećih banaka poput Goldman Sachsa sa 700 milijardi dolara, pa da shvatimo kako to zapravo izgleda intervencionizam u dominantno neoliberalnom poretku stvari.
Francuski primjer
Njegova je primarna zadaća da pomogne ekstremno bogatoj manjini da zadrži i uveća svoje privilegije, njegov ključni učinak čuvanje kursa rastuće socijalne polarizacije. Naposljetku, kako god branio svoju politiku stabilnog tečaja precijenjene kune, Rohatinski ne može poreći da je ona išla u korist krupnog kapitala, kao što ne može izbjeći činjenicu da se onom odlukom o oslobađanju deviznih rezervi među prvima pokušao ozbiljnije okoristiti Ivica Todorić, notornom inicijativom “Radom iz krize”; već je iz ovoga očito da je i politika HNB-a, svim terminološkim maskiranjima usprkos, slijedila matricu interveniranja u korist privilegirane manjine.
Ali priča o incestuoznim zagrljajima državnog i privatnog sektora može se, konačno, ispričati i na nešto jednostavniji način, zadržavajući casting koji smo već upoznali: kao pripovijest o odlasku našeg usamljenog jahača, nakon dvanaest teških godina državne službe, natrag u privatni sektor i to, prema njegovim najavama iz prošlotjednog intervjua “Novom listu”, baš spomenutom Ivici Todoriću, uz dodatni savjetnički angažman u također apostrofiranom Goldman Sachsu…
Od hrabrog odmetnika do bankarskog nametnika, od usamljenog desperadosa do unajmljenog kompradora; s pozicije iz koje se intervenira u ekonomsku politiku, dakle, natrag na položaje na kojima se plodovi tih intervencija ubiru. U SAD-u takav manevar neobaveznog vršljanja između privatnih i državnih poslova, inače, zovu “politikom rotirajućih vrata”, smatraju ga moralno dubioznim i dovoljnim razlogom za glasno javno prozivanje onih koji se njime koriste; u Francuskoj su stvar odlučili zakonski regulirati pa zabraniti velikim igračima odlazak u privatni sektor pune tri godine nakon prestanka rada u državnom; u Hrvatskoj, na sreću, ozbiljnijih zapreka nema. Tek poneko upozorenje na šumu ukrštenih interesa, tek poneko spominjanje strukturne korumpiranosti sustava; premalo da pokvari dirljivi happy end uzbudljive telenovele. Gledateljice i gledatelji ne moraju pritom brinuti: nova sezona već započinje i, prema očekivanim najavama nasljednika Rohatinskog Borisa Vujčića, provjerene scenarističke formule neće se bitnije mijenjati.