Mamuzanje mrtvog konja

Glazbeni novinar, kritičar i sudionik britanske punk-rock scene 1970-ih Nick Kent (London, 1951.), nedavno je u razgovoru o vlastitoj autorskoj prošlosti, govorio o modnoj usklađenosti s protagonistima scene.

Na pitanje u stilu “oblačili ste se i šminkali kao oni, kao da nije bilo razlike između vas i bendova o kojima ste pisali”, Kent kaže: “Važna stvar koju morate znati u vezi NME-a je činjenica da 280.000 čitatelja tjedno nije kupovalo te novine zbog mene, Charlesa Shaara Murraya, Julie Burchill ili Paula Morleya. Mase su kupovale NME da saznaju kakva je bila prošlotjedna Bowijeva frizura, što sad radi Bryan Ferry i idu li Led Zeppelin možda na turneju. Brzo sam shvatio da pišem za publiku s vjerojatno najkraćom čitalačkom pažnjom ikad. Da bi me čitali, morao sam pokazati da me ne mogu ignorirati.”

Promašena tvrdnja

Kent je danas razuman i odmjeren profesionalac, (bivši) pank-roker koji je biokemijski tegobnu prošlost izliječio srednje klasnim životom s obitelji u Parizu odakle se periodično javlja pišući za Guardian, Mojo ili Libération. Blago onima koji su svjesno živjeli 1970-e pa su iz prve ruke mogli vidjeti koliko je važna nekad bila uloga boljih britanskih glazbenih pisaca i kritičara poput Kenta.

Naravno da su stvari u industriji 1970-ih posve drugačije funkcionirale, pa je lucidni muzički kritičar s dobrim ukusom doista mogao udarati tempo i dinamiku, sahraniti ili uzvisiti. Uostalom, deplasirano je govoriti da je Kent odličan autor, hvaliti njegove reportaže – portrete, eseje ili prikaze. Također je nemoguće, ako ne tek glupo, sitničariti nad njegovim tekstovima i zamjerati mu ton ili pripovjednu ekonomiju.

Što onda ima uopće smisla, kad je riječ o Kentu i sličnim autorima: govoriti o kritičarskom tekstu prije nove ere muzičke industrije, biografski motriti protagoniste, analizirati scenu, tumačiti industriju koja se raspada ili se posve raspala, dijagnosticirati razloge promjena? Povod za dumanje o kompleksnosti tog retoričkog ili analitičkog balona stigao je nedavno i nenadano, u formi prijevoda Kentove prve knjige “The Dark Stuff”, odnosno “Tamne strane rocka”, u suizdanju Menarta i Naklade Ljevak.

Riječ je o zbirci tekstova o rock glazbi koje je autor objavljivao 1970-ih i 1980-ih i prijevodima koje su autorski podijelili Denis Leskovar i Lada Furlan Zaborac. Činjenica da se domaći prijevod pojavljuje fascinantnih 18 godina nakon originala iz 1994. nije toliko neobična za kulturnu sredinu koja u svemu vitalnom kasni nekoliko desetljeća. Zanimljiviji je motiv objavljivanja tekstova koje je Kent kompilirao kad se sve već bilo ohladilo: zašto kompilaciju tekstova koji su objavljivani u tjednom magazinskom ritmu objaviti 2012. u Zagrebu?

Izdavači i urednici očito drže da je riječ o rock klasiku koji se ima čime obratiti novoj publici, istoj onoj kojoj ridikulozno zvuči činjenica da je Kent mogao nekome upropastiti karijeru jednim jedinim tekstom. Tvrdnja da je Kentova kompilacija nešto više od arhive, da ima višu (literarnu) kvalitetu i historijsku vrijednost izgleda promašenom.

Umorna forma

Novinski tekst rock kritičara umorna je, nerijetko iritantna forma. Rock je umro krajem 1970-ih ili početkom 1980-ih, protagonisti su nestali s lica industrije, industrija je izgubila ključne koordinate. Drogirali su se divljački. Koga zanima kako su se drogirali?

Mick Jagger je rekao “Sad je 1972. Jebi ga. Gotovo je.” Brian Wilson je za Boba Dylana rekao da je “uvjeren da je došao na scenu kako bi svojim genijem uništio glazbu”, Sid Vicious ili “eksplozivna budala” htio je ubiti čovjeka zbog motorističkih čizama, a Kenta je doslovno umlatio lancem od bicikla.

Brian Jones je bio “izmučeni narcis”, Lou Reed bio je zavidan Iggyju Popu na iskrenom ludilu i sviračkom umijeću, truplo Sidove Nancy Spungen je četiri sata nakon smrti zaudaralo kao što to bude s prosječnim lešem starca nakon 48 sata. Anegdota ima još, neke su zabavnije, neke posve tanke: dimenzija njihove uzbudljivosti nestala je očito davno, s novim tjednim brojem NME-a, pa nije čudno da ne mogu držati čitateljsku tenziju desetljećima nakon događaja.

Svesti povijest rock, punk ili pop muzike na gomilu basni iz prve ruke, makar bile lijepo stilski izvedene, danas nema puno smisla. O tome često i s puno opreza u tonu, u Guardianu i drugdje piše baš Kent. Poput Simona Fritha koji alijenaciju pop glazbe vidi kao “gubitak ljudskosti u korist robe”, Kent govori o infantilizaciji muzičke industrije i barbarima s MTV-a i upozorava uvijek na jednake, banalne i do srži točne opreke. “Previše je Courtney Love, premalo Kurta Cobaina.” Premalo originala, nemamo o čemu pričati.

Za krupnu razliku od većine rock kritičara koji se trude optimizmom “novih bendova s novim rock zvukom” liječiti nedostatak originalne supstance, Kent dozira mjeru profesionalnog narcizma. Naslov njegove druge knjige, memoara iz 1970.-ih “Apathy for the Devil”(2010) , koji je posudio parafrazirajući komentar Boba Dylana na neki koncert (pre)zrelih Stonesa, dovoljno govori o uvjerljivoj autoironijskoj poziciji rock kritičara, u vremenu smrti matičnog žanra.

Mutacija i devijacija

Žanr (muzičke) kritike se paralelno i bez velike veze s propasti muzičke industrije promijenio, lavirao, mutirao, nema se pojma u kojem smjeru ga se može ili treba modelirati. Poplava intervjuića sa suvremenim festivalskim bendovima u kojima se, po uzoru na tobožnji novinarski kredo “kakvi su oni ljudi zapravo” portretira “današnja rock scena”, užasna je replika Kentovih originala iz sretnijih vremena. Nema, naime, te scene. Kao što su suvremene, pogotovo novinske muzičke rock kritike skoro komične u vremenu poznatog tehnološkog, muzičkog i mentalnog statusa.

Reklo bi se zaključno, takav nam je status istine. Čitatelj “Tamne strane rocka” koji prvi put uzme knjigu u ruke, vjerojatno će brzo zaključiti da ga umaraju ti pasatistički pejzaži bivših bendova i da mu ništa ne znače detalji iz života poluludog Briana Beach Boya.

Upućenija publika možda će pristupiti i kupiti “svog privatnog Kenta” u zalog nostalgije ili nekog drugog narcističkog derivata. Čini se da je smisao prijevoda Kentovih tekstova jednak onome kakav ima suvremeni rock. Neki misle da je živ, drugima nisu javili da je umro, treći su realisti.