Intrigator

Katran & perje

Jadikovke Sanaderovog potpredsjednika

Koja budala!

Koja sam budala bio! Trebao sam ih sve poslati k vragu i ostati doma, ne pojaviti se sljedeći dan na poslu i – gotovo. Tako je u intervjuu “Novom listu”, uoči odlaska na desetomjesečnu zatvorsku kaznu zbog slučaja Borovo, zborio Damir Polančec, bivši potpredsjednik Sanaderove vlade.

“Premda mi je on dao šansu, danas se lupam po glavi što ga nisam odbio”, dodaje Polančec, u narodu poznatiji kao Rumenige, kojem je osobito teško palo što ga je sudac Ivan Turudić uvrijedio kada je, čitajući presudu, rekao da je njegov motiv bilo dodvoravanje Sanaderu.

Ma, kakav Sanader! Polančec je u intervjuu naširoko objasnio časne motive zbog kojih je odvjetniku Petru Miletiću iz kase Ministarstva gospodarstva platio 500.000 kuna za nepotrebnu studiju, koju nije ni pročitao. Priznaje da je njeno naručivanje bilo samo način da se Miletiću isplati honorar koji je on potraživao od radnika srpske nacionalnosti, odnosno da se ekspresno riješi ta trakavica. Polančec kaže da je Miletić inače tražio skoro četiri milijuna kuna te da su ovako državi ušteđena sredstva, još i veća pošto su srpski radnici njegovom nagodbom s Miletićem odustali od svojih potraživanja.

“Odlučio sam smanjiti troškove državi i osudili su me na zatvor. Apsurdno”, čudi se Polančec. Ali, čekaj malo, država je platila njihovog odvjetnika, a radnici su odustali od svojih potraživanja od države? Koga briga, DORH nije Polančeca za to optužio, tako da će on do Ustavnog suda tjerati istinu kako je zapravo uštedio sredstva za državu.

Usput, kaže on da je njegovom ministarstvu inače bilo korisno da ima jednu takvu studiju. On je, nažalost, nije vidio dok je bio ministar, a da ju je vidio, odmah bi Miletiću, i to bez dodatnog plaćanja, naredio da je doradi tako da ne bude nepotrebna.

Samo što je bila nepotrebna, pa je nije ni gledao.

Nikola Bajto

Stručnjak Stipan Bilić kaže da su navodnjavanje u bivšoj državi organizirali veliki kombinati

Sušna ekonomska politika

Sistem kombinata se urušio, a nova ekonomska politika nije se dobro vodila. Danas imamo mala imanja, a seljaku se ne isplati raditi sustave navodnjavanja za posjede od dva-tri hektara

Očigledno smo svi prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju je slučajna država – izjavio je neki dan premijer Zoran Milanović pri obilasku polja kukuruza u Babinoj Gredi.

Premijerovu izjavu mogli bismo svrstati u rubriku misli 21.stoljeća, jer dobro opisuje način na koji vlast upravlja državom i njenim resursima. Riječ je o suši koja je ovoga ljeta poharala poljoprivredne usjeve, pa premijer sa svojom svitom iste obilazi, dok seljaci broje štetu koja je na usjevima ponegdje i stopostotna. Posljedično, hrana će zbog izostanka kiše uskoro poskupjeti i za deset posto, a nekako u skladu s tim najavama svjetski su mediji, posebno agencija Reuters, skrenuli pažnju na to da je bivša Jugoslavija imala jedan od najrazvijenijih sustava navodnjavanja i odvodnje poljoprivrednih površina, koji je danas posve uništen.

Stručnjak za poljoprivredu Stipan Bilić kaže za “Novosti” da su sustave navodnjavanja u bivšoj državi riješila velika poljoprivredna poduzeća unutar sebe, prije svih poljoprivredni kombinati, takozvani PIK-ovi.

– Potom se taj sistem urušio, a nova ekonomska politika nije se od početka, počevši od Borislava Škegre nadalje, dobro vodila. Danas imamo mala imanja, seljak ima posjed od dva-tri hektara zemlje i onda mu se ne isplati raditi sustav navodnjavanja za tako malu površinu. Većina poljoprivrednih kultura kod nas su niskodohodovne kulture koje se ne isplate navodnjavati, poput kukuruza i pšenice. Tko navodnjava kukuruz? Navodnjavati se isplati zemljišta koja imaju visoke prinose po hektaru, poput onih zasađenih voćem i povrćem – kaže Bilić.

Ovaj stručnjak dodaje da u Hrvatskoj postoji problem viška vode i spominje procjene Agronomskog fakulteta o gotovo 700.000 hektara zemlje na kojoj se zbog tog viška sjetva odgađa. Također smatra da izgradnja kanala nije garancija odvodnje i navodnjavanja, jer uz kanale treba biti razvijeno govedarstvo: goveda jedu travu oko kanala i tako ga održavaju. Bilić kaže da se suša, naravno, ne može predvidjeti, no napominje da se još uvijek sjećamo prakse koju je nakon suše prakticirala bivša država.

– Kada bi dohodak općine koja je pretrpjela štetu bio smanjen za sedam posto i više, tada bi država intervenirala novčanom pomoći koju su dobivala društvena poduzeća. Seljaci od toga opet nisu ništa imali – kazuje Bilić.

Iako je ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina naglasio da će Vlada kroz mjere za ublažavanje šteta od suše u iduća tri tjedna isplatiti poljoprivrednicima oko 400 milijuna kuna zaostalih poticaja, Bilić ne očekuje da će država smanjiti PDV na hranu, kako traže sindikati.

Dragan Grozdanić

Sklonost donatora političkih stranaka uvjerljivo se nagnula od stare prema novoj vlasti

Zar i ti, Dragutine Drče?

Izraziti primjer takve manevarske prakse je vlasnik Vindije, koji je ranijih godina uplaćivao stotine tisuća kuna HDZ-u, da bi ove godine tu stranku potpuno zaboravio i 200.000 poklonio SDP-u

Redovni financijski izvještaji o privatnom doniranju hrvatskih stranaka, objavljeni posljednjih dana u dnevnom tisku, pokazuju da ekonomska kriza priteže i kesu standardnih velikodušnih darovatelja političke elite, ali i da se ukupna njihova sklonost uvjerljivo nagnula od stare prema novoj vlasti. Izraziti primjer takve manevarske prakse jest mliječno-prerađivačka kompanija Vindija, odnosno njezin vlasnik Dragutin Drk: za prošlog je parlamentarnog saziva uplaćivao stotine tisuća kuna na račun HDZ-a, iz godine u godinu, da bi ih ove godine potpuno zaboravio i već kroz prvih šest mjeseci poklonio 200.000 SDP-u.

Takve je lijepe običaje, međutim, teško nazvati drukčije doli legaliziranom korupcijom, sistemom povlaštene kupnje utjecaja, vrhunskim cinizmom u proširenoj maniri tzv. javno-privatnog partnerstva. Ali, rekosmo, barem je opći trend nepovoljan za stranke, koje su po toj stavci uprihodile kudikamo manje iznose negoli je slučaj bio ranijih godina, ne samo izbornih. SDP bilježi plus od 314.000 kuna, a daljnjih pet najsretnijih partija – sve zajedno – nešto manje od toga iznosa. HDZ je prikupio tek 11.000, što čini otprilike 1.200 puta manji iznos od onog kojim su po istoj osnovi raspolagali nakon svoje posljednje izborne pobjede, u zlatno doba Ive Sanadera.

Prvi sljedeći izbori – lokalni, dogodine – ipak će stranke dovesti u situaciju da ne mogu potrošiti onoliko koliko žele, makar govoreći službeno, pa neće morati očajnički mobilizirati svoje bolje potkožene simpatizere. Liste u utrci za vijeća smjet će tako potrošiti svega po 400.000 kuna, a kandidati za načelnike i gradonačelnike između 50 i 500.000, ovisno o veličini izborne jedinice. Što se tiče najveće, Grada Zagreba, to bi značilo da će npr. Milan Bandić potrošiti oko šest puta manje negoli se isprsio, uz pomoć raznih donatora, na posljednjim lokalnim izborima. Ali, nitko priseban ni ne pomišlja, dakako, da stranke otvoreno iskazuju svaki ušićareni milijun i svakog širokogrudnog darovatelja.

Podzemno financiranje stranaka i političara stoji u temeljima nedemokratičnosti aktualnog sistema. Državno odvjetništvo uzelo je po tom pitanju na zub tek HDZ, iako se tajnoviti putovi moći razgranavaju kudikamo šire od djelokruga samo jedne stranke. O kakvom se problemu načelno radi, ilustrira vijest o pripremi Zakona o lobiranju, po kojem će se tim vidom marketinga smjeti baviti jedino registrirani lobisti. I da se opet pozovemo na zdrav razum: riječ je o kozmetici, jer nitko normalan ne dvoji da će se u realnosti svi krucijalni zagovori i dalje odvijati daleko od očiju javnosti.

Igor Lasić

Pred početak školske godine bankari putem medija nude kreditne aranžmane brucošima

Ulaganje u dužničko ropstvo vašeg djeteta

U općoj financijskoj krizi problematika studentskih kredita u nas kao da je izvan fokusa javnog interesa. Tek su aktivisti iz vremena studentske pobune 2009. godine inzistirali na toj temi i uporno naglašavali da se tu radi o još jednom obliku izvlaštenja narodnog bogatstva, koji se potencijalnim klijentima (ionako dugovima preopterećenim studentovim roditeljima) obično približava pripitomljen sloganima tipa – ulaganje u budućnost vašeg djeteta.

Pred koji dan pojavio se novi tekst na tu temu u – kako se to obično kaže – jednim našim uglednim dnevnim novinama, dakako tempiran pred sam početak nove školske godine, s detaljno opisanim kreditnim aranžmanima okrenutim brucošima. Dobro je netko na forumu ispod tog teksta primijetio da nije jasno radi li se tu o članku ili tek prikrivenoj reklami za banke.

Bilo kako bilo, u njemu autor/pi-ar detaljno predočava kamatne stope, rokove vraćanja kredita i popis banaka kojima se roditelji budućih studenata mogu obratiti za pozajmicu. Banke, prema tom tekstu, posuđuju i do 25.000 eura, zajam se otplaćuje i do deset godina, a kamo bi ti novi kreditni aranžmani mogli odvesti naše roditelje alarmirano nam je iz Amerike, u kojoj se, izgleda, svi problemi jasnije vide.

Naime, prema pisanju “Washington Posta” od proljeća ove godine, studentski krediti lani su u SAD-u porasli sa 100 na 867 milijardi dolara. Studenti prosječno duguju 25.250 dolara, a roditelji prosječno 34.000 dolara, što kroz kamate raste do oko 50.000 dolara tokom standardnog desetogodišnjeg roka otplate.

Budući da se u nas stipendijski sistem potpore studentima, poznat još iz starog sistema, uspješno raspao, brucošima nerijetko ostaje banka kao zadnja šansa da se zajmovima pomognu za nabavku knjiga, plaćanje školarina, smještaj i prehranu tokom studiranja. Posebno je cinično u svemu tome da se u tzv. društvu znanja kreditno breme tovari čak i na leđa najmlađe generacije, dakle one kojoj se obično tepa da će nas, kao nosilac novog znanja, izvući iz krize. U istu kategoriju spadaju i sugestije nezaposlenima da se snađu tako što će se – pazi sad! – cjeloživotno visokoobrazovati.

Inače, rizik neotplaćivanja duga je ogroman, jer je posla sve manje, a ako završeni studenti posao i nađu, on je bitno slabije plaćen nego prije krize. Međutim, čak ni zaposlenost ne može jamčiti studentovu solventnost, posebno ako se uzme u obzir da ga osim otplate studentskog duga uskoro očekuju hipoteka za stan, pa lizing za automobil, pa neki novi kredit…

Rade Dragojević

Kratko & jasno

Mislav Žitko, Centar za radničke studije

Banke neće proći netaknute

Kako komentirate to što se u Hrvatskoj utrostručio udio neplaćenih kredita?

– Rast nenaplativih kredita je problem koji je prisutan u hrvatskoj privredi, kao i u privredama ostalih tranzicijskih zemalja od početka krize kapitalističkog sustava. Kod nas je taj rast posljedica ukupne ekonomske stagnacije i osobite ”razvojne” putanje od 2000. naovamo.

Koliko je loših kredita?

– Od početka krize 2008. godine do danas udio nenaplativih kredita neprestano raste, već je 2009. godine dosegao 7,8 posto, da bi 2011. iznosio 12,4 posto ili 36 milijardi kuna. Izvjesno je da će se postotak nenaplativih kredita mijenjati od jednog kvartala do drugog, ali teško se može očekivati smirivanje situacije jer su problemi bankarskog sustava vezani uz prethodno razdoblje prividnog prosperiteta, koje je obilježeno kreditnom ekspanzijom, osobito rastom zaduženosti kućanstava. Neprekinuti pad aktivnosti u građevinskom sektoru važan je dio današnjeg problematičnog mozaika. Ono što danas gledamo u Hrvatskoj jest slika privrede nakon pucanja kreditno-nekretninske spirale, koja je dugo vremena bila njezin ugaoni kamen.

Koliko je ugrožena stabilnost bankarskog sustava?

– Monetarne vlasti tvrde da trenutno stabilnost bankarskog sustava nije ugrožena. No kako je hrvatska privreda zapela u kriznom stanju koje se ogleda u sve većim teškoćama poduzeća i kućanstava da se nose s financijskim teretom dok se prihodi smanjuju, teško je očekivati da će bankarski sektor proći netaknut. Ipak, profitabilan i politički utjecajan bankarski sektor ponajmanje treba bilo čiju zabrinutost. Bankarski će sektor naći načina da vlastite rizike i loše odluke prelomi preko leđa drugih društvenih aktera, osobito najslabijih i najnezaštićenijih. To ne znači da ne treba obraćati pažnju na sistemske slabosti, no drugi dijelovi privrede već su dugo vremena u alarmantno lošem stanju, koje bankarski sektor eventualno tek očekuje.

Mirna Jasić