Melankolija često nosi masku smijeha

Dubravka Crnojević Carić profesorica je na Akademiji dramske umjetnosti, glumica, redateljica i vrlo plodonosna znanstvenica. “Melankolija i smijeh na hrvatskoj pozornici” (Alfa, 2012) njezina je nova knjiga u kojoj se, nakon “Glume i identiteta” (Durieux, 2008), nastavlja baviti teatarskim pitanjima i domaćom kazališnom scenom.

Svako poglavlje vaše nove knjige počinje stihom, citatom Fernanda Pessoe: zašto upravo on?

Riječ je o piscu koji je, što bi se reklo, tipični melankolik, njegova “Knjiga nemira” intimni su zapisi života nekoga kome najteže pada svakodnevica; kako sam kaže, “najjednostavnije stvari postaju mi složene kad ih živim, ponekad me uplaši poželjeti nekom dobar dan”. Već sam godinama na određeni način zatravljena Pessoom, citirala sam ga i u nekoliko predstava koje sam režirala: u “Gorkim suzama Petre von Kant”, u “Tillinoj kutiji”, u “Poppins silazi”. Njegovi zapisi izuzetno su mi bliski, vjerujem da progovara o ključnim stvarima. Njegova konstatacija “Počeli smo dušu nositi ponajprije odjevenu”, po meni, govori o temi koja se danas često propituje – o svijetu spektakla. Njegovi su mi intimni zapisi često inspiracija za znanstvene ili teorijske tekstove. Osim toga, kako sam se godinama bavila melankolijom, odnosno prepoznavanjem elemenata ili simptoma melankoličnog doživljaja svijeta u hrvatskim dramama, često su mi na pamet padale njegove rečenice. On se dotiče mnogih fenomena koji predstavljaju melankolični doživljaj svijeta: estetizacije zbilje, pseudonimije, pa i heteroglosije. A budući da mislim da je svaki od pisaca kojeg sam interpretirala dotaknut melankolijom na ovaj ili onaj način, pokazalo se da Pessoa za svakog od njih ima odgovarajuću misao.

Pišući “Melankoliju i smijeh…” bila sam dosta zaokupljena i samim tijelom teksta, tijelom knjige, pa su Pessoine rečenice svojevrsne Arijadnine niti koje čitatelja vode na putovanju kroz prostor knjige. Na neki su način ti citati ispod podnaslova poglavlja i dnevnik autorice: moj dnevnik čitanja odabranih drama ili dnevnik življenja, kako god hoćete.

Obrađeno puno autora

Tvrdite da su humor i melankolija u bliskoj vezi, odnosno da je melankolija vezana upravo uz humoralnu patologiju. Možete li objasniti što to znači?

Čini mi se da je to poprilično jasno, a pozivam se i na brojne filozofe i teoretičare koji podržavaju tu tezu. Liječnik Hipokrat, primjerice, insistira na tome da tjelesne tekućine određuju stanje duha, pa tako i karakter – o omjeru sokova ovise zdravlje i bolest organizma, a crna žuč je ono što prevladava kod melankolika. Osim toga, termin “humor”, smisao za šalu i duhovitost, ima to značenje tek od 18. stoljeća. Duhovitost, sama riječ kazuje, posredno svjedoči o stanju duha. Naime, po nekim mišljenjima, duhoviti ljudi imaju puno sokova i duša im brzo plovi: humor je količina vlage koja osigurava brzinu duhu, plodna je, puna mogućnosti; osobe koje u sebi nemaju puno vlage, tj. humora, suhljeg su duha. Sve je to povezano i s erosom i kreativnošću: naime, sjemenke svih stvari (spermata) po prirodi su vlažne. Još dvojica velikih mislilaca, Heraklit Tamni i Parmenid, zastupaju tezu o jedinstvu svih bića koja se stalno mijenjaju te upućuju na suprotnosti u temeljima naše kulture. No, ponajprije, upućuju na stalne prijelaze. I Aristotel je držao kako melankolici imaju više vlage tj. više duha od ostalih te je povezivao melankoliju i umjetničku ingenioznost. Melankolija potječe iz topline, koja je smatrana osnovnim regulatorom organizma, te iz mesotes, koja je kontrolirana interakcija suprotnih energija. Osim toga, on spaja znanstvene i mitske reference, što je, po mom sudu, izuzetno značajno i plodonosno za otkrivanje temeljnih obrazaca prema kojima živimo. Međutim, Aristotel razlikuje melankoliju od patologije i smješta je u prirodno. Melankolija, dakle, nije bolesno stanje duha, ona nije bolest filozofa ili umjetnika, prije je iskaz njegova etosa, njegove prirode. I melankolija i humor svjedoče određeni nemir u Bitku. Nemir koji prelazi granice, spaja suprotnosti, otvara nove uvide.

Slobodana Šnajdera, Ladu Kaštelan i Ivana Vidića ponajčešće navodite kao autore kroz čija djela prepoznajete niz elemenata/osobina/simptoma koji bi se mogli nazvati melankoličnim doživljajem svijeta. Kako objašnjavate taj melankoličan doživljaj svijeta i koja je, da tako kažemo, putanja melankolije, kako u teoriji tako i u tekstovima koje ste odabrali?

Ne bih se, zapravo, s prvim složila: obradila sam, naime, puno autora – Primovića, Držića, Gundulića, Stullija, Vojnovića, Kozarca, Ivakića, Krležu, Fabrija… – a završavam sa Šnajderom, Ladom Kaštelan i Vidićem. A što se tiče nekih ključnih poveznica između drama Lade Kaštelan, Vidića i Šnajdera i melankoličnog doživljaja svijeta, svi oni problematiziraju iskazivo, skloni su izmicanju društvenim normama, pa tako i zadanim identitetima, ukazuju na određenu krizu bića. Njihovi su tekstovi označeni prelascima graničnih linija različitog tipa.

“Drugotna” pozicija

Identitet je ono što smijeh i melankolija, odvojeno i zajedno, mogu dovesti pod znak pitanja; tvrdite da upravo oni omogućuju uvide koji se dotiču i društvenog i “osobnog sistema”. Kako su vama vaši identiteti, nacionalni i rodni, razotkrivali ovo društvo? Možete li nešto reći o tome?

Vjerujem da se uvijek bavimo onim što je potentno i unutar našeg osobnog sistema. Moja su česta tema međe, one zone na kojima se spajaju različitosti. Tim je prostorom međe, dodira, spoja, određena i moja osobna, obiteljska situacija – dijete sam iz tzv. mješovitog braka. Mislim da je gotovo svako društvo, naše ili neko drugo, osjetljivo na takve spojeve. To, na neki način iracionalno, budi osjećaj nelagode. Na taj se način u mnogim kulturama doživljava i žena: sjetimo se studija Mary Douglas i njezinih uvida kako je problematično to dvostruko prezime (očevo i muževljevo). I inače je vrlo zanimljiva ta “drugotna” pozicija žene. Što se mene tiče, nije baš najlakša stvar na svijetu biti žena, glumica, pa se okrenuti znanosti. I jedne i druge (i žene i glum/i/ce) prati određena stigma da su iracionalni, okrenuti ponajprije osjetilnom i emotivnom. No, danas se i odnos prema epistemologiji mijenja, tako da je – ne samo iz pozicije feminističke epistemologije – to zapravo idealni smještaj što vodi spoznaji. Naime, i suvremeni neurolozi (Damasio, primjerice) upućuju na to da je spoznaja tjelesne naravi, da je nemoguća bez osjetilnih i emotivnih potresa.

Tatjana Jukić, autorica knjige “Revolucija i melankolija. Granice pamćenja hrvatske književnosti”, revoluciju odvaja od melankolije u času kada počne participirati u politici na račun ili nauštrb političkog. Kako vi to vidite: je li smijeh revolucija za melankoliju ili su to samo dvije strane iste medalje?

Postoje razni oblici ili tipovi smijeha (reakcionarni, subverzivni…), pa imaju i različite funkcije djelovanja, kako na osobnom tako i na društvenom planu. Osim toga, teoretičari melankolije ističu kako melankolija ima različita lica i da često nosi masku smijeha. Kada govorimo o smijehu, govorimo o svojevrsnom tjelesnom potresu, što je oslobađajuće poput, primjerice, orgazma. Mislim, dakle, da je smijeh često samo jedna od brojnih obrazina melankolije. To jest trenutačni proboj, privremeni izlazak iz krize bića. No, pitanje je koliko će trebati da se ponovno napuni čaša sumnje ili tuge. Znate i sami da su brojni komediografi ili humoristi bili skloni i tuzi. Sjetimo se, primjerice, Ionescoa, koji kaže kako su za njega smijeh i tuga jedno te ist kako bi se došlo do sjevera, mora se otići na krajnji jug. I melankolija i smijeh povezuju udaljene okolnosti, povezuju ono naizgled nespojiv upravo takvo spajanje dovodi u pitanje vladajuće podjele. Takav spoj u nečijem duhu rezultira eksplozijom potisnute energije, pa onda dolazi do smijeha, ali i do nekih drugih rezultata – kreativnih ili spoznajnih, uglavnom.

Koja je dinamika melankolije i u kojoj je mjeri ona strukturno u sprezi sa žalovanjem? Što vam je zanimljivo/problematično u odnosu žene, ženskog tijela i melankolije? Kakva je “muška”, a kakva “ženska” melankolija, postoji li distinkcija?

Melankolija i žalovanje zasigurno jesu u vezi. Melankolija je uvijek u stanju okreta k prošlom i to na vrlo intenzivan način. Tu su uposlena sva osjetila, kao i emocije. Trenutak prošlog se proživljava uvijek nanovo i dodaju mu se mnoga značenja. I za melankoliju i za žalovanje važno je sahraniti ono prošlo. A “sahraniti”, slijedimo li Držićev govor, znači “sačuvati”. Odložiti ga na odgovarajuće, a dovoljno značajno mjest u pjesmu, u sliku, na pozornicu. Melankolik živi prošli trenutak snažnije nego što ga je mogao “odraditi” u trenutku dok se zbivao. Postoje li pravila kako “kvalitetno” odraditi žalovanje, što se danas često u knjigama o samopomoći sugerira, nisam sigurna… No, zasigurno ne bih dijelila melankoliju na onu koja je prispodobiva muškarcima i onu koja je prispodobiva ženama. Međutim, melankolija se često kroz povijest povezivala s fenomenom “ženskog”. Dakle, možemo je promatrati preko tzv. ženskog principa, što nije isto kao kada bismo je dijelili prema spolu.

Upravo glumcu pripisujete stanje privremenog ludila kao transcendentalnoga a ipak zemaljskog iskustva, koje se, dakako, može kontrolirati, što znači da je glumac na stalnoj šetnji po modalitetima svijesti. Zna li glumac s melankolijom/smijehom? Može li ih kontrolirati dok ih crpi?

Nikada nisam rekla da glumcu pripisujem privremeno ludilo, ni slučajno! Slobodno i osviješteno hodanje po raznim modalitetima svijesti, to da, ali to je ipak nešto drugo. Po raznim modalitetima svijesti šeću se svi, no neki to osvješćuju, a drugi ne. Glumcu pripisujem mogućnost kontrole onoga što mnogi drže nekontrolivim, a to je vladanje osjetilnim i emotivnim pamćenjem, pa tako i tjelesnim “potresima” koje proizvode suze, smijeh i slično. Pišem o tome da je gluma slična melankoliji, jer propituje i uzdrmava temeljne kulturne odnose (unutarnje/vanjsko, subjekt/objekt, iskazivo/neiskazivo, govor/riječ, svijet života/svijet kulture…), stalno je u okretu prema natrag, ali je intenzivno i u “sada”, i to istovremeno.

Glumačka pozicija i melankolija zagovaraju paradoksalnu, a ne aristotelovsku logiku, ukazuju na to da maniristički i klasicistički doživljaj svijeta paralelno egzistira, iako je neki od njih u određenom trenutku više vidljiv. To je ta neobična pozicija glumca koji intenzivno živi, svim svojim sokovima, u danom trenutku, na sceni ili na setu, ali se istovremeno promatra. I kontrolira svoje unutarnje tijekove, kao i način njihova “povanjšćivanja”. Glumac trenira kako istinoliko izraziti unutarnji tijek zbivanja, ne podliježući cenzuri na koju smo u socijalnom okruženju osuđeni. Osim toga, još je dodatno paradoksalno to da glumac/glumica i sam/a gradi i usmjerava ta unutarnja tanana zbivanja. Takvo prepuštanje unutarnjem tijeku je tzv. glumačka istina, koja je za mene više kategorije od građanske istine. Glumačka je istina na određeni način heretična, propusna. I na taj je način također slična melankoliji. Dakle, glumac itekako kontrolira sve što crpi. S druge je strane melankolični doživljaj svijeta izuzetan potencijal za svakog glumca, njegovo kreativno ishodište.